Prošla je Velika Gospa, vrijeme je povratka u stvarnost. Za brucoše koji su upisali fakultet izvan rodnog grada, ujedno je ovo i doba kad krene intenzivna potraga za podstanarskim stanovima. Netom su objavljene rang liste za smještaj u domovima, onih ispod crte tradicionalno ne manjka, a magičnu crtu je najteže preći upravo brucošima. Čak i kad nekako dobiju sobu u domu, u pravilu ih dopadnu one najgore kategorije. Pa još ako nemaju sreće da kliknu s cimerima, ajme im je i kuku, piše Slobodna Dalmacija.
Ima, doduše, i onih koji u startu ne žele dom ni pod razno, jer im je užasna i sama pomisao da sobu dijele s bilo kim, a kamoli nepoznatom osobom. Istina, džaba im taj zazor od doma, ako nisu sretnici kojima roditelji mogu priuštiti kakav - takav smještaj u podstanarstvu.
Sad se, dakle, pretražuju oglasnici, traže cimeri, cjenka oko visine najamnine... nimalo lagan posao. Državna matura, prijemni ispiti i srednjoškolske muke su mila majka prema potrazi za studentskim smještajem, kazat će svi koji su prošli to iskustvo.
A koliko zapravo košta studiranje izvan rodnog grada? Puno i previše, reći će roditelji koji to plaćaju. Ali već u sljedećoj rečenici i dodati nešto u stilu "Mali/mala je tako odlučio/la, pa neka proba..."
Friške studente u pravilu nije puno briga koliko to sve skupa ispadne, ionako oni pojma nemaju o financijama dok god se ne otisnu od kuće. I baš to kasnije u životu spominju kao najvažniju ekonomsku pa i životnu lekciju. Dok god si na roditeljskim jaslama, pojma nemaš koliko dođe litra jogurta i koliki je račun za struju.
Njih stvarnost lupi tek negdje polovinom studenoga kad skuže da su presušile zalihe materine spize iz zamrzivača, da u novčaniku imaju još 12 kuna, a kava košta 15, i da još nisu takli knjigu, a prvi kolokvij samo što nije. Tad se mrvicu trgnu, bojažljivo otvore skripte (pa ih još brže zatvore!), ali i web stranice student servisa u potrazi za kakvim poslićem. Novca nikad dosta, a pogotovo kad studiraš daleko od kuće. Ispod tri tisuće kuna mjesečno teško će proći i oni najskromniji, a većini će izdatak biti i preko 5000 kuna. Jer uvijek se dogodi neki nepredviđeni izdatak. Dovoljno je, recimo, da se pokvari fen za kosu i u tren plan novih 200 kuna ili da ih uhvati kakva viroza. Svi znamo da u ljekarnu ne treba ni ulaziti ispod 50 kuna...
Dakle, ovdje pričamo samo o onim izdacima koje ne bi imali da studiraju doma. Ništa odjeća, obuća, putovanja, klubovi, kino, kazalište... to ne računamo. To bi trošili i da su ostali u roditeljskoj kući.
Ajmo sad konkretno. Porazgovarali smo s troje Dalmatinaca koji studiraju u Zagrebu i provjerili koliko ulaganje u njihovo znanje košta. Svi su oni redovni studenti i studij im je besplatan, kad zanemarimo jednokratne troškove upisnine i sličnih formalnosti na samom startu akademske godine. Sve to nije skuplje od 500 kuna godišnje. To je još najmanja stavka. U Zagrebu su najamnine, najprije zbog njihovog famoznog adventa a onda i zbog potresa, otišle u nebo, a kako mjesta u domovima kronično nedostaje većina studenata živi baš u privatnom smještaju. Najčešće su u cimerstvu s jednom osobom, ali zna ih biti i po troje u istom stanu.
Situacija je takva da je u Zagrebu praktički nemoguće naći iole pristojan stan za manje od 500 eura. Ne pričamo, dakle, o nekim novije uređenim ili nedajbože luksuznim dvosobnim stanovima na top lokacijama nego o skromnom studentskom smještaju u tramvajskoj zoni. Dakle, bazični namještaj, regal iz doba druga Tita, luster još stariji, bakin kauč, beštek u kojem pola žlica nedostaje i slične radosti. Naravno da nema klima uređaja u takvom stanu. E to košta 500 eura mjesečno. Stanovi srednje kvalitete od nekih 50-60 kvadrata nisu ispod 600-700 eura, a oni luksuzniji u novogradnji s parking mjestom, perilicom suđa, klima uređajem protuprovalnim vratima... samo je nebo granica. Uostalom, to i nije za studente, to je za drugu vrstu odlikaša.
Dvije Splićanke su cimerice u jednom takvom skromnom studentskom stanu na Knežiji. Prednost njihovog stana je što im je tramvajska stanica doslovce ispred portuna i što je menza blizu, a mana ne manjka. Međutim, za 300 eura mjesečno, koliko svaka od njih plaća najamninu i režije, teško je naći išta bolje.
- Kad smo tražile stan u Zagrebu, iznenadile smo se da Zagrepčani jednosobne stanove oglašavaju kao dvosobne. Oni dnevni boravak računaju kao sobu. I tako mi sad živimo u dvosobnom stanu koji ima malu kuhinjicu, kupatilo, dnevni boravak i spavaću sobu. Da ima još jednu sobu bio bi, po njihovim mjerilima, trosobni - smiju se Splićanke.
One u pravilu jedu nekoliko puta tjedno u menzi i to samo ručak, a ostalo se snalaze o svom poslu. Roditelji pošalju zamrznutih toćeva, punjenih paprika i sarmi, šalše, pa se pomognu s manistrom i rižom, a za doručak i večeru su najčešće na jogurtima, tostevima i sličnim radostima. Uprave te radosti i kave najviše koštaju. Ode im na to i tisuću kuna mjesečno najmanje. Dakle, prehrana jednako 150 eura mjesečno.
Doma putuju svaka dva mjeseca otprilike i recimo da ih prijevoz ispadne tristotinjak kuna mjesečno, zajedno s onim gradskim po Zagrebu. Na knjige, skripte i kopiranje ode isto toliko novca, pa se dođe do te minimalne svote od 500 eura mjesečno. A kozmetika, izleti u klubove, odjeća... sve je to program plus koji nismo ni uzeli u obzir u ovoj računici. Sreća da su ove dvije cure skromne, kao i njihova sugrađanka, studentica zagrebačkog Medicinskog fakulteta.
Ona manje troši za smještaj od njih jer živi u Studentskom domu Stjepan Radić, popularnoj Savi.
- Ja plaćam 375 kuna mjesečno sobu, treća kategorija na Savi. Nisam sigurna hoće li se sada dizati cijena zbog inflacije. Ljetni smještaj je oko 900 kuna mjesečno. Za knjige mi je otišlo dosta novca. Neke su koštale i po 700 kuna, a i za skripte je otišlo oko tisuću i pol. Ja sam još dobro i prošla jer su mi prijatelji posudili atlase koji dođu po tisuću kuna. Sve skupa, samo knjige na prvoj godinu su me ispale oko dvije tisuće kuna - priča nam studentica Medicine koja dijeli sobu s cimericom.
Skroman studentski smještaj koji su dobile zahvaljujući izvrsnim ocjenama iz gimnazije još je i najmanja stavka u njihovom proračunu.
Puno više im ode na hranu. Iako imaju studentski restoran u okviru Doma, a po Zagrebu i inače ne manjka menzi, hrana zna biti toliko očajna da se i tih sedam - osam kuna po obroku čini puno i previše za ono što dobiju na tanjuru. Naravno, ekonomska cijena tih obroka je bitno skuplja, ali se plaća iksicom koju sufinancira resorno Ministarstvo.
- Često same kuhamo, a to košta... Odeš u spizu i potrošiš za tren 200 kuna. Jedem u menzi kad ponestane para. Rekla bih da na hranu trošim oko tisuću i pol kuna. Svakodnevno idem jednom do dvaput na kavu, ode i na to 300 kuna mjesečno - računa buduća liječnica.
Mjesečna pokazna karta u Zagrebu dođe 100 kuna tako da to nije neka velika stavka. A koliko košta dolazak doma? Zagreb - Split, Split - Zagreb, ne kupite li autobusnu kartu na vrijeme, nego se za put odlučite u zadnji tren ta radost posjete rodnom kraju ispadne i 400 kuna.
Dobra je stvar što Splitsko-dalmatinska županija svojim studentima omogućuje besplatan prijevoz HŽ-om. Dovoljno je samo izvaditi neku potvrdu i na vrijeme rezervirati kartu. Loša je stvar što dnevno vozi samo jedan vlak na relaciji Split- Zagreb i što to putovanje traje satima, a često i ne bude mjesta u vlaku, naročito uoči Božića i Uskrsa kad svi putuju doma.
- Obično doma putujem vlakom, ali znam naći prijevoz i preko aplikacije BlaBlaCar. Nekad znam platiti samo 70 kuna do Splita, nekad 150, zavisi koji je period. Ponekad idem doma svaka dva tjedna, nekad svakih par mjeseci. Sve u svemu, kad oduzem troškove kozmetike i odjeće, mjesečno potrošim oko 2.500 kuna - otkriva studentica Medicine.
Popričali smo i sa studentom Politologije. On lani nije uspio dobiti smještaj u državnom domu, pa se smjestio u privatnom. Ima i toga u metropoli. Sad je upisao drugu godinu i otkrio nam koliko ga je lani koštao život u Zagrebu. Samo sobu je plaćao 1100 kuna mjesečno, a dijelio ju je s cimerom. Za knjige bi po semestru potrošio svega 400 kuna, nešto bi iskopirao, nešto kupio novo.
- Hranio sam se najviše u menzi, a samo ponekad bi nešto skuvao. Na hranu nisam trošio previše, ali zato je dosta para išlo na kavu, jer popijem bar dvije dnevno - nabraja naš sugovornik.
A kako ta kava u Zagrebu dođe od 13 do 15 kuna, ispadne da ga to košta više od tri obroka u menzi.
Sve u svemu, ovom studentu Fakulteta političkih znanosti 3000 kuna mjesečno otprilike bude dovoljno za život.
- Doma idem jednom mjesečno i to najčešće vlakom jer je besplatan ili s prijateljem autom, a za splitsku stipendiju san ostvario sve uvjete, ali je nisan dobio - otkriva nam on i zapravo otvara još jednu temu koju ćemo posebno obraditi.
Valja napomeniti kako studenti s kojima smo razgovarali dolaze iz obitelji koje bi spadale u neku srednju klasu, prilično su skromni, a preko sezone i sami rade kako bi popunili rupe u budžetu i olakšali roditeljima. Tako da, sve u svemu, izgura se nekako, a roditeljima na kraju bude najvažnije da se ispiti polažu u roku i da sve to skupa što kraće traje. A kraće od pet godina sigurno neće biti, pa računajte.