StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetPozadina povlačenja

Postaje li moćni Dnjepar ‘granica svjetova‘? Pesimističnije analize kažu da bi mogao postati epicentar Trećeg svjetskog rata. Treći kažu: Bit će i jedno i drugo!

Piše Damir Pilić/sd
21. studenog 2022. - 23:45
Na neki način, Dnjepar je ‘granica svjetova‘ već dugi niz godina: na svim ukrajinskim izborima proteklih desetljeća pokazalo se da istočno od Dnjepra uvjerljivo pobjeđuju proruske stranke i predsjednički kandidati, kao što zapadno od Dnjepra jednako uvjerljivo pobjeđuju prozapadne stranke i kandidatiMetin Aktas/Anadolu Agency Via Afp

Ima tome već 28 godina otkad je pokojni papa Ivan Pavao II. došao u Hrvatsku kako bi Hrvatima prenio poruku o nužnosti pomirenja sa Srbima, iako je rat u Hrvatskoj još trajao. Pred milijun vjernika na zagrebačkom Hipodromu papa je pozvao da se krene u bratski zagrljaj s onima koji su napali Hrvatsku i izazvali rat. Da bi tu mirotvornu poruku učinio slikovitijom i jasnijom, Karol Wojtyla poslužio se metaforom rijeka Save i Dunava, piše Slobodna Dalmacija.

”Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. U toj metafori rijeka možemo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku”, rekao je papa toga 11. rujna 1994. na zagrebačkom Hipodromu.

Tako je papa Wojtyla kroz metaforu rijeka povezao tri suvremene južnoslavenske države i tri južnoslavenska naroda koji su se 76 godina ranije ujedinili u zajedničku državu pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS), koja je kroz 20. stoljeće mijenjala imena, da bi pod akronimom SFRJ skončala u krvi početkom 90-ih.

Sličnu metaforičku snagu poput Save i Dunava ima i rijeka Dnjepar, koja povezuje tri suvremene istočnoslavenske države – izvire u Rusiji, teče kroz Bjelorusiju i Ukrajinu, te se južno od Hersona ulijeva u Crno more – odnosno tri istočnoslavenska naroda (Ruse, Bjeloruse i Ukrajince) koji su zajedničku pradržavu, pod imenom Kijevska Rus’, imali još od 9. do 13. stoljeća (tada ti narodi nisu bili diferencirani u današnjem smislu), da bi i oni tijekom 20. stoljeća živjeli u zajedničkoj državi, pod akronimom SSSR, koja je također skončala početkom 90-ih, a krv koja se tada nije prolila prolijeva se sada u Ukrajini.

image
Michael Runkel/Robertharding Via Afp

Slaveni ne slušaju papu

Kao što je poljski papa te 1994. u Zagrebu, na obali Save, rekao da “mir na Balkanu nije utopija”, nego da se, “dapače, nameće kao perspektiva povijesnog realizma”, valjda i sada možemo sanjati da argentinski papa dođe u Kijev i da na obalama Dnjepra, uz poruku da mir u Ukrajini nije utopija, ponovi Wojtyline rečenice otprije 28 godina koje su se odnosile na Hrvate i Srbe, ali se potpuno mogu preslikati na Ukrajince i Ruse.

”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti”, rekao je tada Wojtyla u Zagrebu.

Naravno, ne treba imati iluzija da bi takve riječi pape Frane mogle utjecati na budućnost ukrajinsko-ruskih odnosa, kao što ni Wojtyline riječi nisu utjecale na budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, jer tih “novih perspektiva bratske solidarnosti” između Hrvata i Srba – na koje je Wojtyla te 1994. pozvao – nema ni danas, tri desetljeća kasnije.

Suprotno papinoj sugestiji, Hrvati i Srbi nisu se ugledali na Savu i Dunav i nisu se nakon rata susreli u bratskoj solidarnosti, pa nema prevelikih razloga za optimizam da će se Ukrajinci i Rusi ugledati na Dnjepar, koji ih fizički i geografski povezuje. No u trajnom je pamćenju ostala Wojtylina metafora rijeka, koja u slučaju ukrajinskog rata priziva metaforički potencijal velike, moćne i slavne rijeke Dnjepar.

Međutim, u ukrajinskom slučaju Dnjepar je više od metafore. Po nekim predviđanjima, ta rijeka postat će “granica svjetova”, dok druge prognoze kažu da će njezine obale postati epicentar Trećeg svjetskog rata. Treći kažu: bit će i jedno i drugo.

Magloviti ciljevi

U fokus javnosti Dnjepar je izbio prije tjedan dana, nakon što su ruske trupe (ne)očekivano napustile njegovu desnu (zapadnu) obalu i povukle se na lijevu (istočnu) obalu, prepustivši ukrajinskoj vojsci regionalni centar Herson. Iako ruska vojska još uvijek drži oko 70 posto Hersonske oblasti, napuštanje grada Hersona iznenadilo je mnoge promatrače – uključujući i ukrajinsku vojsku – zbog više razloga.

U političkom smislu, odlazak Rusa iz Hersona dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio čitavu Hersonsku regiju – pa tako i njezino upravno središte – sastavnim dijelom Ruske Federacije.

U vojnom smislu, napuštanje Hersona znači da Moskva barem privremeno odustaje od mogućeg cilja osvajanja Odese i spajanja s ruskim vojnim kontingentom u separatističkoj moldavskoj regiji Pridnjestrovlju.

image
Metin Aktas/Anadolu Agency Via Afp

Doduše, teško je govoriti o pravim ciljevima ruske agresije na Ukrajinu jer su oni – vjerojatno namjerno – postavljeni vrlo maglovito: podsjetimo, Putin je uoči agresije kao ciljeve naveo “demilitarizaciju” i “denacifikaciju” Ukrajine, što je većina analitičara interpretirala kao namjeru slabljenja ukrajinske vojne moći i eliminacije ukrajinskih dobrovoljačkih bataljuna (Azov, Aidar, Tornado, Dnipro-1, Dnipro-2, Donbas...), od kojih su neki imali neonacističke elemente.

Kako bilo, netom nakon odlaska Rusa iz Hersona pojavila su se nagađanja da je riječ o političkom dogovoru između Rusije i SAD-a o “zamrzavanju sukoba”, što bi s obzirom na trenutačno stanje na terenu faktički značilo podjelu Ukrajine na proruski i prozapadni dio, pri čemu bi barem na jugu zemlje granica bila rijeka Dnjepar.

Takvo rješenje ne bi bilo naročiti novum u svjetskoj politici, budući da slična podjela Cipra, na turski i grčki dio, postoji još od 1974., kao što i slična podjela Koreje – na Sjevernu i Južnu – datira još od 1945. godine.

U tom smislu, Dnjepar bi bio ono što je 38. paralela u Koreji.

U prilog toj teoriji govore i nedavni javni istupi vrhovnog američkog generala Marka Milleyja o potrebi da se pokrenu mirovni pregovori i sukob okonča za diplomatskim stolom, kao i tajanstveni sastanci koji se posljednjih dana odvijaju između najviših ruskih i američkih dužnosnika.

Kad se nađu CIA i SVR...

Tako su se prošlog ponedjeljka u Ankari sastali šef CIA-e William Burns i šef ruske vanjske obavještajne službe (SVR) Sergej Nariškin, dok je nekoliko dana prije Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan razgovarao s tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti Nikolajem Patruševom i Putinovim savjetnikom za međunarodna pitanja Jurijem Ušakovom.

Premda se u škrtim izvješćima s tih sastanaka navodi da se nije razgovaralo o rješavanju ukrajinskog rata, već o izbjegavanju američko-ruskog sukoba i nuklearne eskalacije, mnogi drže da je na dnevnom redu bila i tema o modusima okončanja sukoba, pogotovo što je ovog tjedna postalo evidentno da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odustao od svoga prijašnjeg stava da nema pregovora s Rusijom dokle god je na njezinu čelu Putin.

Više američkih medija u posljednje je vrijeme objavilo da američki vrh privatno traži od Zelenskog da pokaže otvorenost za pregovore s Rusijom, budući da mnoge europske zemlje osjećaju velike ekonomske posljedice rata i antiruskih sankcija, koje su se “bumerang-efektom” okrenule protiv onih koji su ih donijeli. Stoga Washington strahuje da bi se europski saveznici, pritješnjeni rastućom cijenom energenata i galopirajućom inflacijom, mogli “umoriti” od daljnjeg pružanja vojne i ekonomske pomoći Kijevu.

image

SAD strahuje da bi se europski saveznici, pritiješnjeni rastućom cijenom energenata i galopirajućom inflacijom, mogli ‘umoriti‘ od pomaganja Kijevu

Str/Nurphoto Via Afp

Stoltenberg u kupe, Price u špade

Druge, pesimističnije analize kažu da bi Dnjepar mogao postati epicentar trećeg svjetskog rata između Rusije i Zapada. U prilog toj teoriji, pak, govore disonantni tonovi unutar američkih i NATO struktura u pogledu daljnjeg razvoja ukrajinske situacije i nužnih koraka koje bi valjalo učiniti.

Tako su američki mediji objavili da mirotvorni prijedlozi generala Milleyja – koji drži da je ukrajinska vojska oslobađanjem Hersona postigla vojni maksimum, odnosno da ukrajinska pobjeda “nije ostvariva vojnim sredstvima” – nisu naišli na preveliku podršku Bijele kuće, koja se nada da bi Kijev mogao ostvariti još poneki vojni uspjeh prije nego što se sjedne za pregovarački stol.

Osim toga, primjetno je da, recimo, generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i glasnogovornik State Departmenta Ned Price također imaju dijametralno suprotne stavove o budućim koracima koje bi zapadna alijansa trebala napraviti u Ukrajini, što se vidi iz njihovih recentnih izjava.

– Jedini način da se dođe do rješenja rusko-ukrajinskog sukoba je na bojnom polju. Mnogi ratovi su odlučeni za pregovaračkim stolom, ali to ovdje nije slučaj. Ukrajina mora pobijediti i zato ćemo je podržati koliko god je potrebno – rekao je ovog tjedna Stoltenberg, dok je Price prije nekoliko dana odaslao sasvim drukčiju poruku.

– U ratu u Ukrajini ne može biti pobjednika i taj sukob se ne može riješiti na bojnom polju, pa je stoga nužno pokretanje pregovaračkog procesa – poručio je Price na novinarskoj konferenciji 7. studenoga.

image
Bulent Kilic/Afp

image

U nestašici vode stanovnici Hersona snalaze se uzimajući je ravno iz Dnjepra AFP

Bulent Kilic/Afp

Iz ovoga je očito da ni Zapad nije načisto u pogledu svoje daljnje strategije prema Ukrajini i ukrajinskom ratu. Pritom se iščekuju i konačni rezultati američkih izbora, održanih 8. studenoga: ako republikanci preuzmu Zastupnički dom, nije isključeno da će se američka vojno-materijalna pomoć Ukrajini reducirati. A bez te pomoći Kijev nema velikih šansi protiv Moskve.

U svakom slučaju, ako uskoro ne dođe do mirovnih pregovora, Dnjepar bi doista mogao postati prva crta fronte, barem u Hersonskoj regiji: terenska izvješća govore da se ruska vojska utvrđuje na istočnoj obali rijeke, gradeći fortifikacijske obrambene linije i istodobno gađajući topništvom ukrajinske položaje na zapadnoj obali, kao što i ukrajinska vojska uzvraća artiljerijske udarce po istočnoj obali. Kontaktna linija trenutačno je upravo rijeka Dnjepar.

Vojni stručnjaci tvrde da bi prelazak rijeke – koja je u toj regiji nerijetko široka 400-500 metara, a ponegdje i više – bio iznimno rizičan pothvat za obje strane, jer bi trupe za vrijeme prelaska bile izložene artiljerijskoj i raketnoj vatri protivnika, što bi dovelo do brojnih žrtava.

O tome govori i iskustvo iz Drugog svjetskog rata, kada je u Bitki za Dnjepar – koja se vodila od kolovoza do prosinca 1943. godine – poginulo više od 400 tisuća sovjetskih i više od 300 tisuća njemačkih vojnika (u borbama je s obje strane sudjelovalo oko četiri milijuna vojnika). Naprosto, moćni Dnjepar je preširoka rijeka da bi se mogla prijeći bez velikih gubitaka, ako je na suprotnoj obali neprijateljsko topništvo.

U toj bitki iz 1943. Crvena armija je na kraju, uz spomenute kolosalne gubitke, uspjela prijeći na drugu obalu Dnjepra, a o silini i intenzitetu te bitke govori i podatak da je nakon nje podijeljeno čak 2438 medalja “Heroj Sovjetskog Saveza”. No tada su se u redovima Crvene armije rame uz rame borili ruski i ukrajinski vojnici, koji se sada međusobno ubijaju: nekadašnje bratsko savezništvo između dvaju najvećih slavenskih naroda danas je misaona imenica.

Jedno kobno proljeće

U slučaju “zamrzavanja sukoba” Dnjepar bi, kao što smo već rekli, mogao postati “granica svjetova”, što na neki način već i jest dugi niz godina: na svim ukrajinskim izborima proteklih desetljeća pokazalo se da istočno od Dnjepra uvjerljivo pobjeđuju proruske stranke i predsjednički kandidati, kao što zapadno od Dnjepra jednako uvjerljivo pobjeđuju prozapadne stranke i kandidati.

To eventualno “zamrzavanje sukoba” ne bi u potpunosti zadovoljilo nijednu stranu: Kijev tako ne bi vratio sve okupirane teritorije, dok bi se Moskva na taj način morala odreći dijela teritorija koje je nedavno anektirala i službeno proglasila dijelovima Rusije. K tome, ne bi mogla spriječiti da preostali dio Ukrajine “po specijalnom postupku” uđe u NATO, čime bi opet dobila smrtnog neprijatelja na svojim granicama.

Tu dolazimo do one treće opcije koju smo spomenuli na početku teksta, a na koju upozoravaju pojedini analitičari: sukob bi se mogao najprije “zamrznuti”, na način da Dnjepar postane “granica svjetova” – baš kao što se i ta rijeka svake godine zamrzne od prosinca do ožujka, a nekad i do travnja – a potom će se, jednog proljeća, “odmrznuti” na takav način da će se moći govoriti o trećem svjetskom ratu, gdje bi Dnjepar postao linija fronte između Rusije i NATO-a.

Ako se to dogodi, tada će se u punom smislu moći kazati da je slavni Dnjepar rijeka koja vijuga kroz rat.

11. studeni 2024 00:47