Nije čudno da je gotovo cijeli narod primorske Dalmacije snažno podupirao Titove parizane u borbi protiv ustaša. Sama činjenica da je Pavelić predao (prodao) veliki dio Dalmacije fašističkoj Italiji jer su njemu i njegovim pristašama pružali utočište i materijalno ga podupirali u emigraciji, stvorila je animozitet izdanog naroda prema NDH.
One koji tvrde da su Paveliću ruke bile vezane i da bez prepuštanja Splita, obale i većine dalmatinskih otoka Mussoliniju nikada ne bi ostvario viši politički cilj – stvaranje države, podsjećamo na to da se poglavnik potkusurivao s južnim dijelom Hrvatske i kad više nije bio na vlasti.
U tzv. drugoj emigraciji, 1954. godine, Ante Pavelić odlučio je sklopiti sporazum sa srpskim kvislingom Milanom Stojadinovićem, koji je kao predsjednik tadašnje vlade htio Kraljevinu Jugoslaviju pridružiti Trojnom paktu. Devet godina nakon uspostave nove Jugoslavije, Pavelić i Stojadinović u Argentini rade na sporazumu o razgraničenju Hrvatske i Srbije u trenutku kad ona definitivno nestane s političke mape svijeta.
Zanimljivo je da administrativna granica koju je između SR Hrvatske i SR Srbije, odnosno Socijalističke autonomne pokrajine Vojvodine, uspostavila Titova vlast, prema Paveliću i Stojadinoviću ostaje nepromijenjena. Potom bi zamišljena državna granica pratila rijeku Savu do ušća rijeke Bosne u Savu, nastavljala se rijekom Bosnom, te se pružala linijom njezina donjeg toka i planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve i Jadranskog mora.
Jasnije: SR BiH bi po Paveliću i Stojadinoviću bila podijeljena između Hrvatske i Srbije; Sarajevo bi, kao najveći bosanskohercegovački grad, pripalo Srbiji, a Banja Luka, unatoč činjenici da je u njoj većinski srpski živalj -–Hrvatskoj. Na Jadranu bi sve južnije od Makarske bio dio nekakve zamišljene, Stojadinovićeve Srbije. Dolina Neretve, Dubrovačko primorje, Dubrovnik i Konavle, sve bi to bila Srbija da je, ne daj Bože, oživotvoren sporazum dvaju političara koji su se našli na tamnoj strani povijesti.
Nekadašnja Turska Hrvatska, zapadni dio Hercegovine i dijelovi srednje Bosne pripali bi Hrvatskoj, a cijela istočna Bosna i Hercegovina – Srbiji. Sporazum Pavelića i Stojadinovića negirao je postojanje Crne Gore, koja bi bila dio Srbije, a pretpostavka je da je isti status bio namijenjen i Makedoniji.
Srbe bi u takvoj, Pavelićevoj Hrvatskoj Milan Stojadinović i njegova vlada tretirali kao pravoslavne Hrvate, a na teritoriju Hrvatske određenim spomenutim sporazumom isključivo bi se govorio i pisao hrvatski jezik ijekavskog izgovora uz latinično pismo.
Sporazum Pavelić – Stojadinović iz 1954. godine, dogovoren u Buenos Airesu, nikada nije potpisan. Razlog su iznimno loše reakcije ustaške i četničke emigracije na njegov sadržaj, kao i činjenica da se Titovoj Jugoslaviji nije slutio kraj; dapače, tih je godina ojačala međunarodni položaj jer je bilo jasno da se, nakon Staljinove smrti, othrvala nastojanjima da postane dijelom sovjetskog bloka.