Prošle zime su brigade ruskog mornaričkog pješaštva u više krvavih navrata pokušale probiti se do ukrajinskog sjevernog uporišta Vuhledara, i svaki put su odbijene uz velike gubitke. Po miniranim poljima su tjednima ležali njihovi uništeni tenkovi, borbena vozila, pa čak i termobarični raketni bacač Suncopek koji su ukrajinski topnici uspjeli razoriti. Na raskrižju u mjestu Mikilske kod Vuhledara u veljači se dogodila najveća ruska kataklizma: jedan pripadnik 155. brigade svjedočio je za ruski portal 7x7 da je samo sedam njegovih suboraca preživjelo iz postrojbe koja je prethodno brojila 500 ljudi, piše Slobodna Dalmacija.
Gotovo godinu dana kasnije, Rusi su istu stvar na istom mjestu, i na gotovo isti način, pokušali izvesti ponovno. U četvrtak su velike ruske snage iz 155. brigade mornaričkog pješaštva iznova napale Vuhledar. Brzo su pregazili ukrajinska minska polja, no onda su zaustavljeni u zonama ubijanja topništvom i dronovima koje je nadzirala 72. mehanizirana brigada ukrajinske vojske. Rezultat novog ruskog pokušaja proboja na kraju je ispao isti kao i onaj početkom 2023.: Ukrajinci su uništili more ruskih borbenih vozila i ubili dosta ruskih vojnika. Rob Lee, bivši marinac i doktorand na Odsjeku za ratne studije londonskog King‘s Collegea objavio je na svom Twitteru niz snimki koje prikazuju pravo groblje gorućih ruskih tenkova.
Andrew Perpetua, analitičar obavještajnih podataka koji broji gubitke vozila u 22-mjesečnom ratu Rusije protiv Ukrajine, uočio je nakon zadnjeg sudara ruskih marinaca s ukrajinskom 72. brigadom na svojim statističkim tablicama razmjere dostojne katastrofe. Perpetua je samo u jednom danu, prošloga četvrtka, na temelju izvora otvorenog koda izbrojao preko 60 oštećenih, uništenih i napuštenih ruskih tenkova i oklopnih vozila. Istodobno, prijavljeno je samo 17 oštećenih, uništenih i napuštenih ukrajinskih vozila. Bilo je i gorih ratnih dana za Ruse u posljednje dvije godine, ali ne baš puno.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski jezgrovito je sažeo ruski debakl: “Neprijatelj je pokušao napredovati u smjeru Vuhledara, ali su ga naši vojnici iznova zaustavili, nanijevši neprijatelju goleme gubitke: deseci razbijenih vozila, mnogo poginulih i ranjenih”.
Teško je racionalno reći zašto je Kremlj pokrenuo još jedan uzaludni napad na ukrajinsko uporište koje je više puta odolijevalo ranijim pokušajima, i zašto je to odlučio učiniti baš sada. Premda su Rusi uspjeli donekle nadoknaditi gubitak tisuća oklopnih vozila i desetaka tisuća iskusnih vojnika reaktiviranjem starih vozila i mobiliziranjem novih novaka, bilo bi krajnje nerealno reći da ruske snage sad imaju obilje i višak borbene moći. Ruske trupe su zadnjih mjeseci poprilično borbeno zauzete. Brane se od ukrajinske protuofenzive u Hersonskoj, Zaporiškoj i Donjeckoj oblasti, a pokušavaju i vlastite protuofenzive kod Kremine i Avdiivke.
Samo tri tjedna ruskih napada prema Avdiivki, sjeverozapadno od grada Donjecka, koštala su ruske brigade stotine ratnih vozila i tisuće izgubljenih vojnika. Gubici ovih razmjera trebali bi zaprepastiti svaku opreznu vojsku i nagnati je da radikalno promijeni narav operacija. No, ruska vojska nije nikad bila poznata kao oprezna vojska. Umjesto da zastane i odvagne razmjere troškova u odnosu na ratne ciljeve, udvostručili su pritisak i upustili se u drugi fatalni frontalni napad na dobro pripremljenu ukrajinsku obranu kod Vuhledara.
Ruski gubici u ljudima i materijalu vjerojatno će dodatno rasti kako se napadi nastavljaju. Možda se Rusi na kraju uspiju djelomično i probiti u Vuhledaru ili u Avdiivki, pa možda i na oba ta fronta. No, vrijedi li bilo koje parcijalno osvajanje tisuće ljudskih života i pola milijarde dolara izgubljene opreme? Kremlju i njegovom gospodaru Putinu očito vrijedi, no pitanje je koliko je sve to prihvatljivo i cijelom ruskom društvu.
Ukrajinci su dosadašnjim vođenjem rata jasno demonstrirali kako su napravili drastičan odmak od nehumanih društava koja ljude svjesno žrtvuju za minimalne političke probitke. Ukrajinska vojska ulaže sve veće napore da sačuva svoje ljude i oružje. Napustili su Severodonjeck kad je taj grad prošle godine postao skupo obranjiv. Napustili su i Bahmut ove godine kad je cijena daljnje obrane nadmašila njegovu stratešku važnost. Ni jedno od ovih povlačenja nije spriječilo kasnije ukrajinske protunapade u istim sektorima, ili na drugim pravcima linije bojišnice. Ukrajinci su dokazali svoju spremnost za ‘trgovanje‘ prostorom kako bi dobili na vremenu i uštedjeli živote i opremu, pa čak i kad je ta trgovina mirisala na poraz. Čini se da Rusi ni nakon 20 mjeseci rata ne rade takve proračune.