Ne znam kako drugima, ali meni novi Pelješki most, novi najduži most u Hrvatskoj, ispružen preko Malostonskog zaljeva blago uzdignutih, pilonima i čeličnim sajlama nazubljenih leđa, izgleda kao stilizirani elegantni dinosaur, preciznije stegosaur. Ništa mu taj stegosaurski izgled ne oduzima na ljepoti, dapače. Službeno otvaranje najavljeno je za 26. srpnja, već je poznat i cijeli program, a generalije mosta već svi znamo napamet - i da ga je projektirao Slovenac Marjan Pipenbaher, i da je plaćen europskim novcem, i da ga je gradila China Road and Bridge Corporation, i da je ukupne dužine 2404 metara, visine 55 i širine 21 metar. Spada u ovješene mostove, što je izvedenica visećeg mosta (prvi po konstrukciji ovješeni most u Hrvatskoj izgrađen je preko Rijeke dubrovačke 2002. godine i nosi ime Franje Tuđmana). Gradnja Pelješkog mosta zasjenila je na trenutak - jer mostovi su tu da služe i traju desetljećima i stoljećima, i svaki će doći na red da bude zasjenjen dužim, većim, višim - sve druge cestovne mostove u Hrvatskoj: i dosad najduži Krčki, i naš ovdašnji Novi čiovski, i oba Maslenička, i Most Krka s kojeg pogled na Skradin boli od ljepote, i sve druge na Jadranu i one preko Save, Drave, Cetine, Neretve i drugih velikih i malih rijeka, donosi Slobodna Dalmacija.
A ima ih na desetke, na stotine - starih, novi(ji)h, kamenih, (armirano)betonskih; grednih, lučnih; cestovnih, željezničkih, pješačkih... Pa još kad im se pridruže braća vijadukti...
Mnogi od tih mostova po nečemu su posebni, stoga u čast skorašnjeg otvaranja Pelješkog mosta na proslavu pozivamo i neke od ‘naj’ mostova u Hrvatskoj.
Most Martinska Ves
Desnu i Lijevu Martinsku Ves, mjesto u blizini Siska, preko Save spaja jedini viseći most u Hrvatskoj koji je otvoren i za cestovni promet, i po konstrukciji je, zapravo, blizak rod Pelješkom mostu.
Viseći most građevinska je konstrukcija kod koje je osnova čelično uže koje se proteže od jednog do drugog potpornja (pilona) i konstrukcija čeličnih konopa koja nosi prometnicu.
Prelijepi vitki bijeli most u Martinskoj Vesi, bojom, visinom i čipkastom strukturom posve kontrastan tromoj kontinentalnoj provinciji, prvenstveno je pješački - osigurao je lokalnom stanovništvu da za tren prijeđu rijeku umjesto da se, da bi otišli na posao ili u školu, stalno prevoze plovilima - no mostom dugim 177, a širokim tek oko četiri metra može se i voziti, samo u jednom smjeru, naizmjenično. U članku o ovome mostu objavljenom u listu Građevinar, u broju 54 iz 2002. godine, navodi se da je gradnja, nakon dugih priprema, započela 29. studenoga 2000. godine, prema projektu mr. sc. Zlatka Šavora. “Nadzorni inženjer Zlatko Mihalinec tumači određeno kašnjenje radova činjenicom što su, primjerice, u travnju ove godine samo četiri dana bila bez kiše, a bilo je problema i s izuzetno visokim vodostajem. Most će uz pješački prihvaćati vrlo ograničen cestovni promet jer su ovakve konstrukcije vrlo osjetljive”, navodi se u članku.
Kosinjski most
Drveni most koji je do prije stotinu godina osiguravao prijelaz preko rijeke Like između Donjeg i Gornjeg Kosinja, na pola puta između Plitvičkih jezera i Velebita, često su rušile proljetne i jesenske bujice. Stoga je stotinjak metara nizvodno na Lici izrađen kameni most. Dovršen je i u promet pušten u prosincu 1936. godine. Dr. Rudolf Horvat u knjizi “Lika i Krbava: Povijesne slike, crtice i bilješke” (Matica hrvatska, 1941.) piše da su svi troškovi gradnje “iznosili ravno 1,500.000 dinara. Niveleta nadvisuje temelje mosta za 12 metara. Dužina mosta s upornjacima (ali bez privoznih rampa) iznosi 70 metara, a širina između kamenih parapeta (ograde) 5 i pol metara. Most se sastoji od 3 polukružna svoda, koji počivaju na 2 stupa i 2 upornjaka, a svaki ima 18 metara svijetlog otvora. Gradnja je izvedena od teškoga kamenja, koje se vadilo i tesalo blizu mosta. Beton je upotrijebljen samo za temelje stupova i za još neke manje radove. Gradnjom toga mosta upravljao je ing. Milivoj Frković, a stalan su nadzor vršili inženjeri J. Plemić i V. Leskovac.”
Most koji je gradila slovenska tvrtka Josipa Slavca izrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju - tehnikom uklinjenja kamena. A jedinstven je i po tome što u lukovima ima okrugle otvore kojima je svrha rasterećenje vodnog vala pri udaru na most. Možda se ni bez njih ne bi srušio kao što mu se rušio prethodnik, ali graditelji su smatrali da je potrebno izvesti i ovaj ‘osigurač’. Zbog vrijednosti graditeljske baštine i svoje ljepote Kosinjski most je Europsko vijeće inženjera građevinarstva 2009. uvrstilo u zaštićene građevinske posebnosti Europe. Desetljećima se već, inače, govori o potapanju Kosinjske doline, i to je konačno došlo na red: HEP je već pokrenuo procese koji uključuju gradnju Hidroenergetskog sustava Kosinj i HE Senj 2. Most, čini se, ne spada u dio doline koji će se naći pod vodom. Pa i bila bi prava ironija i onih rupa i spomenute titule da se pod vodom nađe most koji je svojom pametnom konstrukcijom bujicama odolijevao gotovo cijelo stoljeće.
Jozefinski most
A gotovo dva i pol stoljeća stoji i služi kameni Jozefinski most na rijeci Tounjčici, nedaleko od Ogulina, most posve jedinstvene gradnje: dvokatni je. Drugih takvih u Hrvatskoj, a ni šire u ovom dijelu Europe, nema. Nije od starta bio dvokatni: kao jedan od četrnaest mostova na Jozefini, cesti koja zahtjevnom trasom povezuje Karlovac i Senj, građenoj u drugoj polovini 18. stoljeća i nazvanoj prema inicijatoru gradnje, caru Josipu (Jozefu) II., najstarijem sinu Marije Terezije, most preko kanjona Tounjčice podignut je 1775. godine kao jednokatni, a 1836. godine dodan mu je još jedan kat s tri luka. U Drugom svjetskom ratu most s četiri kipa i spomen-pločama - po čemu je također jedinstven - ostao je razrušenoga gornjeg dijela, no nakon rata je, malo pomalo, obnovljen. Potpuna obnova - s ponovno postavljenim kipovima i spomen-pločama, sačekala je da prođe još jedan rat, onaj Domovinski. Nekad su Jozefinskim mostom prolazila zaprežna kola puna trgovačke robe, vojske i legionari, a most je cestovni i danas - dapače, put koji vodi njime asfaltiran je, s bijelom prometnom trakom po sredini.
Stari most Sisak
Stari most u Sisku koji premošćuje rijeku Kupu mnogi znalci mostogradnje, i ne samo oni, drže najljepšim i najatraktivnijim mostom u Hrvatskoj. Betonske osnove, ali posve obložen kamenom i ciglom, ovaj 400 metara dug most je nakon devet godina gradnje, prema projektu - opet - inženjera Frkovića, završen i otvoren u svibnju 1934. godine. I dok viseći most u Martinjskoj Vesi već desetak godina ima svoju Facebook stranicu koju su otvorili fanovi, Stari most u Sisku ima svoju poštansku marku.
Šibenski most
U Hrvatskoj enciklopediji navedeno je kako “skupinu armiranobetonskih lučnih mostova na Jadranu, tj. Šibenski (1965.), Paški (1969.) i Krčki most (1979.), među vrhunske domete svjetske mostogradnje svrstavaju konstrukcijske značajke, osobito inovativan način izvedbe bez skele oslonjene o tlo. Razvijen u Hrvatskoj, taj se postupak počeo primjenjivati diljem svijeta”.
Upravo Šibenski most, koji se kao dio Jadranske magistrale nadvija preko ušća Krke, bio je, dakle, prvi.
”U to vrijeme, krajem 1963. počele su i pripreme za gradnju velikog mosta. Željelo se da bude dovršen do 1966. za obilježavanja 900. godišnjica prvog pisanog spomena grada Šibenika. To se na kraju i ostvarilo.”, piše lani u svojoj kolumni “Iz Joškova baula” Joško Čelar, novinar Slobodne Dalmacije iz šibenskog dopisništva, čije su fotografije gradnje mosta danas doista izvanredno svjedočanstvo vremena.
Dužine 350 metara i raspona luka od 290 metara, Šibenski most je nekadašnja jugoslavenska tvrtka, moćna “Mostogradnja”, uz glavnog inženjera Stanka Šrama iz Zagreba, počela graditi početkom 1964. godine.
Pri gradnji je pomagao Brodospasov “Veli Jože”, čuvena dizalica od 350 tona nosivosti. Slavni dani slavnog Velog Jože prošli su - on je završio u rezalištu, no Šibenski most se i dalje raskriljuje nad Krkom.
I na koncu, slavljenik:
Pelješki most
