Potres jednake snage kakva je sinoć pogodila prostor istočne Hercegovine, i osjetila se u cijeloj Dalmaciji, na istoj se lokaciji dogodio i prije nepunih stotinu godina, piše Slobodna Dalmacija.
Trusne kronike bilježe da je 14. veljače 1927. gradiće Stolac i Ljubinje u BiH pogodio potres snage 6 stupnjeva po Richteru, što je – do sinoć – bio jedan od najsnažnijih tektonskih pomaka službeno zabilježenih u susjednoj nam državi.
Geofizičari seizmičku aktivnost na ovom području, koje je sastavni dio karbonatne platforme vanjskih Dinarida, usko povezuju sa seizmičkim područjem južne Dalmacije i Dubrovnika. Većina dosadašnjih epicentara u ovoj zoni povezuje se s pravcima pružanja uzdužnih neotektonskih rasjeda i navlaka: onoga Ljubinje-Stolac-Mostar-Široki Brijeg, kao i Trebinje-Hutovo-Ljubuški-Tihaljina i Trebinje-Bileća-Gacko.
Dva dana nakon potresa u istočnoj Hercegovini 1927. godine prostor Stoca i Ljubinja posjetili su reporteri beogradske Politike, probivši se automobilom iz Mostara. I danas je više nego intrigantan njihov zapis stanja koje su tamo zatekli:
„U malim sreskim varošicama Stocu i Ljubinju zemljotres je počinio golemu štetu. Građani su imali svoje lijepe kuće izgrađene od kamena ili od pečenih cigli koje su sve mahom oštećene i da bi se popravile treba puno para koje ovaj ogoljeli svijet ovdje nema. Sreća što je potres zakačio najkrševitiji dio Hercegovine, jer da se ovako jaka nepogoda dogodila u nekom pitomijem kraju naše države, u Srbiji ili u Hrvatskoj ili Vojvodini, šteta bi bila nesumnjivo puno veća. Obilazeći sela oko Stoca i Ljubinja raspitivali smo kod ovih kršnih i koščatih seljana jesu li puno postradali. Većinom smo dobijali jedan te isti, dirljiv, odgovor: Čeljad smo spasili, gospodine, a ništa drugo nismo ni imali!"
U selima je porušeno dosta kuća, zemljotres je oborio krovove i na više ih mjesta čak srušio u kamenite rupe. Brđani su iz tih rupa prešli na druge, prekrstili dvije grede nad njima, pokrili ih sijenom i slamom i sad opet imaju "kuće".
Potresi su dosta česti u ovome kraju, ali ovako jak ni najstariji ne pamte. U varošici Stolac je bila nastala užasna panika. Trgnuti u rano jutro iz sna, stanovnici su onako u gaćama i košuljama izletjeli iz svojih kuća dok su se stropovi rušili, ali ni na ulicama nije bilo puno prijatnije. Stolac se nalazi u dolini, užlijeblijen među krševitim brijegovima. Oni su bili toliko zaljuljani da kamenje sa njih padalo po kućama, pa se u prestrašenim građanima činilo kao da pada s neba. Nekoliko Stočana ranjeno je tim kamenjem, ali začudo nijedan nije teško U Stocu nijedna kuća nije razrušena, ali su mnoge popucale i srušenih krovova.(...)
Jedan udar potresa oborio je na zemlju konja i jahača. Konj se digao i pobjegao, a starac je ostao na zemlji sve dok se prvo uzbuđenje nije stišalo pa su ga građani podigli sa tla. Mnogo više od Stoca je stradalo Ljubinje, udaljeno 19 kilometara sjeveroistočno. U Ljubinju nijedna kuća nije ostala cijela. Interesantno je da je do pola srušena i jedna turska kula napravljena od debelog i tvrdog kamenja. U toj kuli stanovao je sreski kadija sa obitelji, ali su srećom ostali nepovrijeđeni. Uopće je u ovoj teškoj nesreći sreća bila naklonjena građanima: na primjer, krov i cijeli gornji sprat kafane srušio se u prizemlje i zatrpao kafedžiju, njegovu ženu i njihova dva djeteta. Kad su ih susjedi izvukli ispod ruševina bili su samo malo uzdrmani tako da liječničku pomoć nisu ni tražili.
Ljubinje je u ovom dijelu Hercegovine bilo najbliže epicentru i tu je potres bio najjači. A kako je potres izgledao građani uopće ne umiju ispričati. Samo dignu ruke uvis i huču. Jedan stari musliman koji je na konju nosio mlijeko u varoš i zatekao se na ulici kad se zemlja zatresla kaže da je vidio kako se drveće savijalo do zemlje i kako su munje sijevale.
Osnovna škola u Ljubinju sva se rasprsnula i nakrivila tako da se svakog trena može srušiti. Sve đačke klupe ispreturane su i polomljene. Pod s prvog kata srušio se u prizemlje. Da se potres dogodio tri sata kasnije, kad je škola puna đaka, žrtava bi bilo nevjerojatno puno. Skoro svaka treća kuća u Ljubinju je ostala bez krova.
Na 10 kilometara sjeverno od Stoca, pod samim padinama planine, nalazi se selo Berkovići. Jedna stijena odletjela je u kuću seljaka Novice Bjelice, smrvila dva njegova djeteta, a njegovu ženu i još četvero djece teško povrijedila. Kao većina ovih seoskih kuća, i kuća Bjelice se nalazi u rupi. Sad skoro polovicu te rupe ispunjava kamen poprskan dječjom krvlju. Seljaci stoje okupljeni ispod planine i rezignirano gledaju u brijeg sa kojega svakog trenutka može opet sletjeti smrt. Novica i njegova obitelj liječe se u bolnici u Stocu. Stanje žene je beznadno: izgleda da je uslijed potresa i strahovitog prizora poremetila pameću. Preživjela djeca i otac, po mišljenju liječnika, ostati će živi, mada osakaćeni.
Potres je izazvao mnoge čudne pojave. Tako je bujna rijeka Bregava koja teče kroz Stolac poslije potresa izgubila puno vode, te sad sliči na obični potočić. Korito riječice Suhavić kod Berkovića je posve presušilo. Najinteresantniji je slučaj s ponornicom Vrijekom koja je izvirala iz jedne jame na oko 30 kilometara od Stoca, pravo vrelo joj je u Gatačkom polju. Pred potres je izvirala iz te jame bujna voda, ali odmah posijle potresa riječice Vrijeke nestalo je s površine. Dvadeset i četiri sata kasnije opet se pojavila, ali ne na istom mjestu, nego iz nove jame tri kilometra naviše.“