Jutro je početkom studenog i dok idemo prema vojarni "Lučko" bojimo se da nećemo moći obaviti novinarsku zadaću: magla je još vrlo gusta, a protiv nje ne mogu čak ni piloti helikoptera iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Isto vrijedi i za instruktore i polaznike Napredne padobranske obuke koju organizira Zapovjedništvo specijalnih snaga, prenosi Slobodna Dalmacija.
Ipak, kad smo stigli, postali smo optimističniji. "Prognoza je dobra," kaže nam instruktor i voditelj obuke i sigurno je da će se uskoro skakati. "No, na naprednoj obuci skokovi su samo dio priče, oni nisu svrha sami sebi," upozorava nas instruktor iz ZSS-a, koji je u vojničkoj karijeri već itekako premašio broj od tisuću skokova. "Prvi je skok, naravno, težak, ali meni su izazovniji bili drugi i treći jer znaš što te sve čeka i na neki način proživljavaš strahove prvog. S vremenom, znaju se pojaviti i periodičke krize, prirodan je i iskonski strah da ćete izgubiti tlo pod nogama, sjeća se. Dodaje da se skakati na naprednoj razini zapravo ne može "na silu" ili tek zato što ti je to u opisu posla, mora postojati određena razina skakačke svijesti, pa i sklonosti posebnom osjećaju koji može pružiti samo padobranstvo, piše Hrvatski vojnik.
Što se tiče osnovnih informacija o obuci, ona je dugotrajna: proteže se tijekom gotovo cijelog listopada i studenog. Polaznici dolaze isključivo iz dviju elitnih postrojbi OSRH. Uz pripadnike ZSS-a koji je i nositelj obuke, tu su i vojnici s oznakama Obavještajne pukovnije. HRZ je uključen s letačkim posadama i helikopterima Mi-171Sh te UH-60M Black Hawk. Novi se tip, dakle, itekako uspješno rabi u vježbama i obuci.
Glavnina na noćnom djelovanju
U prvom redu, Napredna padobranska obuka namijenjena je vojnicima koji su završili Temeljnu padobransku obuku, no moraju imati druge specijalne vojničke vještine, prije svega one koje se odnose na sposobnosti infiltracije u udaljena područja ili područja izolirana od vlastitih snaga. Padobran je, uz letjelicu, za njih i njihovu opremu sredstvo prijevoza u ta područja uz nastojanje da ostaju nezamijećeni i potom krenu s različitim specijalnim, obavještajnim ili izvidničkim akcijama. Iz svih nabrojenih razloga, glavnina je obuke na noćnom djelovanju.
Istodobno, kako bi letjelica bila što manje izložena radarskom ili nekom drugom načinu otkrivanja, u pravilu je točka doskoka kilometrima udaljena od točke koju letjelica nadvisuje u trenutku iskakanja. Naime, padobran tipa "krilo" ima karakteristiku da mu je horizontalna brzina nekoliko puta veća od vertikalne što vojniku omogućuje izvođenje takozvanih preleta. Dio obuke s tim preletom ipak se provodi na manje naseljenim hrvatskim područjima.
Ukratko, polaznici skaču više desetaka puta i to u različitim područjima i okolnostima, po različitim scenarijima, s korištenjem različitih tipova opreme. Padobrani su pogodni za obuku, ali i taktičke skokove u realnim borbenim situacijama. S jedne strane, dovoljno su veliki da mogu izdržati masu čovjeka s punom ratnom opremom, a s druge imaju kombinirane načine otvaranja. Prilagođeni su da se na njih može zakvačiti oprema.
Reakcija pod velikim pritiskom
"Što se tiče vrste padobrana, načina skakanja i njegova cijelog poimanja, Napredna je obuka čisto druga stvar od Temeljne, pa krećemo praktički ispočetka, ‘resetiramo‘ polaznike bez obzira na prethodno iskustvo," kaže nam instruktor. U odabiru se nastoji da su polaznici što mlađi, da onda tijekom karijere u specijalnim i obavještajnim snagama dulje imaju tu sposobnost.
Ulaganje u stjecanje vještine naprednih padobranskih skokova traži puno vremena i sredstava, a oni koji uspiju završiti obuku ulaze u zaista ekskluzivan "klub". Voditelj obuke kaže da je takva obuka jedina prava provjera osposobljenosti i reakcije vojnika koja je usporediva pravom ratnom sukobu. Skok sa slobodnim padom s velike visine i preletom veliki je ispit psihofizičke spreme, ali i hrabrosti. Nije neuobičajeno da netko odustane ili da bude eliminiran u nekoj od četiriju faza obuke.
"Naši su kriteriji strogi, ali niti ne mogu biti drukčiji. Ako netko nije na razini naših standarda, inzistiranje na ostanku ozbiljno bi narušilo naše mjere sigurnosti, ali i eventualne buduće zadaće koje ti vojnici budu provodili. Da se slikovitije izrazim, ovdje nema prosječnih ili tek prolaznih ocjena, postoji samo izvrsna, vrlo dobra i nedovoljna."
Inače, u prvoj fazi obuke središnja je stvar prelazak s gurtne na ručicu, tj. na slobodni pad, to je ključni trenutak u kojem instruktori moraju imati apsolutno povjerenje u polaznika. "Mi moramo biti sigurni što će se dogoditi kad polazniku skinete ‘pupčanu vrpcu‘, kad mora reagirati pod velikim pritiskom.
Ako proživi veliki fizički ili psihički šok, teško da će ikad više skakati. No, ako dobro reagira, to znači da je riječ o čovjeku kojeg možete poslati bilo kamo na bilo koju zadaću," uvjeren je voditelj obuke. U drugoj fazi slijedi uklanjanje nestabilnosti pri slobodnom padu i otvaranje padobrana na zadanoj visini. U trećoj se fazi polaznici uče upravljanju vlastitim tijelom pri slobodnom padu, rade zaokrete, salto natrag i druge elemente, a u četvrtoj se skače s opremom i u noćnim uvjetima.
Naravno, pri svim zahtjevnijim elementima zajedno s polaznicima skaču i njihovi instruktori, a uvijek se traži doskok u određeno područje. Posebna su priča HRZ i Black Hawk. Piloti, tehničari letači i nove letjelice itekako su kvalitetno uključeni u Naprednu padobransku obuku. Instruktor kaže da američki helikopter pokazuje i dokazuje svoje karakteristike pogodne za specijalne i izvidničke operacije, ponajprije brzinu, pokretljivost, agilnost…
Usporedba s ronilačkom obukom
Magla se stvarno razišla, nema niti vjetra i to znači da možemo krenuti prema stajanci. Na podu je razvučena velika cerada, površine otprilike 20 x 20 metara. Svatko ima svoj odvojeni prostor za pripremu i uglavnom vlada tišina, nema puno međusobne komunikacije. Očito je da je prije skoka potrebna koncentracija i vrlo precizna prilagodba padobrana i sve ostale opreme. Ponekad se skače s opremom, ponekad bez: sam je padobran težak 20-ak kg, a oprema još 30 do 40 kg. Ipak, prije polaska na skok, "krademo" izjavu od jednog polaznika.
Iza sebe ima i commando, i ronilačku i još mnoge druge obuke. Napredna padobranska puno je teža od Temeljne i traži puno detalja, objašnjava nam: "Najbitnija je stabilnost u zraku, ako nisi stabilan, slijedi twist (uvijanje) i dobro ćeš se izvrtiti!" Uz dobre instruktore i pravi dril sve se može, nastavlja, a njemu bilo kakav stres nestaje u samom trenutku prije skoka, kad u zraku dođe do vrata helikoptera, "sve mi se tad razbistri, mozak brzo odrađuje sve što treba". Među polaznicima je i njegov kolega po činu i postrojbi, koji i dijeli mišljenje o trenutku u helikopteru kad nestaju sva trema i adrenalin.
"Imamo dosta iskustva u različitim obukama, ali ovo je sasvim druga razina. No, uspoređivati napredno padobranstvo s ronjenjem u specijalnim operacijama, nije lako: svaka sposobnost ima svoje elemente koji su opasni na svoj način. U svakom slučaju, obje su obuke teške i mentalno i fizički. No, naši su instruktori takvi da im u helikopterima ne moramo postavljati pitanja, jer nas već na zemlji pripreme baš za svaki detalj. U zraku, sve izvršavamo po jednoj ‘ravnoj crti‘," kaže pripadnik ZSS-a.
Posebno, prestižno značenje
UH-60M, koji Amerikanci još nazivaju i Mike, stiže s Plesa i slijeće. Tehničar-letač izlazi i dočekuje polaznike i instruktore koji se ukrcavaju u savršenom redu, no ipak dosta brzo. A zatim, promatrajući polijetanje, i naše laičke oči vide koliko je Crni jastreb dizajnom vitkiji i brži pri manevrima u odnosu na ešicu, koja je također izvanredan vojni helikopter. Za dolazak na područje nad kojim se iskače potrebno mu je nekoliko minuta, a mi gazimo kroz travnjak, prema orijentacijskoj oznaci od narančastog materijala na tlu.
U društvu smo voditelja obuke i nekolicine instruktora, i opet primjećujemo njihovo iskustvo: puno prije od nas vide već kad je netko iskočio, a onda i mnoge detalje izvedbe u zraku. Nakon nekog vremena, čujemo zvuk otvaranja padobrana, sličan zvuku vjetra koji šiba ceradu ili veliki suncobran. Na tlo nam u uši dolazi s visine od otprilike 1000 metara. Slušamo komentare instruktora, koji točno predviđaju kako će teći nečiji skok. Isto tako, konzultiraju se s posadama helikoptera i komentiraju eventualne zračne struje ili oblake.
Ponekad mašu prema gore kako bi preciznije usmjerili padobrance na poželjnu točku doskoka. Nakon nekoliko letova, vidjeli smo desetke doskoka i svatko je uspio provesti zadaću bez vidljivih poteškoća. Očito je da je razina drilanja i obučenosti više nego visoka, i u jednom trenutku žalimo što ne nazočimo onom dijelu obuke kad se skače na manje naseljenim područjima. Sigurno je zanimljivije, no u Lučkom ipak možemo vidjeti više.
Kad polaznici ili instruktori doskoče, skupljaju padobrane i opet idu prema prostoru za opremanje. Ondje ponavljaju prethodne postupke i pripremaju se za dalje. Neki rade vježbe istezanja, sigurno je da skokovi donose određena opterećenja za tijelo, posebno s opremom. Instruktori pedantno zapisuju sva zapažanja u posebne tablice. Oznaka završene napredne padobranske obuke ima posebno pa i prestižno značenje za vojnika. Postoje polaznici kod kojih se već nakon prvog-drugog skoka vidi da su "za to kao rođeni". "U svakom slučaju, može se reći da su oni osposobljeni za vrlo ozbiljnu razinu skakanja. To se posebno vidi kad radimo u međunarodnom okružju: u vojskama NATO-a ta je sposobnost iznimno cijenjena," zaključuje instruktor.