Bilo je znakova, postojao je strah od ruske invazije na Ukrajinu, ali malo tko je uistinu vjerovao da će doći do rata, kaže Olena Franke. Po struci odvjetnica, iako se više ne bavi odvjetništvom, studirala je i psihologiju, sa svojim 16-godišnjim sinom živjela je u središtu Kijeva, u blizini predsjedničke palače i zgrade ukrajinske vlade. S prvim detonacijama koje su ih probudile u rano jutro 24. veljače, odlučila je napustiti glavni grad.
- U tom trenutku nisam mislila da ću naputiti državu. Htjeli smo poći iz središta grada na selo, u mjesto udaljeno 25 kilometara od Kijeva. Stigli smo oko 17,30 tog četvrtka, a nakon razgovora s prijateljima, već u 18,30 donijela sam odluku da odlazimo iz zemlje. Uzeli smo samo najnužnije potrepštine i dokumente. Već tada je Vedran pitao za nas i poručio nam: Naša vrata su vam otvorena! – kaže 44-godišnja Ukrajinka koju je rat ponovno doveo u Dubrovnik.
'Naša vrata su vam otvorena'
Olena je mnogo i često putovala, više puta je posjetila Hrvatsku, a baš prošle godine ljetovala je u Dubrovniku. Njezin domaćin, kojeg naziva 'zvijezdom vodiljom' na desetodnevnom putu od Kijeva do Dubrovnika, Vedran Miović, ovoj je obitelji osigurao smještaj u Dubrovniku. Olena polako i još uvijek pod snažnim dojmom prijeđenih tisuće kilometara, od neuspjelih pokušaja da dođe do Kišinjeva u Moldaviji, vožnje kroz Ukrajinu do prelaska poljske granice, prepričava taj izbjeglički put. Najprije su krenuli na ukrajinsko-moldavsku granicu i naišli na zatvoren granični prijelaz. Rečeno im je da ne mogu tuda iz države. Na drugom prijelazu bili su iste 'sreće', pa su se uputili prema zapadu.
- Nisam mogla spavati, drugi dan smo bili u putu. Odlučili smo prespavati u Mukačevu, na poziv prijatelja, pa pokušati preko Mađarske do Dubrovnika. U jednom trenutku, usred vožnje, čuli smo uzbunu, ali nismo imali kuda. Samo sam nastavila voziti dok mi ljudi iz automobila, iz suprotnog pravca nisu signalizirali da se okrenem. Most koji smo trebali prijeći je srušen. Okrenuli smo se i našli na raskrižju. Više nisam znala kuda poći, bojala sam se hoću li donijeti pogrešnu odluku. Kad smo konačno došli 32 kilometra od poljske granice zapeli smo u koloni. Netko je rekao da ćemo sigurno tamo provesti dan i pol. Pitala sam se je li to moguće, može li čovjek toliko dana preživjeti bez sna. Moguće je, četiri dana smo proveli u toj koloni dok nismo prešli granicu! U ta četiri dana sam uspjela odspavati možda pola sata. Imali smo dovoljno hrane i vode u autu. Nismo ni ruke prali, jer smo štedjeli vodu. Ma, zapravo me nije bilo strah da ćemo biti gladni, dovoljno smo se opskrbili, neki ljudi koji žive uz put su iznosili hranu. Vidjela sam kasnije i da je Crveni križ dijelio vodu, ali sam se užasno bojala da ćemo ostati bez goriva – prepričava.
Svom je 16-godišnjem sinu u tim danima dala brzu poduku u vožnji, u strahu da će zbog nedostatka sna i iscrpljenosti kolabirati. Tek kad su stigli u jedan poljski hotel, 140 kilometra od ukrajinske granice, osjetila je olakšanje, sigurnost, ali i neizmjernu tugu.
- Bilo je to najtežih 140 kilometara. Stalno sam sebi ponavljala: Morala sam prijeći granicu. Morala sam! Nikad nisam pomislila da ću morati napustiti Ukrajinu. Napustila sam je da bih se opet tamo vratila. Želim se vratiti što prije – kaže Olena. Tko sad može odgovoriti na pitanje, koliko dugo će trajati ruska agresija i izbjeglički put više od dva i pol milijuna Ukrajinki i Ukrajinaca raseljenih po Europi.
-Nisam mu morala objašnjavati tko je Putin i što to Rusi rade našoj zemlji. On sve to prati i jako dobro zna, dovoljno je velik. Ali, svaki dan moram nalaziti nove riječi kako bih uvjerila svog sina da je naš odlazak iz Ukrajine bio nužan. Međutim, on izgara od želje da pomogne Ukrajini. Ima osjećaj da ne čini dovoljno, ali ja uistinu vjerujem da je to bila jedina moguća odluka – govori ova majka.
Svi koji su imali automobil, novac za gorivo, prijatelje u europskim zemljama, nekakvu mogućnost smještaja na sigurnom, napustili su Kijev.
Ukrajinci su jaki
- Mogla bih vam nadugo pričati o različitim sudbinama ljudi koje poznajem. Moja prijateljica jučer je stigla u Dubrovnik, druga je s troje male djece u praškom hotelu, a za treću sam jako zabrinuta. Na putu je s majkom i dvoje djece koja uopće nemaju putovnice. Njezin suprug ostao je u Ukrajini, a kako je radio za rusku kompaniju, ne mogu doći do novca. Ona je u užasnom strahu da neće imati dovoljno i zapravo ne zna svoju krajnju destinaciju, gdje ide. Pita se, tko će sada hraniti njezinu djecu – priča Olena.
Mnogi ne znaju što ih čeka u izbjeglištvu, na koliko dugo će ih europske zemlje primiti i što će biti s njima ako nemaju prihode ni ušteđevine. Olena je snažna i elokventna žena, ali u trenutku kad je pitam za mišljenje o tome, čine li zemlje Europske unije, SAD i NATO članice dovoljno za Ukrajinu, zastaje, pita jesam li vidjela jezovite slike uništenog rodilišta u Mariupolju. Pokušava naći pravu riječ na engleskom jeziku, za kojeg se inače ispričava iako ga jako dobro govori. Ne nalazi riječi kojima bolje može izraziti svoje osjećaje od njezinih ukrajinskih, koje ne razumijemo Vedran ni ja, ali jasni fizički znakovi govore kako je htjela reći da je shrvana, slomljena.
- Ukrajinski narod je jak i izgradit će svoju zemlju opet svojim rukama, znanjem i srcem, a zahvalan je i svim ljudima, običnim ljudima koji čine sve da nam pomognu, ali to, nažalost, nije dovoljno da se spase ljudski životi... Ne znam koliko je za rat dovoljno. Želimo da se zatvori zračni prostor, to je sad najvažnije – kaže Olena.
Dio njezinih ruskih prijatelja zabrinuto je zbog rata u Ukrajini, a drugi se ne javljaju, sklanjaju pogled, povijaju se. Većina Rusa, uvjerena je ova Ukrajinka, vjeruje u Putinovu propagandu.
- Možda će ih udar na njihov lagodan život, kad vide da ne mogu kupiti novi iPhone, osvijestiti, možda će se pitati zbog čega se to događa. Znam da se ljudi boje prosvjedovati, ali što je to u odnosu na smrt nedužnih civilna u Ukrajini. Onaj tko se nije izjasnio protiv rata, taj se s njim slaže – komentira.
Otkako je ušla u Hrvatsku, Olena kaže da osjeća empatiju ljudi slične sudbine, onih koji su početkom 1990-ih i sami prošli svoj izbjeglički put. U Dubrovniku je doživjela lijepu gestu u frizerskom salonu na Dan žena, gdje joj nisu htjeli naplatiti uslugu. Ovdje se susrela sa suosjećanjem, razumijevanjem i toliko potrebnim osjećajem sigurnosti.
Gradskom društvu Crvenog križa Dubrovnik do četvrtka se javilo 14-ero ukrajinskih izbjeglica, u petak se broj popeo na 24, a svoj je dolazak najavilo još 26 osoba. U Crvenom križu će dobiti psihosocijalnu i ostalu potrebnu pomoć.