Malo tko nije čuo za "Domaćicu" - slatke kekse prelivene čokoladom što ih je reklamirao i hrvatski nogometni reprezentativac Ivan Rakitić. Mališani su godinama odrastali i još uvijek rastu s "Plazma" keksom - slatkim ukusnim obrokom, koji pomiješan s mlijekom svakoga vraća u djetinjstvo.
ŠTRUDEL OD SMOKAVA
Jedan od takvih nostalgičnih zalogaja uz "Domaćicu" i "Plazmu" je i štrudel od smokava, ekskluzivni proizvod tvornice keksa i vafla iz Čapljine, koji je nekada dominirao na policama diljem bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti ni grisine-štapiće u slanom izdanju od lisnatog tijesta koje je svatko od nas barem jednom probao, "Belvit" kekse, bakin kolač i mnoge druge.
O ovim slatkarijama puno toga se zna, ali rijetkima je poznato da je njihov rodonačelnik Petar Tutavac, Neretvanin koji je svoj radni vijek proveo u konditorskoj industriji diljem bivše Jugoslavije, a svoje zvjezdane poslovne trenutke doživio je u tvornici keksa "Bambi" u Požarevcu, gdje i danas živi sa svojom obitelji.
I ne miruje, premda je službeno umirovljenik. Dapače, prevalio je 87 godina i još je poslovno aktivan u privatnoj obiteljskoj tvrtki "Pertu", u kojoj se proizvode konditorski proizvodi (čak 280 različitih vrsta), a ima i brojne planove za širenje posla u zemljama regije.
- Eto, tako i danas sa svojom obitelji, sinom i unucima koji su inženjeri prehrambene tehnologije radim nove slatkiše i nove proizvode - govori nam Petar, čija je životna priča započela u Podgradini nedaleko od Opuzena (danas općina Slivno), gdje je rođen u brojnoj obitelji daleke 1934. godine. U dobi od trinaest godina je završio pletarski zanat u Opuzenu te je postao KV radnik pletar. Tada je nekoliko godina pleo korpe u kojima se nosio kruh, ali mladi Petar se time nije zadovoljio. Godine 1949. preko sindikata se javio na tečaj za keksara u Zagrebu, koji je raspisala tvornica "Kraš", gdje su on i još jedan polaznik izučili keksarski zanat. Zanimljivo je da je bio prvi školovani keksar u tadašnjoj Jugoslaviji. Zatim je otišao u vojsku, a nakon povratka zaposlio se u "Krašu".
IZ ZAGREBA U ČAPLJINU
- "Kraš" je tada bio jedina konditorska industrija i sve ostale koje su se kasnije pojavljivale potekle su od njega - prisjeća se Petar, koji je uz rad pohađao višu "Krašovu" školu za inženjera konditora u proizvodnji. - Nas je tada bilo 96 i svi smo završili tu školu i bili smo osnova konditorske industrije koja se razvijala u tadašnjoj državi - reći će Petar.
Ali ono što je zanimljivo jest da je upravo "Domaćica" bila njegov diplomski rad i prvijenac u konditorskoj industriji. Taj najprodavaniji keks nakon "Plazme" kasnije je doživio različite varijacije, ali osnova je ostala onakva kakvu je zamislio Petar Tutavac u svom diplomskom radu dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća.
No, sudbina je htjela da se ne zadrži dugo u Zagrebu. Nekako u to doba osnivale su se mnoge konditorske industrije, a među njima i "Lasta" u Čapljini, koja će biti njegovo odredište.
Budući da nije mogao riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj u Zagrebu, krajem 1958. godine Petar se vraća u dolinu Neretve u Čapljinu, u tvornicu "Lasta", koja je u to vrijeme proizvodila kruh, oblatne i medene pogače, s 27 zaposlenika.
- Nakon dolaska u tvornicu na mjesto tehničkog direktora, započeo sam s proširenjem proizvodnje, nabavio sam nove linije i uveo nove proizvode, među kojima i štrudel od smokava.
- Znate, na tom području ima puno smokava i bila je prava šteta to ne iskoristiti - kazuje nam.
Iako je uspješno organizirao proizvodnju, u Čapljini se nije dugo zadržao.
IZ ČAPLJINE U LESKOVAC
Odlazi u Leskovac u tvornicu "Toma Kostić", gdje su nabavili liniju za grisine.
- U Leskovcu nisu imali odgovarajućeg stručnjaka za taj posao, a za mene je to bio prvi pravi izazov - prisjeća se Petar, koji ponosno ističe da je napravio prve grisine u ondašnjoj Jugoslaviji.
- Oni su kupili talijansku liniju za proizvodnju grisina, ali Talijan koji je na njoj radio nije mogao dobiti proizvod kakav se očekivao. Ja sam napravio drugi recept. Za mene je to bilo veliko priznanje da mi Talijan kaže da su moji grisini bolji nego njihovi. Kasnije se u proizvodnju krenulo s nekoliko različitih vrsta grisina - govori Petar.
- Cilj nam je bio napraviti nešto novo, do tada neviđeno. Tada pekarska industrija nije imala peciva kao danas. Pekli su se kruh i kiflići i to je to.
Vi ste u Jugoslaviji u konditorskoj industriji prvi počeli koristiti soju i sirutku, koja se do tada bacala, iako je bogata kalcijem. Uveli ste vitamine i minerale u konditorsku industriju?
- Da. Sve je to od mene poteklo. O soji tada nitko ništa nije znao tako da sam ja prvi u Jugoslaviji upotrijebio i soju u proizvodnji. Napravili smo jedan proizvod za djecu, čajne kolutiće od sojinog brašna, koji su u školama bili obavezan obrok. To je već tada bio začetak nekih novih tehnologija. Ideja je bila raditi proizvode koji bi bili veće nutritivne vrijednosti. Dobio sam neke časopise iz Amerike i vidio sam tamo sastav vitamina i minerala u jednom proizvodu za mršavljenje. I dalje, u tom razvoju došlo je do toga da se napravi kasnije jedan veliki proizvod - govori Petar, polako dolazeći do krune svog konditorskog stvaralaštva - "Plazma" keksa.
TALIJANSKI 'PLASMON'
Ideja za Plazminu recepturu se poklopila s Petrovim dolaskom u Požarevac, gdje je osnovao tvornicu keksa "Bambi", čiji je zaštitni znak lik iz Disneyeva crtića.
- Radeći na proizvodnji dječjeg keksa sa sojinim brašnom za školske kuhinje, razmišljao sam o novom proizvodu koji bi bio nešto sasvim novo u pogledu sastojaka i veće nutritivne vrijednosti. Ideju sam upotpunio saznanjima iz američke stručne literature, a usavršavanjem i izmjenama u recepturi talijanskog keksa "Plasmon" došao sam do originalnog proizvoda s dodacima vitamina, minerala i kombinacijom bjelančevina životinjskog i biljnog podrijetla. Tako je nastala "Plazma", na kojoj su odrastale generacije - otkriva nam Petar.
Ali nije sve išlo glatko - bilo je i problema s Talijanima oko imena keksa pa je Petar pribjegao solomonskom rješenju:
- Dogovorili smo se da možemo proizvoditi "Plazmu" ali da je ne možemo izvoziti na talijansko tržište, a onda sam ja tražio da Talijani ne mogu kod nas izvoziti svoj "Plasmon". Takav je bio dogovor - reći će Petar, koji naglašava da je "Plazma" tada imala sve komponente kao i danas, osim koloidnog željeza.
DRUGA PRAVILA
Petar niti jedan svoj proizvod nije patentirao...
- To su bila neka druga vremena, kada se znanje nije skrivalo nego se dijelilo. Sve što sam radio, sve moje recepture i proizvodi, rađeni su pod imenom "Bambi tehnologije". Uvijek sam smatrao da sve to pripada narodu, da se tako jača društvena snaga i ugled naše zemlje na domaćem i svjetskom tržištu. Bila su to vremena kada su važila neka druga pravila i odnosi među ljudima. Ma meni je dobro i ovako, ja sam sretan čovjek - zaključio je Petar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....