Nakon afere ‘Ina‘ otvara se pitanje: koja je uopće razina lopovluka potrebna da glasači HDZ-a prestanu biti poslušna vojska. Gdje je točka njihova duševnog i političkog prijeloma i ima li je uopće?

Da se, kojim slučajem, banda drumskih razbojnika legalno kandidirala na izborima i da ih je, ne daj Bože, osvojila, ona ne bi uspjela ovoliko opljačkati Hrvatsku.

Ivan Supek (druga polovina 90-ih)

 

Organizator pljačke Ine je HDZ-ovac.

Jedna od osumnjičenih je također članica, čak i donatorica HDZ-a.

Dok se pljačka odvijala, u Nadzornom odboru Ine sjedio je aktualni HDZ-ov ministar gospodarstva.

Protiv organizatora pljačke HDZ je sada pokrenuo postupak pred stranačkim Sudom časti, koji vodi isti HDZ-ovac koji je i predsjednik Nadzornog odbora Ine.

Šteta za Inu procjenjuje se na više od milijardu kuna, što bi, ako se potvrdi, bila najveća pljačka u povijesti samostalne Hrvatske.

A najveći dioničar Ine je hrvatska država, kojom već 30 godina mahom vlada HDZ.

Pravni paradoks

Sve ove premise neumitno vode silogizmu da je HDZ opljačkao ne samo Inu, nego i hrvatsku državu, ali to smo već odavno znali. Akademik Ivan Supek - čiju smo misao, izrečenu na jednoj javnoj tribini u Splitu, uzeli kao moto ovog teksta – to je konstatirao još u drugoj polovini devedesetih, dok je Tuđman bio živ, ali ništa se u ovih četvrt stoljeća promijenilo nije, evo do dana današnjeg, piše Slobodna Dalmacija.

Taj Supekov rezime – izrečen u vrijeme kad je Supek bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) - odnosio se na lopovsku pretvorbu i privatizaciju kojom su HDZ i njegovih 200 izabranih obitelji u devedesetima prisvojili kompletno društveno bogatstvo Republike Hrvatske, stečeno u socijalizmu, ali daleko od toga da je HDZ nakon Tuđmana promijenio svoju kriminalnu ćud.

O tom kontinuitetu govori već i taksativni popis najvećih HDZ-ovih pljački društvenog novca u zadnjih 20 godina, za koje znamo više zahvaljujući naporima istraživačkih novinara negoli trudu hrvatskog pravosuđa.

Za početak, navodimo samo pljačke iz dva uzastopna HDZ-ova mandata od 2003. do 2011.: afera HEP (650 milijuna kuna), afera Sunčani Hvar (571 milijun kn), afera Verona (70 milijuna eura), afera Spice (400 milijuna kn), afera HPB (255 milijuna kn), afera Medikol (230 milijuna kn), afera Slavonska banka (150 milijuna kn), afera Salonit (100 milijuna kn), afera Ina-Mol (10 milijuna eura), afera Fimi Medija (70 milijuna kn), afera Kamen Ingrad (60 milijuna kn), afera Đakovština (55,7 milijuna kn), afera Hypo (37 milijuna kn), afera HŽ (27,3 milijuna kn), afera Brodosplit (27 milijuna kn), afera HAC (25 milijuna kn), afera Planinska (17 milijuna kn), afera Imostroj i Bechtel (6 milijuna kn), afera “bojenja tunela” (4,3 milijuna kn)...

Rekli bi cinici da to nije politička stranka nego zločinačka organizacija. Zapravo, ne trebaju nam nikakvi cinici, jer točno to je rekao i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom od 13. listopada 2021., kojom je HDZ kao politička stranka pravomoćno osuđena zbog isisavanja novca iz državnih tvrtki (afera “Fimi Media”).

U nekoj državi s dužom demokratskom tradicijom i pristojnijom političkom kulturom ta pravomoćna presuda bila bi sasvim dovoljna da se toj osuđenoj partiji zabrani djelovanje, odnosno da se ona izbriše iz registra političkih stranaka i prestane postojati. Ali ovo je HDZ-ova država, pa je to, naravno, nemoguće.

Tako nam ostaje tek uživati u pravnom i logičkom paradoksu Republike Hrvatske, u kojoj je kandidiranje na izborima zabranjeno pravomoćno osuđenim pojedincima, ali ne i pravomoćno osuđenim političkim strankama. I tako HDZ i dalje jaše.

I poslije Sanadera - Sanader

Rekosmo, sve navedene afere potječu iz razdoblja od 2003. do 2011. godine, kad je HDZ-om i Hrvatskom vladao Ivo Sanader. Stoga je aktualni premijer Andrej Plenković – koji HDZ-om i državom vlada od 2016. godine - više puta odbijao odgovornost današnje garniture HDZ-a za kriminal i lopovluk njegovih prethodnika, tvrdeći da on stvara “novi HDZ”, zakonit i transparentan.

”Današnje vodstvo, kao i članstvo stranke, ne može biti odgovorno za djelovanje pojedinaca koji su počinili ovakva djela i sad se izvlači odgovornost pravne osobe iz odgovornosti pojedinca. Ovo je drugi HDZ. To je odgovornost šefa stranke i nekih ljudi koji su tu bili od 2004. do 2009. godine. Mi nemamo nikakve veze. Neću prihvatiti etiketu Ive Sanadera i kriminalne organizacije”, govorio je tada Plenković.

No činjenica je da HDZ i u njegovo doba nastavlja proizvoditi brojne afere, uslijed kojih istaknuti HDZ-ovci završavaju u pritvorskim jedinicama i sudskim klupama.

Recimo, u središtu afere “Janaf” našao se bivši saborski zastupnik HDZ-a i gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić (uhapšen 18. rujna 2020.), dok se u srcu afere “Vjetroelektrane” zatekla utjecajna HDZ-ovka Josipa Rimac (uhapšena 29. svibnja 2020.), bivša gradonačelnica Knina i državna tajnica Ministarstva uprave. Barišića se tereti za namještanje poslova, a Rimac za trgovanje utjecajem, zloporabu položaja i ovlasti, te davanje i primanje mita. Obje navedene afere proizvele su višemilijunsku štetu.

Nadalje, u sklopu afere “Softver” 9. studenoga 2021. uhapšena je bivša HDZ-ova ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac (afera je “teška” 16,24 milijuna kuna), dok je 19. veljače ove godine uhapšen ministar graditeljstva Darko Horvat, kao prvi hrvatski ministar koji je uhićen i pritvoren dok je obavljao ministarsku dužnost.

Al Jazeera je u veljači ove godine, u članku pod naslovom “Novi ili stari HDZ: Vladajuća stranka niže afere kao na traci”, ustvrdila da o kontinuitetu HDZ-ovih afera svjedoči i niz ministara koji su tijekom šest godina vladavine Andreja Plenkovića smijenjeni, dali ostavke ili pak bili obuhvaćeni rekonstrukcijom. U tom je razdoblju, samo do veljače ove godine, smijenjeno ili je ostavku dalo čak 22 ministra.

”Najveći broj ministara iz vlada koje je vodio Plenković otišao je radi ‘viška’ nekretnina za koje nisu imali objašnjenje kako su do njih došli. Međutim, bilo je i onih koji su otišli radi plagiranja svojih diplomskih radova”, ističe Al Jazeera, notirajući da se pod istragama DORH-a i USKOK-a nalaze i potpredsjednik Vlade Boris Milošević (SDSS), kao i HDZ-ovi ministri Josip Aladrović i Tomislav Ćorić, koji su u međuvremenu također smijenjeni.

”Cijelom tom nizu ministara koji su pod istragama treba dodati i nekoliko nižih stranačkih dužnosnika HDZ-a kao što su državni načelnici, gradonačelnici, župani i državni tajnici, koji također imaju velikih problema sa zakonom radi brojnih afera u koje su upleteni. Zbog svega toga postavlja se pitanje je li se HDZ kroz godine promijenio, odnosno je li ‘Plenkovićev’ HDZ drukčiji od staroga HDZ-a”, piše Al Jazeera.

Plenkovićev odgovor na to pitanje već znamo, pa da ga ponovimo:

”Ovo je drugi HDZ. Neću prihvatiti etiketu Ive Sanadera i kriminalne organizacije”, zborio je, rekosmo, hrvatski premijer lani u listopadu, nakon pravomoćne presude Vrhovnog suda o aferi “Fimi Media”.

A sada, svega deset mjeseci nakon tih premijerovih riječi, u aferi “Ina” imamo najveću pljačku u modernoj povijesti Hrvatske, koju su i opet aranžirali HDZ-ovci. Uvijek ista priča s tom Hrvatskom demokratskom zajednicom.

HDZ – Hrvatska 7:2

Tog prošlog listopada, kada je HDZ i pravomoćno proglašen zločinačkom organizacijom, zanimljivu izjavu dao je predsjednik Kluba HDZ-a Branko Bačić, koji je također odbacio etiketu zločinačke organizacije, ustvrdivši da procjena o odgovornosti HDZ-a leži “na biračima koji daju glasove”.

I tako dolazimo do glavne teme našeg teksta: gdje je granica HDZ-ovog lopovluka nakon koje bi HDZ-ovi glasači prestali glasati za HDZ? Kada nastupa ta kardinalna situacija i odlučujući trenutak u kojem bi ta disciplinirana vojska odbila poslušnost, odnosno odbila glasati za zločinačku organizaciju? Gdje je točka njihova duševnog i političkog prijeloma i ima li je uopće?

Odnosno, što se treba dogoditi pa da HDZ-ova glasačka vojska posluša ovotjedni apel splitskoga gradonačelnika Ivice Puljka:

”Hrvatska nema nikakve šanse dok njom upravlja HDZ. Pozivam birače HDZ-a da im prestanu pružati podršku. Omogućili ste im da kradu milijune, a sada su prešli na milijarde. Okrenite im leđa! Kao što ste to napravili u Splitu, pozivam vas da sutra to napravite u cijeloj Hrvatskoj. Vi birate: Ili HDZ ili Hrvatska. Siguran sam da će svatko tko voli ovu zemlju birati Hrvatsku”, napisao je Puljak na Facebooku.

Ako uvažimo ovu Puljkovu dihotomiju “Ili HDZ ili Hrvatska”, treba reći da tradicija ne ide u prilog Hrvatskoj, jer trenutni saldo je 7:2 za HDZ. Naime, nakon prvih višestranačkih izbora 1990. i kasnijeg stjecanja samostalnosti, u Hrvatskoj je održano još devet parlamentarnih izbora (1992., 1995., 2000., 2003., 2007., 2011., 2015., 2016. i 2020. godine), od čega je HDZ pobijedio sedam puta, a Hrvatska samo dvaput: 2000. i 2011. godine.

Za HDZ je 90-ih glasalo od 1,1 do 1,2 milijuna ljudi, odnosno po 45 posto izišlih birača, dok u ovom mileniju broj njihovih glasača varira od 600 do 900 tisuća, što im je u svih pet izbornih pobjeda (2003., 2007., 2015., 2016. i 2020. godine) donosilo između 34 i 37 posto glasova izišlih birača.

Zapravo, preciznije bi bilo reći da u ovom mileniju broj HDZ-ovih glasača varira od 900 do 600 tisuća, budući da su rekord postigli još davne 2007. godine (908 tisuća glasova), dok su najmanje glasova dobili na dvama posljednjim izborima, 2016. i 2020. godine (696, odnosno 621 tisuću).

Pa ipak, premda im broj glasača u apsolutnom smislu opada, u relativnom smislu HDZ raste: s tih 908 tisuća glasova iz 2007. osvojili su 36,60 posto glasova, dok su 2020. sa 621 tisućom glasova dobili 37,26 posto. Tristo tisuća glasova manje, a postotak raste!

Naravno, stvar je u tome što se nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine iz zemlje odselilo znatno više od 300.000 birača, i to mahom onih koji bi glasali protiv HDZ-a; uostalom, zbog HDZ-ove politike su i otišli iz zemlje (taj golemi odljev birača iz zemlje nakon 2013. potvrđuje i podatak da je na izbore 2015. izišlo 130 tisuća glasača manje nego 2011., a da je postotak izišlih glasača porastao s 56 na 63 posto). Ta demografska katastrofa Hrvatske zapravo olakšava HDZ-u buduće izborne pobjede.

Jedini put kad je HDZ pao ispod 600.000 glasova bilo je 2011. godine, kada su izbori održani u ozračju afere “Fimi Media”: za HDZ je tada glasalo “samo” 563 tisuće ljudi, što im je i tada donijelo 24 posto glasova za najgori rezultat ove partije u povijesti.

Čak je i 2000. godine, kad je prvi put izgubio vlast, HDZ dobio 784 tisuće glasova (27 posto), ali tada je za koaliciju SDP-HSLS glasalo više od 1,1 milijuna ljudi. To su ujedno bili i izbori s najvećom apsolutnom izlaznošću u ovih trideset godina – na njih je izišlo skoro tri milijuna ljudi (73%). Na izbore 2011., kad je HDZ drugi put izgubio izbore, izišlo je 2,4 milijuna ljudi (56%).

Heroina iz Zagrebačke banke

Dakle, jedan od uvjeta da bi Hrvatska pobijedila HDZ je velika izlaznost građana – najmanje 55 posto - jer HDZ će uvijek dobiti svojih 600+ tisuća glasova, što ugrubo odgovara zbroju članova te partije (HDZ ih ima oko 200.000) i članova njihovih užih obitelji. Činjenica je da, ma što radio i koliki god kriminal proizvodio, HDZ uvijek može računati minimalno na četvrtinu izišlih birača.

Drugi uvjet je da HDZ u predizbornoj godini nadmaši svoje kriminalne standarde i proizvede više lopovluka nego obično, odnosno da u taj lopovluk budu uključeni i viši stranački ešaloni. To se dogodilo oba puta kad je HDZ izgubio izbore.

Podsjetimo, jedan od ključnih razloga zbog kojih je 3. siječnja 2000. HDZ prvi put izgubio izbore bila je hrabra građanska gesta službenice Zagrebačke banke Ankice Lepej, koja je 1998. javnosti obznanila da šef HDZ-a i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman nije u imovinskoj kartici prijavio 210.000 njemačkih maraka i 15.740 američkih dolara svoje supruge, oročenih u Zagrebačkoj banci.

Otkriće da HDZ-ovu specifičnu definiciju poštenja dijeli i sâm šef te partije (i države) nagnalo je građane Hrvatske da masovno iziđu na birališta i konačno detroniziraju HDZ. A 11 godina kasnije, kad je HDZ i po drugi put izgubio izbore, ulogu Ankice Lepej odigrala je afera “Fimi Media”, čiji je glavni vinovnik bio tadašnji šef HDZ-a i Hrvatske Ivo Sanader.

Ovaj tekst započeli smo citatom tadašnjeg predsjednika HAZU-a Ivana Supeka, odnosno njegovom usporedbom HDZ-a s bandom drumskih razbojnika, koju je ocijenio kao “manje zlo”. To je bila Supekova referenca na prvi HDZ, onaj Tuđmanov. Afera “Fimi Media” uvjerila nas je da ista usporedba vrijedi i za drugi HDZ, onaj Sanaderov, a recentna afera oko Ine ukazuje da ni ovaj Plenkovićev “novi HDZ” nije “neki drugi” HDZ, već onaj vazda isti i nepromjenjivi.

Fizičar i filozof Ivan Supek umro je 2007., duboko razočaran hrvatskom sudbinom, odnosno onim u što je HDZ pretvorio Hrvatsku. Četvrt stoljeća nakon dijagmoze iz devedesetih Supekov duboki filozofski uvid u “stanje HDZ-ove Hrvatske” na neki način nastavlja filozof i teolog Marko Vučetić, predsjednik zadarskog Gradskog vijeća, koji je u nedavnom istupu za portal Index postojanje HDZ-a doveo u direktnu vezu sa samopoštovanjem hrvatskog čovjeka:

”Stranka koja je pravomoćnom presudom, i to od sudova koji su kontaminirani HDZ-ovskom mjerom normalnosti, osuđena zbog korupcije, u državi koju su građani uistinu htjeli zasigurno više ne bi postojala. To dovoljno govori o građanskoj svijesti i samopoštovanju tzv. hrvatskog čovjeka. Hrvati u građanskom smislu ne postoje, jer da postoje, HDZ ne bi postojao. Ako se jednom na povijesnoj pozornici pojave samosvjesni građani Hrvatske, HDZ će nestati. Hrvatska i HDZ se naprosto isključuju”, drži Vučetić.

Zanimljivo je i njegovo tumačenje kako je moguće da HDZ uvjerljivo pobjeđuje unatoč svim aferama koje sistematski proizvodi:

”Afere su pogonsko gorivo HDZ-a. Da HDZ ostane bez afera, a to znači i bez korupcije, prestao bi biti zavodljiv našim biračima. Borba protiv korupcije, da je netko uistinu i provede, desetkovala bi ovaj narod. HDZ je naša sudbina, ali samo zato što tu sudbinu želimo, bez nje ne možemo i njoj se divimo. Mi smo sebe same prokleli HDZ-om i sada uživamo u živom blatu vlastitog prokletstva”, zaključio je zadarski filozof i teolog.

Na te riječi svak tko doista voli Hrvatsku može reći samo: amen.