"Ja sam zao i strašan, s pandžama i zubima", navodno je Vladimir Putin svojedobno upozorio Davida Camerona, kad ga je bivši britanski premijer pritisnuo zbog režimske upotrebe kemijskog oružja u Siriji. Prema citatu Cameronova vanjskopolitičkog savjetnika Johna Cassona u BBC-jevom dokumentarcu, Putin je Cameronu nastojao objasniti da za uspjeh u Siriji treba koristiti samo barbarske metode, kao što su to činile i SAD u zatvoru Abu Ghraib u Iraku, donosi Slobodna Dalmacija.
“Ja to znam, ja sam bivši KGB-ovac”, zaključio je Putin napola u šali, ali prijetnja je svejedno bila više nego jasna, piše Politico.
Putin je u međuvremenu svakako dokazao da od svih alata koje mu kao čelniku svjetske nuklearne sile stoje na raspolaganju najviše cijeni strah i nasilje. Njegove su trupe pobile desetke tisuća nevinih civila i pribjegavale mučenju i silovanjima. Povrh Ukrajine, već gotovo punu godinu dana pokušava zastrašiti i cijeli svijet, ali pobjeda mu svejedno izmiče. Svi su suglasni da će u idućih nekoliko tjedana novim napadom pokušati preokrenuti trend svojih vojnih neuspjeha, te pokušati biti još strašniji i boriti se zubima i kandžama kako bi se spasio od daljnjeg poniženja.
Može li, međutim, bivši KGB-ovac doista uspjeti? Može li Rusija ipak dobiti rat protiv Ukrajine po Putinovu surovom receptu, i to usprkos herojskom i ujedinjenom otporu Ukrajinaca?
Ruski rat je od samoga početka bio obilježen krivim procjenama i pogrešnim proračunima. Putin i generali podcijenili su ukrajinski otpor, precijenili sposobnosti vlastitih snaga i nisu dobro predvidjeli razmjere vojne i gospodarske potpore koju je Ukrajina dobila od Sjedinjenih Država i europskih naroda. Kijev nije pao u roku od nekoliko dana, kako je planirao Kremlj, a Ukrajina je do studenoga povratila i više od polovice teritorija koji su Rusi zauzeli u prvih nekoliko tjedana invazije. Moskva je sada prisiljena na skupi i dugotrajni konvencionalni rat, što izaziva rijetko neslaganje unutar vojno-političkog establišmenta i dovodi do izlijeva unutarnjih sukoba u Kremlju.
Jedina pobjeda koju su ruske snage zabilježile u posljednjih nekoliko mjeseci dogodila se u siječnju kad su se Ukrajinci povukli iz rudarskog grada Soledara u regiji Donjeck. Tu su još i znakovi su da su Rusi na rubu još pobjede i nad Bahmutom, udaljenim 50-ak kilometara dalje. No, nijedna od ovih krvavih pobjeda nije ništa više nego simbolični uspjeh, unatoč velikim žrtvama koje su pretrpjele obje strane. Za stvarni preokret ruske vojne sreće Putin će se u nadolazećim tjednima oslanjati na svoje snage, popunjene mobiliziranim rezervistima, i pokrećući novu veliku ofenzivu. Svi ukrajinski dužnosnici očekuju da će ona početi puno prije proljeća, oko godišnjice početka rata, te da bi Rusija mogla gurnuti oko 500.000 svojih vojnika preko ukrajinske granice.
Vjerojatno će fokus Rusa primarno biti na istočnoj regiji, Donbasu. Andrij Černjak, dužnosnik ukrajinske obavještajne službe, objavio je kako je Putin naredio svojim snagama da moraju zauzeti cijeli teritorij Donjecke i Luhanske regije do kraja ožujka. Sukladno takvom cilju zadnjih tjedana prema istoku preraspoređuju i trupe i vojnu opremu.
Još uvijek nije jasno gdje će doći do glavnog ruskog udara duž 600 kilometara duge crte bojišnice u Donbasu. Zapadni analitičari ne očekuju da će Rusija krenuti u napad duž cijele vijugave fronte: vjerojatnijim drže da će pokrenuti napad u dva ili tri smjera, s fokusom na Kreminu i Liman u Lugansku, te na Zaporižje na jugu. U Luhansku je već uočeno kako ruske snage evakuiraju stanovnike u blizini dijelova bojišnice. Guverner regije vjeruje da je cilj operacije protjerivanja eliminacija mogućih ukrajinskih špijuna i lokalnog stanovništva koje može dojaviti pozicije ukrajinskom topništvu.
Ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov smatra da će ruska ofenziva istodobno doći s istoka i s juga: iz Zaporižja na jugu te Donjecka i Luhanska. Ususret glavnim ofenzivama, ruske snage su već navodno testirale pet točaka duž fronte. Nakon pregrupiranja na različitim dijelovima bojišnice izvode napade blizu Kupjanska u regiji Harkiv te Limana, Bahmuta, Avdivke i Novopavlivke u istočnom Donjecku.
Proboji će, međutim, vjerojatno izmaći Rusima ako ne isprave dva velika propusta koji su do sada pratili sve njihove vojne operacije - lošu logistiku i lošu koordinaciju pješaštva, oklopa, topništva i zračne potpore. Kad je u siječnju objavljeno imenovanje generala Valerija Gerasimova za glavnog zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini, rusko ministarstvo obrane istaknulo je kao njegov primarni zadatak “potrebu organiziranja bliže interakcije između raznih vrsta trupa i naoružanja”. Logistički problemi Rusije su, po ocjenama zapadnih analitičara, dosad uglavnom prevladani. No, koliko je Gerasimov napravio pomaka na planu kombiniranog ratovanja nitko ne zna, a postoje i prilične sumnje da je uopće imao vremena za osjetniji napredak.
Michael Kofman, američki stručnjak za ruske oružane snage i suradnik Centra za novu američku sigurnost, vjeruje da bi ukrajinskim snagama bilo dobro da obrambeno apsorbiraju ruski napad i iscrpe ruski ofenzivni potencijal, a zatim preuzmu inicijativu nešto kasnije ovog proljeća. Rusiju, po njemu, treba pustiti da potroši streljivo, opremu i moral trupa. Kad nešto kasnije stignu zapadni tenkovi i druga pojačanja, pravo je vrijeme za protuudar.
Zanimljivo je kako se s ovom procjenom uglavnom slažu i brojni ruski jastrebovi, blogeri. Oni su od Putina u više navrata zahtijevali još jednu mobilizaciju, govoreći da će biti potrebno znatno više ljudstva da se realiziraju potrebni proboji. I bivši ruski obavještajac i šef proruske paravojske u Donbasu Igor Girkin također priznaje kako će biti potrebno nekoliko mobilizacijskih valova da bi se obrana Ukrajine nadvladala brojnijim ljudstvom.
Zapadni vojni analitičari procjenjuju da Ukrajina i Rusija trenutno raspoređuju na crte otprilike isti broj boraca, premda vojne doktrine odavno govore o omjeru tri prema jedan, ako se želi siguran uspjeh napadačkih snaga. Neki britanski časnici upozoravaju da bi Rusija velikom koncentracijom ljudstva na pojedinim točkama ipak mogla postići neke šok-dobitke. Richard Kemp, bivši zapovjednik pješaštva britanske vojske, i otvoreno predviđa značajnije ruske napretke u nadolazećim tjednima. No, generalni manjak ljudstva na popisu Valerija Gerasimova svakako nije za podcijeniti: Putin se usprkos svim dosadašnjim porazima jako kolebao oko još jedne masovnije mobilizacije, vjerojatno u strahu od nezadovoljstva koje bi u Rusiji moglo ugroziti njegovu vladavinu.
Koliko god želio pred svijetom ispasti i surov i strašan, gospodar Kremlja ipak je oklijevao narediti sve one promjene u ruskom društvu i vojsci koje su bile potrebne da bi se spasio njegov uzaludni rat.