Prvi službeni posjet jednog francuskog predsjednika u novijoj hrvatskoj povijesti neminovno je otvorio i neke kronične rane hrvatske vanjske politike, donosi Slobodna Dalmacija.
Ako su "nesporazumi" oko organizacije ručka-večere tijekom posjeta Emmanuela Macrona samo refleks dugotrajno loših odnosa između Pantovčaka i Banskih dvora, koje francuski predsjednik valjda neće imati kada primijetiti, onda je činjenica da Hrvatska trenutno nema svog veleposlanika u Parizu, također zbog sukoba dva najmoćnija brda u državi(!), dokaz da je i vanjska politika postala žrtvom prepucavanja u kojem, treba i to kazati, prednjači predsjednik Zoran Milanović, makar je i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nekim svojim izjavama ispod svake razine dao nezanemariv doprinos stvaranju negativne atmosfere.
Kako bilo, veleposlanstvo RH u Francuskoj, od siječnja ove godine, vodi privremena otpravnica poslova Senka Burić.
Možda ste negdje naletjeli na one pregledne tablice američke državne administracije s imenima budućih veleposlanika, koji će postupno zamijeniti diplomate postavljene za Trumpovog predsjedničkog mandata? Zaboravite, ovo je ipak – Hrvatska, zemlja očito još nedovršene tranzicije.
Možda bi zato u bliskoj budućnosti ipak trebalo konačno preciznije regulirati ovlasti izvršne vlasti, odnosno, predsjednika RH, jer smo već više od godinu dana u blokadi izazvanoj činjenicom da je kod imenovanja novih veleposlanika predsjednik Milanović tražio da on i Vlada po pola imenuju novi sastav, što se pak nije svidjelo premijeru Andreju Plenkoviću. I otad traje taj zamorni ping-pong na štetu hrvatske diplomacije, dakle i hrvatskih državnih interesa.
Macron će danas večerati s premijerom Plenkovićem, koji je i službeno domaćin ovog posjeta, i nekim ministrima u Vladi. Sutra ujutro će na Pantovčak, a potom opet u Vladu, na novo druženje s premijerom. Nakon toga slijedi svečani ručak u hotelu Esplanade, gdje će čvrste veze s Francuskom hrvatska strana demonstrirati i pozivanjem pjevačice Tereze Kesovije i nogometnih legendi Ćire Blaževića i Joška Skoblara čija imena, budimo iskreni, današnjim generacijama Francuza, a vrlo vjerojatno i samom Macronu, vjerojatno ne znače baš previše... Nakon ručka, francuska delegacija će poletjeti za Rim, gdje Macron i suradnici nastavljaju svoje diplomatske aktivnosti.
Nego, je li hrvatska vanjska politika uopće homogena i dovoljno prepoznatljiva?
Izuzmemo li fraze o okrenutosti euroatlantskim integracijama i demokratskim tradicijama Zapada, možemo li uistinu govoriti o nečem konstantnom i prepoznatljivom, a da ne ovisi prvenstveno o tome kakvi su odnosi između Vlade i Ureda predsjednika?
Hrvatska podupire Hrvate u BiH, kao i širenje EU-a na području Zapadnog Balkana, jer je u našem interesu da ne postanemo opet nekakvi "graničari" zapadnog svijeta, no čini se da je proteklih desetljeća "mlade demokracije" ipak bilo podosta lutanja. Na trenutke i znakova potpune dezorijentiranosti.
Trenutačna povezanost s Francuskom je prvenstveno pragmatične naravi – pa od njih kupujemo 12 borbenih zrakoplova Rafale, što će Hrvatsku prometnuti u najbolje naoružanu zemlju u ovom dijelu Europe. No, s Francuskom tzv. strateško partnerstvo njegujemo još od 2010. godine, tako da se ne može govoriti samo o zaslugama "francuskog lobija" u ovoj Vladi.
Američka strana je, naravno, to ćete iz redova američke diplomacije čuti tek neslužbeno, ipak na koncu ostala iznenađena hrvatskim odabirom dvomotornog Rafala F3-R umjesto njihovih F-16 Block 70, a nije im najbolje sjele niti silne zahvale Kinezima u povodu spajanja pelješkog mosta, sjetimo se samo izjava premijera o "neraskidivoj vezi između Hrvatske i Kine", najavi poziva "kineskim prijateljima" na otvaranje. Amerikanci su se tome čudili jer ništa slično sami nisu dočekali iako se smatraju velikim prijateljem Hrvatske, ako ni zbog čega onda zbog doniranja velikih količina vojne opreme, na što službeni Zagreb očito računa kao na nešto što se "podrazumijeva". Ne mogu ovaj odabir razumjeti niti kao odgovor na američki veto propaloj kupovini F-16-ica od Izraelaca, jer ističu d je Hrvatska bila na vrijeme upozorena na to da SAD neće odobriti transfer svoje vojne tehnologije trećoj strani (Third Party Transfer, TDT).
Ni odnosi s još jednim "strateškim partnerom" nisu na nekadašnjoj razini, naravno, mislimo na Njemačku. Je li za to zaslužan samo Milanović, koji je Nijemce dobrano razljutio svojim donošnjem "lex Perkovića", zakona kojim je onemogućeno izručenje Njemačkoj Josipa Perkovića, nekadašnjeg jugoslavenskog, a potom i hrvatskog obavještajca, možemo samo nagađati.
Sjetimo se samo da je nakon tog manevra ondašnja njemačka kancelarka Angela Merkel otkazala već najavljeni dolazak u Zagreb na proslavu ulaska Hrvatske u EU-u, ispričavši se pretrpanošću svog radnog rasporeda tih dana, što je zapravo jedna od većih pljuski koje je Hrvatska primila od osamostaljenja.
Da međunarodni odnosi ne mogu biti vođeni logikom, a pogotovo ne rječnikom ovdašnjih prepucavanja najbolje svjedoči najnoviji diplomatski incident kojeg je svojom blagoglagoljivošću izazvao predsjednik Milanović. On je naljutio Austrijance svojom opaskom na račun najnovijeg seta protupandemijskih mjera, odnosno porukom da njihov "lockdown" za necijepljene nije odluka utemeljena na znanosti, već metoda koja podsjeća na tridesete godine 20. stoljeća.
Nakon što je službeni Beč pozvao hrvatskog veleposlanika na razgovor zbog te izjave i otvorenog uspoređivanja mjera s usponom nacista, Milanović je uzvratio najavom da će – kao da mu je s druge strane ministar obrane Mario Banožić - njegov ured pozvati austrijskog veleposlanika na razgovor zbog zabrinutosti za "temeljne ljudske slobode" u toj zemlji...
Usput je nediplomatski dodao i kako misli da su "Šveđani puno pametniji od njih, od vladajuće garniture", a okrznuo je – i Nizozemsku!
Ako Nizozemci mogu svaki tjedan komentirati Bosnu i Hercegovinu, onda će, kazao je, i on komentirati situaciju u Rotterdamu, gdje su izbili ulični neredi zbog covid-restrikcija.
"Pobunio vam se narod. I to ne useljenici, nego plavokosi, plavooki Nizozemci su se pobunili. Razmišljajte malo, gospodo", poručio je Milanović...
Sve to možda zvuči atraktivno ili frajerski – u onom smislu u kojem se sa stranim političarima nakon sastanaka izruguje i, npr., Milorad Dodik, prvi čovjek Republike Srpske – ali nije nimalo plodonosno za razvijanje odnosa s tim zemljama koje, nota bene, ničim nisu izazivale ili prozivale Hrvatsku ovih dana!
Mogu li ovakvi istupi biti temelj konstruktivne vanjskopolitičke agende neke države? Procijenite sami, ne mora čovjek imati diplomatsko iskustvo za to.
Čini se da prijelaz iz diplomacije devedesetih, kada je glavna zadaća bila pridobivanje podrške što većeg broja zemalja za "našu stvar", u snažniju javnu diplomaciju ipak nije obavljen na najbolji način. U (ratnim) devedesetima nismo ni mogli govoriti o klasičnoj vanjskoj politici, jer se prije svega tražilo priznanje i afirmacija Hrvatske na međunarodnoj sceni.
Potom se odrađivao posao oko eurointegracija, ali naravno da ulazak u EU ne predstavlja "kraj povijesti" niti bi trebao predstavljati de facto prekid svih odnosa s potencijalnim izvoznim tržištima i velikim ekonomskim silama koje nisu unutar Unije. Predsjednik Stipe Mesić je tako, primjerice, održavao vezu s Rusijom zbog projekta Družbe Adrie, što je Ivo Sanader kao premijer potom otklonio kao opciju...
Nema vlade koja nije trubila o "gospodarskoj diplomaciji", minuciozniji čitatelji će se sjetiti i famoznog odlaska ondašnjeg predsjednika Ive Josipovića i prateće svite 2012. godine - u Katar. Josipović je poručivao: "Ne vraćamo se bez važnih rezultata!", a medijski naslovi su govorili o "milijardama dolara", koji samo što nisu stigli iz te bogate zemlje nakon posjeta... S naglaskom na "nisu".
Spomenuti Mesić pokušao je revitalizirati veze Hrvatske s nesvrstanima, iako taj pokret danas nema niti približno nekadašnji značaj, a neki bi rekli niti "nesvrstanost", no ni to nije donijelo opipljive koristi, ili točnije – investicije i nove ekonomske veze.
Prva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je pak "upirala" u smjeru približavanja Hrvatske članicama Višegradske skupine (V4) koja okuplja Češku, Slovačku, Poljsku i Mađarsku. Mnogi su je zbog toga kritizirali, ističući kako to nije krug država, pogotovo misleći na Poljsku i Mađarsku, koje su često na meti kritika iz Bruxellesa, za kojima bi se trebalo povoditi. No, složit ćete se, i nekakva vanjska politika je bolja nego nikakva. Ona po kojoj nikome ništa ne značite niti vas se išta pita, mimo regularnih procedura tijela i insitucija u kojima sjede vaši predstavnici.
Zbog toga bi za početak trebalo privesti kraju posao s imenovanjem novih veleposlanika. I uhvatiti se posla.
Jer, ako diplomacija, po definiciji, i treba biti na neki način ili uglavnom nevidljiva, vanjska politika ni u kojem slučaju ne smije (p)ostati takvom.