Zametnula se priča oko kuharskih plaća. Vrije u manje-više svim medijima i na društvenim mrežama. A dio ljudi koji komentiraju njihova primanja ne razumije temeljne zakonitosti tržišta radne snage. Ima onih koji zato vele: "Kako to ja s diplomom radim za pet tisuća kuna, a kuhari bez nje dobivaju gotovo pet tisuća eura?!"
Rastom turizma u Hrvatskoj, koji nije slučajno koincidirao s ulaskom naše zemlje u EU i tržišnom "eksplozijom" internetskih divova poput Booking.coma i Airbnba, gastronomska scena se razmahala. Ta sjetite se samo Splita prije dvadesetak godina, kad se bolje restorane moglo nabrojiti na prste jedne ruke. Danas je, naravno, sasvim druga priča. Ljeti su u gradu stranci, a oni su spremni masno platiti dobar zalogaj, pa je restorana i restorančića, konoba, taverni, pizzerija... na svakom kantunu. Kako u Splitu, tako i po svijetu. Ljudi putuju low coast kompanijama kamo ih je volja, a kad negdje slete, valja im, je li, štogod i čalabrcnuti. A sve je više među njima onih kojima je dobra spiza na putovanju na prvom mjestu, piše Slobodna Dalmacija.
Kratka sezona
Zato se pred ugostitelje, kuhare i njihove pomagače iz sezone u sezonu postavljaju sve teži zahtjevi. Budite originalni, naši, a opet – svjetski. He, he..., a nije ni lako, ni tek tako. Ne pale (samo) priče o materinoj spizi, u điru je sve više i internacionalna kuhinja, a nju znaju pripremati jedino oni koji su je i specijalizirali, pravi majstori zanata, nerijetko s dugogodišnjim iskustvom rada u restoranima s Michelinovim zvjezdicama.
Takvih je opet na tržištu rada malo. I ovdje, i vani. Oni su prva liga svoje profesije. A tražene se kadrove, jasno je, mora dobro i platiti, jer ako to ne učinite vi, ugrabit će vam ih konkurencija.
Bez dobroga kuhara, džabe vam je restoran s najmodernijim interijerom, uslužnim osobljem i pogledom od milijun dolara, praćen bjesomučnim reklamama na svim platformama. Moderna bolnica bez dobrih i profesionalno iskusnih kirurga slaba je utjeha pacijentima koji se tu liječe. Tako je i s ljubiteljima prave spize. Oni jedu tamo gdje je hrana izvrsna, a nju ne može pripremiti svatko.
Gospođa iz Dalmacije koja je ovih dana ponudila plaću od 35.000 kuna neto kuharu u svom restoranu, našla se na udaru kritičara koji misle da se takva cijena rada ne da ničim opravdati. Nisu u pravu. Da ona nema svoje ekonomsko pokriće u odgovarajućem prometu ljeti, nikad ne bi bila ni istaknuta. Pa neće nitko raditi protiv sebe samog?!
Dalje, to ne znači da su naši kuhari, a u gastronomiji smo počeli zauzimati sve bolje pozicije na turističkoj karti svijeta, preplaćeni jer, osvijestite to malo, dobar dio kuhara radi tek šest ili koji mjesec više u godini.
I, bez obzira što su za naše uvjete bolje plaćeni od prosjeka, kad se to podijeli na godišnjoj razini, ispada da ni njima ne ostane bogzna što. Zato i odlaze vani za većom lovom. I zato nam manjka kuhara svih profila, jer ona izlizana "turizam 365", o kojoj slušamo godinama, što zbog pandemije, a što zbog nas samih, nije (još) zaživjela.
Zanatlije na cijeni
U online ekonomiji, koja je ubrzala svijet, gastronomija ima jedno od počasnih mjesta. Zbog rastrzanoga životnog tempa, koji su prouzročili svi mogući gadgeti, sve manje ljudi sprema ručak ili večeru kod kuće.
Zato dostave hrane "šibaju" na sve strane dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, a broj ljudi koji radije jedu vani nego za obiteljskom trpezom neprestano se povećava. I nije onda slučajno da su upravo vozači, čitaj dostavljači, postali deficitaran kadar na svim meridijanima i paralelama, a da nedostatak upravo tih kadrova postaje globalni problem.
Svijet se oko nas stubokom promijenio. Danas pučkoškolska djeca ne znaju kako izgleda poštar, ali im je jasno kako funkcioniraju Glovo ili Wolt. U svijetu "touch screena", zanatlije su sve više na cijeni. Dobar bravar, keramičar ili kuhar, vodoinstalater ili električar, svugdje je pristojno plaćen, naravno, ako svoj posao dobro obavlja i ako mu preporuke donose nove i nove narudžbe. I to je pošteno, i ljudski.
Varaju se oni koji se uzdaju u diplome iza kojih ne stoji dovoljno znanja ili znanje koje na tržištu rada nikome više ne treba. To što ste se okitili titulom, a posla nemate, govori dovoljno da ste negdje pogriješili kročeći putem k budućoj profesiji.
Da je kojom srećom prosvjeta pratila razvoj turizma školujući dovoljno kuhara, konobara, recepcionara, spremačica, odnosno da su roditelji više usmjeravali djecu prema zanimanjima koja se traže, u kojima je perspektiva, manje bismo danas uvozili radnu snagu iz dalekog svijeta.
No, što je – tu je. Kuharima kapa dolje! Ako mogu znanje i vještine prodati na tržištu rada, a vidimo da mogu – sretno im bilo. To je toliko težak, zahtjevan i odgovoran posao da slobodno možemo reći kako je svaka njihova kuna krvavo zarađena. Zato, "hejteri", o'ladite!