O nezapamćenom masakru u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara i razlozima koji su 13-godišnjaka naveli da u smrt odvede osmero svojih vršnjaka i jednog zaštitara, razgovarali smo s Aleksandrom Stevanovićem, istraživačem suradnikom Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu, piše Slobodna Dalmacija.
Stevanović je diplomirani pravnik sa završenim multidisciplinarnim master studijem "Terorizam, organizirani kriminal i sigurnost " na Sveučilištu u Beogradu. Za svoj znanstveni i stručni rad više puta je nagrađivan, i u zemlji, i u inozemstvu. Na Institutu je od 2016. godine i angažiran je na projektu "Kriminal u Srbiji: fenomenologija, rizici i mogućnosti socijalne intervencije‘‘.
Je li bilo pitanje trenutka kada će se u Srbiji nešto ovako dogoditi s obzirom na okruženje, svijet u kojemu živimo...?
– Da, bilo je očekivano. Već sam rekao da to ne treba kriti i nužno je sve probleme sagledati. To je problem Srbije, vjerujem i Hrvatske i cijele regije, s tim da je negdje izraženije, negdje manje. Radi se jednostavno o nekoj modernoj tendenciji i zato je bilo samo pitanje vremena.
Zašto pitanje vremena, naravno to se mora pojasniti, jer suština je da se bavimo uzrocima, a ne posljedicama. Masmediji, kultura koja kreira ambijent u kojemu živimo, društvene mreže, videoigrice..., sve to nisu uzroci, već niz uvjeta koji su u nekoj kombinaciji dali što su dali. To više nije industrija zabave, nego industrija nasilja.
Bilo je znakova...
Samo pogledajte što je društveno prihvatljivo i tko su društveni autoriteti? Pa oni koji prečicom dolaze do cilja. A što je cilj? Nešto materijalno, i to kako bi se pozicioniralo u društvu. I zato kada sve to stavite u kontekst, onda je bilo pitanje vremena kada ćemo i kod nas svjedočiti nečemu sličnom.
Ovo sada izazvalo je priličnu pozornost društva i javnosti, pogotovo što su u pitanju djeca i ovoliki broj žrtava. Da je i jedno dijete smrtno stradalo bilo bi, naravno, puno, a da ne govorimo o osmero djece, plus jedan odrasli čovjek za sada. Međutim, imali ste ranije čitav niz slučajeva poput samoubojstava djece u osnovnim školama. Nije se nikako radilo o izoliranim slučajevima.
Hoću reći da su sve to bili neki znakovi pored puta, ali kao društvo, pri čemu mislim i na institucije, znači formalni sustav, nismo ih čitali. Za nasilje u školama, nasilje na internetu, pitanje je koliko su uopće i obučeni naši kadrovi za prevenciju i djelovanje. Sada se dogodilo u Srbiji, ali je moglo bilo gdje. Naravno, negdje je izraženije, negdje manje, ali sve ovisi o klimi koja se kreira u društvu.
Ovdje u Srbiji to je dosta polarizirano, dosta agresivno. Reality programi su jedna pošast i ne vidim nikakvu potrebu da oni budu dio medijske scene. I dalje smo duhovit narod i možemo se na puno drukčiji način zabaviti.
Kada govorimo o kulturi nasilja, ona je očito ušla i u obitelji, jer kako drukčije objasniti činjenicu da otac dijete od 13 godina vodi u streljanu na obuku pucanja iz pištolja.
– To je nešto što je mene u ovom konkretnom slučaju najviše zaprepastilo. U svakom slučaju mogu se pratiti neke njegove opće crte, ali on svakako u srži ima neko individualno biće. Ne samo kriminalisti, već i psiholozi i psihijatri su upozorili da se radi o nečemu što nadilazi hobi.
Imao sam kontakata i s policijskim časnicima i nisam siguran kako u Srbiji, tako i Hrvatskoj može li svaki pripadnik sigurnosnog sustava na takav precizan način iskoristiti pištolj. Radi se o djetetu od 13 godina, sa zavidnim baratanjem pištoljem, kazneno neodgovornom, što znači da iza toga stoji vježba, i to sati i sati vježbanja.
Jeziva opravdanja
Nezahvalno se sada baviti obitelji, to će istraga otkriti, ali svakako je uvijek puno bolja priča, razgovor, iskrene relacije unutar doma, nego streljane. Sve ima neku svoju crvenu liniju što je društveno prihvatljivo, ali ako je uistinu to točno, radi se o ozbiljnom propustu u odgoju djeteta. Ako rješavate problem pištoljem, onda ste napravili tri, a ne jedan.
Kao neko opravdanje plasira se činjenica da je ubojica bio žrtva vršnjačkog nasilja. Po tome ispada da ga je otac pripremao da na nasilje odgovori nasiljem, brutalnošću?
- To je ono što je jezivo. Jedna stvar je dijete, koje ima 13 godina. Opća je crta tog uzrasta da reagiraju impulzivno na takve vrste podražaja, ali je otac, kao i majka, oni su ti koji trebaju smiriti situaciju, razgovarati, suočiti s problemom. Mene je također zaprepastila izjava nekih službenih osoba da on nije doživio vršnjačko nasilje unutar službenog sustava, već u privatnoj školi glume. Da čovjek ne povjeruje?! Pa, kakve to veze ima?!
Morate pratiti takvo dijete, jer ono taj problem svakog dana donosi u školu u koju ide, a koja jest u sustavu. Na koncu, ako je problem i generiran izvan sustava, pa to ne znači da ne može eskalirati unutar dijela službenog sustava. Škola je ta koja ima obvezu da školuje, ali i da odgaja.
Vi ste odmah isključili mogućnost da je masakr izveden u afektu, već kao posljedica akumulirane misli. Može li se reći da je ubojica bio svjestan svoje kaznene neodgovornosti po postojećim zakonima u Srbiji s obzirom na dob od 13 godina?
- Objektivni pokazatelji, ono što je do sada utvrdila istraga i forenzika, ukazuju na to. Mislim da se ipak radi o preuranjenim zaključcima, pri čemu ne mogu isključiti ni splet okolnosti. Psiholozi su iznijeli i mišljenje da stanje afekta može potrajati neko duže vrijeme, ali meni ne djeluje da je to u pitanju, naročito kada ovdje imate detaljno razrađen i pripremljen plan, a da je to bilo prilično hladnokrvno, pokazuje i držanje ovog maloljetnog dječaka nakon što je izvršio protupravno djelo. Krivično djelo nije, jer on nije krivično odgovoran.
Akumulirana tjeskoba
Da je znao da će biti kazneno neodgovoran i to uključio u svoj plan, ne mogu tvrditi. Da afekt nije u pitanju, prilično sam siguran, već akumulirana tjeskoba u jednom socijalnom okruženju.
Policijski službenici su objavili popis osoba za likvidaciju ili kako ga je on nazvao – Primary target. To je nešto što čak ukazuje i na neke crte abnormalne ličnosti. Nisam u toj sferi stručan, ali i laički ukazuje na abnormalnosti.
Na njega se ne može primijeniti kazneni zakon, već Zakon o maloljetnim počiniteljima. Tu treba uzeti u obzir činjenicu da je on mlađi maloljetnik, znači nema navršenih 16 godina, što znači da ne može ići u maloljetnički zatvor. Ostaje odgojna mjera, odnosno upućivanje u odgojno-popravne domove, zdravstvene ustanove. Od psihijatrijskog vještačenja i njegove razine mentalnog zdravlja ovisit će koje će mjere biti primijenjene.