Kad su Europljani i Amerikanci ovog proljeća bili užasnuti, suočeni s dokazima o ruskim zločinima u Ukrajini, Nebojša Jović odlučio je djelovati: organizirao je ulični prosvjed kako bi podržao Rusiju, donosi Slobodna Dalmacija.
“Željeli smo poslati poruku Zapadu, posebice njegovom sjedištu u Sjedinjenim Državama, da prestanu progoniti Ruse”, rekao je Jović reporteru New York Timesa.
No, samo se nekoliko ljudi pojavilo, rekao je, zbog “ozračja straha” koje obavija sjeverno Kosovo, regiju s većinom etničkih Srba koja je u stalnom sukobu s ostatkom zemlje, gdje Albanci, od kojih većina snažno podupire Ukrajinu, čine više od 90 posto stanovništva.
Gledano sa zapada, užasi koje je Rusija uradila Ukrajini moralni izbor u ovom slučaju čine jednostavnim. Ali, filtrirana kroz prizmu srpskog žaljenja za izgubljenim u ovom kraju, ukrajinski jad blijedi pred osjećajem vlaste žrtve.
“Rusija je jedini tračak nade koji nam je preostao”, rekao je Miloš Damjanović, lokalni povjesničar u pretežno srpskom dijelu podijeljenog grada Mitrovice, na sjevernom Kosovu, i gorljivo vjeruje da su Zapad i NATO savez odgovorni za raspad Jugoslavije, čiji je dio Kosovo bilo kao autonomna pokrajina u sklopu Republike Srbije.
Na glavnoj cesti koja vodi iz Mitrovice prema sjeveru — pokraj stražarske postaje koju drže američki vojnici — plakat uvjerava lokalne Srbe da ne stoje sami protiv Zapada i da još uvijek imaju utjecajne prijatelje: prikazuje slike predsjednika Rusije Putina, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i teniske zvijezde Novaka Đokovića, koji se pozdravlja kao počasne građane Mitrovice.
Putin se, doduše, nije pojavio da prihvati svoju počasnu titulu, ali još uvijek je istaknuta figura za mnoge stanovnike, kao potencijalni spasitelj kojem se mnogi nadaju, zadnjem u dugom nizu Rusa koji su, prema srpskom gledanju na povijest, neumorno radili na tome da zaštite svoju slavensku "braću" od neprijateljski nastrojenih stranaca, posebno muslimana.
Rusija je vodila više od desetak ratova s muslimanskim Otomanskim carstvom, koje je porazilo pravoslavnog srpskog vladara, kneza Lazara, u bitci na Kosovu 1389. godine.
Taj traumatični povijesni događaj u velikoj je mjeri ugrađen u motologiju suvremenog srpskog nacionalizma, bivajući i danas dubokim izvorom nezadovoljstva prema većinskom muslimanskom albanskom stanovništvo na Kosovu, iako su se neki Albanci borili na strani Srba.
U središtu Mitrovice stoje kipovi u čast kneza Lazara i Grigorija Ščerbine, ruskog izaslanika na Kosovu kojeg je ubio muslimanski vojnik 1903. godine. Natpis na spomeniku poručuje: “Kap bratske ruske krvi spojena je s potokom srpske krvi koji teče stoljećima.” Ne spominje se pritom da je ruski izaslanik bio - ukrajinskog podrijetla.
Ovdje se oduvijek slave “bratske” veze između Rusije i Srbije, obje većinski pravoslavne nacije. “Ovdje imamo previše povijesti i previše balkanskog, tarničkog mačizma”, rekla je reporteru NYT-a Ljiljana Dražević, koja ima mali obrt za tkanje vunenih šalova.
Skeptična je prema tome da bi Putin ponudio spas kosovskim Srbima: "Ljudi su očajni, ali ja se nikad nisam nadala da ću išta dobiti od Rusije." I doista, osim potpore Srbiji u Ujedinjenim narodima i pristajanju uz tvrdnje da je Kosovo srpsko, Rusija im je pružila malo konkretne pomoći. Uostalom, navodeći intervenciju Zapada na Kosovu kao dokaz da i Rusija ima pravo na aneksiju Krima i drugih dijelova ukrajinskog teritorija, Putin je potkopao načelo teritorijalnog integriteta na kojem Srbija temelji svoje zahtjeve za Kosovo.
Ali, kaže Marko Jakšić, bivši lokalni vijećnik u Sjevernoj Mitrovici, etnički srpskom dijelu grada: “Kada izgubite svaku nadu, vjerujete u čuda. Za mnoge ljude ovdje Rusija je posljednja nada.”
Tako će se na zidu jedne kuće u Kosovskoj Mitrovici naći mural s dvije povezane zastave, srpskom i ruskom, da bi ispod ćirilicom, na ruskom, pisalo "Kosovo je Srbija", a desno na srpskom "Krim je Rusija".
Albin Kurti, premijer Kosova, zemlje koju većina Srba ne priznaje, žali što je Putin postao svetac zaštitnik za najnepomirljivije etničke Srbe: “Za ekstremističke skupine na Kosovu Putin je idol.”
Većina etničkih Srba, bilo da žive u Srbiji ili u enklavama na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, Rusiju vidi kao svog prijatelja, ne zato što im se nužno sviđa gdje je gospodin Putin odveo svoju zemlju, već zato što mrze NATO. To je posebno izraženo na sjevernom Kosovu, gdje se NATO-vo bombardiranje 1999. godine, koje je razbilo vlast Srbije nad Kosovom, smatra izvorom svih problema te enklave.
Povjesničar Damjanović rekao je za NYT da bi više volio živjeti u “slobodnom svijetu”, a ne u “svijetu bez ljudskih prava, kao što je Putinova Rusija”, ali, zbog NATO-a, “nemamo izbora": Naš jedini izbor je Rusija.” Na lanjsko pitanje anketara tko je najbolji strani branitelj srpskih interesa, više od 65 posto stanovnika sjevernog Kosova odabralo je Rusiju, a samo tri posto SAD.
Uloga Sjeverne Mitrovice kao utvrde proruskih osjećaja stvorila je problem srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću koji je odbio sankcije Moskvi zbog invazije i godinama je raspirivao osjećaj žrtve kod Srba.
U isto vrijeme, međutim, trudio se uvjeriti Zapad da nije pod utjecajem Kremlja. Stoga njemu, koji svoju zemlju pokušava uvesti u Europsku uniju, to što Srbi na Kosovu navijaju za Rusiju nikako ne ide u prilog.
Nebojša Jović, organizator proruskog prosvjeda, požalio se novinaru NYT-a da lokalni dužnosnici, lojalni srbijanskom predsjedniku, čvrsto kontroliraju sve političke aktivnosti u tom kraju i ometaju otvoreno iskazivanje podrške Kremlju.
Vučić, prema Jovićevim riječima, ne želi osujetiti svoje ionako posrnule pokušaje da se pridruži Europskoj uniji. “Zapad”, rekao je Jović, “smatra da je svatko tko podržava Rusiju fanatik.” U nekim slučajevima to bi moglo biti točno, ali većini brojnih obožavatelja Rusije na sjeveru Kosova Moskva jednostavno nudi utočište pred osjećajem izoliranosti i očaja, koji prevladava ovim krajevima. Oprezni, da ne budu prokazani kao ekstremisti i ne poremete Vučićevo balansiranje između Istoka i Zapada, politički predstavnici etničkih Srba na sjevernom Kosovu pružaju samo prigušenu potporu Rusiji i niječu da od Moskve traže potporu. “Rusija ovdje ima razumijevanja, ali mi od nje ne tražimo nikakvu pomoć”, rekao je Igor Simić, zamjenik šefa glavne političke stranke koja predstavlja Srbe na Kosovu.
Čak i povjesničar Damjanović priznaje da ih je Rusija često razočarala. Jedan primjer je bio u lipnju 1999., rekao je, kada je Moskva poslala trupe na Kosovo samo nekoliko sati prije nego su stigle snage NATO-a. Unatoč ekstatičnoj dobrodošlici etničkih Srba koji su mahali ruskim zastavama, ruske snage nisu učinile ništa da spriječe osdmazdu većinskog albanskog stanovništvo nakon što su srpska policija i vojska otišli. I NATO trupe su uglavnom stajale po strani. Ali to je, pripomenuo je Damjanović, ipak bilo kada je Boris Jeljcin bio gazda Kremlja.
“Sada je to Putin. Što je Rusija jača, to je bolje za Srbe”, rekao je. "Ne poznajem nikoga na Kosovu tko podržava Ukrajinu", dodao je, previđajući gotovo univerzalnu podršku Ukrajini među Albancima.
To što toliko Albanaca na Kosovu navija za Ukrajinu dovoljno je da mnogi tamošnji Srbi učine suprotno. Albanci “potpuno podržavaju Ukrajinu bez pravog razloga, tako da mi svi podržavamo Rusiju”, rekao je Milan Dobrić, mladi srpski umjetnik iz sjeverne Mitrovice: "Ne kažem da je Putin u pravu što ubija Ukrajince, ali Rusija ima svoje razloge, a ja sam do kraja protiv NATO-a."
No, Miloš Milovanović, istraživač koji radi u nevladinoj organizaciji u Mitrovici i koji je među rijetkim tamošnjim srpskim kritičarima Moskve, kaže: “Ja osobno ne osjećam nikakve simpatije prema Rusiji u Ukrajini i oko toga se uvijek svađam sa svojim prijateljima."
Teško da itko na Kosovu, dodao je, puno razmišlja o ratu u Ukrajini, ali gotovo svi su zauzeli stranu "na emocionalnoj razini", ovisno o svojoj etničkoj pripadnosti. “Nažalost”, primijetio je Milovanović, “emocije i racionalnost ne idu zajedno.”