Buško jezero i korištenje tamošnje akumulacije nisu jedini od repova što ih Hrvatska elektroprivreda (HEP) vuče na osnovi svojih ulaganja iz doba bivše zajedničke države, piše Slobodna Dalmacija.
I dok su nedugo nakon rata investicije u termoelektrane Tuzla i Kakanj na području današnje Federacije BiH više-manje brzo riješene i hrvatskoj strani sve vraćeno u vidu isporučene struje, do dana današnjeg ostala su dva puno veća problema – TE Obrenovac s pripadajućim rudnikom ugljena Kolubara u Srbiji, te TE Gacko u Republici Srpskoj.
Konkretno za Obrenovac je nekadašnja Zajednica elektroprivrednih organizacija Hrvatske – ZEOH za financiranje izgradnje bloka VI i udjel od 50,59 posto ugovor potpisala 1973. godine. Ulaganje je bilo "teško" ondašnjih 1.994.750.000 jugoslavenskih dinara, što je poslije preračunato kao vrijednost od 120.207.000 eura.
Temeljem ulaganja Hrvatska je, počevši od 1. siječnja 1979., stekla pravo na godišnju isporuku električne energije od 1,46 do 1,69 TWh (teravatsati), uz prosječnu stalnu snagu 280 MW (megavata). Uz to, dio hrvatskih ulaganja pretvorio se u kreditno zaduženje koje je Elektroprivreda Srbije (EPS) trebala vraćati ZEOH-u tijekom idućih godina. Ono potpisano se sa srpske strane poštovalo do rujna 1991., odnosno početka rata u Hrvatskoj, kada je i potpuno razorena velika 400 kV trafostanica Ernestinovo kod Osijeka, preko koje je i išao transfer energije iz Obrenovca u naš elektroenergetski sustav. Na temelju spomenutog ugovora Hrvatska je imala pravo transfera energije još 12 godina, što ukupno iznosi oko 21 TWh električne energije.
Usporedbe radi, Hrvatska ukupno sada godišnje troši oko 17 TWh električne energije.
Normalizacija odnosa
Kada je rat stao i nastupila normalizacija odnosa između dviju novih država, HEP je u više navrata podsjećao EPS na neispunjene obveze. Uz znanje Vlade RH, nakon nekog vremena počeli su i pregovori, formirane stručne skupine, da bi srpska strana izišla s informacijom kako oni nemaju dokumentaciju o ulaganjima koja su išla preko Privredne banke Zagreb (PBZ, čiji je osnivač upravo ZEOH), te je od Hrvata zatraženo da je na idućem sastanku stave na stol.
– Kada su se naši pregovarači vratili u Zagreb – kaže nam naš izvor dobro upućen u zbivanja i tematiku – nastupio je najzanimljiviji detalj priče. Jedan od glavnih ljudi HEP-a za financije otišao je direktno u PBZ po uplatnice i, gle čuda, tamo nije bilo nikakvih dokaza o ugovoru i transferima novca koji su temeljem njega išli. Ovo graniči sa znanstvenom fantastikom, ali jasno ukazuje da su Srbi bolje od nas znali čime naša poslovna banka raspolaže.
Ovih dana obratili smo se HEP-u u vezi s ovim pitanjem. Iz njihovih korporativnih komunikacija poručeno nam je da se spor koji su pokrenuli od 2018. godine vodi pred nadležnim Privrednim sudom u Beogradu, a da njihova potraživanja za nevraćena ulaganja u TE Obrenovac iznose 755 milijuna eura.
– To je – komentira naš izvor – potpuno realno s obzirom da je tužba poslana prije tri godine, kada je cijena električne energije na burzama bila oko 36-38 eura/MWh. Trenutačno je to znatno više, pa i pet do šest puta. Osim toga, pitanje je što je s revalorizacijom kreditnog duga jer se ulaganje ne vraća samo kroz struju, nego i kroz novčane transakcije.
Po istom principu financirana je i TE Gacko u istočnoj Hrcegovini, s tim da je ZEOH izdvojio jednu trećinu sredstava i postao vlasnik istog tolikog udjela, dok je Elektroprivredi BiH pripao ostatak. Hrvatska je imala pravo na temelju sklopljenog ugovora do kraja životnog vijeka elektrane dobivati i trećinu proizvedene energije, što znači nekih 0,5 TWh od ukupnih 1,5-1,6 TWh na godišnjoj razini. Kada je 1992. počeo rat u BiH, TE je nacionalizirala Republika Srpska i dala na raspolaganje svojoj Elektroprivredi. Tako je, unatoč stalnim hrvatskim traženjima, ostalo do dana današnjeg. Hrvatska potraživanja procjenjuju se na oko 100 milijuna eura.
– Jedina kompenzacija koju Hrvatska ima naspram nekorištenja energije iz TE Gacko jest uzimanje polovine energije iz HE Dubrovnik u hrvatski elektroenergetski sustav. Naime, kada je napravljena HE Dubrovnik s dva generatora, oba agregata bila su direktno spojena na mrežu u TS Trebinje. S obzirom da je strojarnica HE na teritoriju Hrvatske, a cijela voda dolazi iz BiH, sklopljen je ugovor po kojem Hrvatska ima pravo preko izgrađenog 110 kV dalekovoda Trebinje – Komolac uzeti 23 posto ukupno proizvedene energije u HE Dubrovnik.
Oslobođenjem Dubrovnika i okolice 1993./1994. mi smo samoinicijativno jedan agregat HE Dubrovnik spojili na naš EE sustav, tako da sada iz HE Dubrovnik uzimamo 50 posto energije umjesto ugovorenih 23 posto. U ovom slučaju, u RS-u, za razliku od onih u Beogradu, nisu izgubili ugovor pa nam redovno svaki mjesec fakturiraju razliku 50 i 23 posto, fakture sve ove godine šalju u HEP, što oni, po mojim spoznajama, i ne plaćaju – kazao nam je jedan od naših domaćih stručnjaka u području energetike i trgovine strujom.
Pravo na trećinu
Iz HEP-a, što se TE Gacko tiče, poručili su nam da i dalje polažu pravo na njezinu trećinu.
– HEP je Vijeću ministara BiH uputio prijedlog prijeabitražne nagodbe, što je preduvjet za pokretanje arbitražnog spora pred međunarodnom arbitražom. Očekuje se odgovor Vijeća ministara – naveli su nam u odgovoru prošlog tjedna.
Da Hrvatska i HEP ne bi olako trebali odustati od potraživanja u Srbiji i RS-u, govori i stanje koje danas vlada na globalnom tržištu struje i rekordne cijene.
– Kada se zbroji godišnja proizvodnja u Obrenovcu i Gackom, a koja pripada Hrvatskoj, ta brojka iznosi 2,2 TWh (1,7+0,5). Zbog slikovitosti, Hrvatska iz NE Krško godišnje dobije 3 TWh, čime pokrivamo 16-17 posto ukupne potrošnje u Hrvatskoj. To znači da bi ova 2,2 TWh neisporučene energije pokrila dodatnih 13 posto ukupne godišnje potrošnje električne energije u Hrvatskoj. Dakle, dug nije sitnica kojoj se tako blago, jedva zainteresirano, stidljivo pristupa, kao da ćemo svojim zahtjevom nekoga uvrijediti – upozorava naš izvor i zaključuje:
– Bilo bi za očekivati da zemlja koja drži do sebe, još k tome članica EU-a, digne na noge sve nadležne europske institucije i upozori na barbarizam u poštovanju međunarodnih ugovora i ignoriranju ugovornih obveza od strane države koja ima pretenzije biti dio uljuđene međunarodne zajednice i pripadati civiliziranim međunarodnim institucijama.
Energija, pogotovo električna, temelj je nacionalne sigurnosti i suvereniteta, a to se pogotovo vidi danas, kada su cijene električne energije na burzama porasle na astronomske iznose, pa je vidljivo koliko bi nam ta naša energija iz izvora izvan Hrvatske u koje smo ulagali sada dobro došla, piše Slobodna Dalmacija.