Za nedavna boravka na Kosovu predsjednik Zoran Milanović obišao je Janjevce, uz Karaševske Hrvate u Rumunjskoj jednu od najstarijih hrvatskih nacionalnih manjina u svijetu, piše Slobodna Dalmacija.
Premda su na Kosovu odolijevajući asimilacijama izdržali i sačuvali identitet dulje od punih sedam stoljeća, Janjevci su danas tamo nadomak konačnome nestanku. Prije 40 godina u ovome selu nedaleko od Prištine živjelo ih je gotovo 4000, da bi danas spali na ciglih 160 staraca. Glavnina ih se, na Tuđmanov poziv, preselila nakon proglašenja samostalnosti u zagrebačku Dubravu, a nakon 'Oluje' u Kistanje i napuštene srpske kuće oko Knina. Poslije 1998. i rata na Kosovu od tamo intenzivno nastavljaju odlaziti i oni najustrajniji, pa ih danas diljem Hrvatske ima znatno više nego u stoljetnoj kosovskoj enklavi. Na sličan su način - migracijama, asimilacijama i biološkim odumiranjem - nestale i slične dubrovačke enklave u Makedoniji i Bugarskoj.
Janjevo su kao naselje i koloniju još u davnom 14. stoljeću osnovali dubrovački i kotorski trgovci zbog trgovine i eksploatacije obližnjega rudnika srebra. Ime Janjevo navodno su na Kosovo donijeli doseljenici iz sela Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u doba iseljavanja ove etničke zajednice bio sastavnim dijelom Dubrovačke Republike. Dubrovčani su tada, kao most između Istoka i Zapada, svoju moć i bogatstvo gradili na svojoj proklamiranoj 'nesvrstanosti' i posredničkoj trgovini: s turskim sultanom sklopili su ugovor o slobodnom kretanju svojih trgovaca na teritoriju njegova Carstva, što ih je činilo jedinom katoličkom državom s takvom privilegijom u cijelome osmanskome svijetu.
Naravno da pojam hrvatske nacionalne svijesti u vrijeme formiranja janjevačke enklave na Kosovu nije postojao ni u zametku, pa se Janjevci veći dio svoje povijesti zapravo i nisu smatrali Hrvatima. Njihov čvrst identitetski okvir bila je i kroz duga stoljeća ostala - katolička vjera. Zvono na crkvi Svetog Nikole u Janjevu iz 1368. drugo je najstarije zvono u Hrvata. Usprkos dugom životu pod turskom vlašću odoljeli su svim pritiscima islamizacije, ali i kasnije i albanske i srpske majorizacije. Pojam narodnosti počeo se u Janjevaca razvijati tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, uglavnom zahvaljujući djelovanju hercegovačkog franjevca Franje Brkića i učitelja Jakova Sliškovića koji tamo grade školu u kojoj se nastava odvijala na hrvatskom jeziku. Iako su obiteljskom predajom kroz generacije čuvali spoznaje da su stranci i da ih glavnina potječe iz Dubrovnika i iz Bosne, janjevačka kultura s vremenom je postala snažno prožeta različitim vanjskim utjecajima: od nošnji koje su im izrazito orijentalne, preko glazbene baštine i obilja turcizama u njihovu dijalektalnom janjevačko-lepeničkom govoru, pa do vjerskih običaja s mnogim lokalnim posebnostima. Još od srednjega vijeka Janjevci pohode dubrovačku Festu svetoga Vlaha i neizostavni su dio procesije u svojim prepoznatljivim nošnjama.
Neki od slavnijih janjevačkih rodova su Gucići, Matići, Ćibarići, Ivanovići, Palići, Macukići… Glasnovići su i najveći i najstariji rod u Janjevu. Premda je rođen u Šibeniku, i novi dubrovački biskup Roko Glasnović porijeklom je Janjevac koji se nakon puno obiteljskih generacija sad vratio u svoju prapostojbinu i na simboličan način zatvorio povijesni krug.