Izraz ‘uspjeh na bojnom polju‘ za stanovnike Limana ima ponešto drugačije značenje - i značajnu cijenu po civile.
Grad u istočnom Donjecku je samo ljuštura onoga što je nekad bio, smrskan na komadiće, s iščupanim srcem i tek nekolicinom stanovnika koji još uvijek žive pod zemljom ‘poput krtica‘, kaže jedan od njih.
‘Nije nas briga tko kontrolira ovo područje‘, kaže jedna žena. ‘Može biti i sâm vrag. Samo želimo da prestanu pucati.‘
Novinari Sky Newsa probili su se do grada i ondje vidjeli leševe ruskih vojnika razbacane po cesti, dok njihova izgorjela i uništena vozila leže pokraj njih.
Tijela su im bila napuhnuta, lica žuta kao vosak, a njihove torbe ležale su uokolo razbacanog sadržaja.
‘Oprezno‘, upozorio je jedan kolega novinar, ‘mine su posvuda‘.
Skrivene među vojničkim stvarima i napola prekrivene lišćem i zemljom, uz cestu se nalazilo nekoliko mina.
Rusi su nastojali pobiti što su više mogli dok su se povlačili pred ukrajinskom vojskom.
Ponovno zauzimanje Limana je značajna pobjeda jer je Rusima taj grad služio kao ključno prometno čvorište - željezničke linije su se koristile za dovoz zaliha i streljiva njihovim jedinicama u Donjecku i Lugansku, dvjema regijama koje čine Donbas.
Prekid ove vitalne opskrbne veze vjerojatno će utjecati ne samo na sposobnost Rusa da održe obranu na istočnom frontu, već potencijalno i na njihove planove da krenu naprijed. Barem se čini da je to ukrajinska namjera.
Ponovno osvajanje grada Ukrajince je stavilo u dobar vojni položaj na istočnoj fronti i vojnici su očito ohrabreni ovim uspjesima.
‘U Mariupolju je bitka bila najveća‘, govori Roman na jasnom engleskom, pomalo zastajkujući.
‘A ovdje, u Limanu?‘, pita novinar.
‘Evo, Rusi odlaze‘, odgovara smiješeći se.
‘Ovdje malo pucaju i odu‘, kaže on i još se jednom znakovito osmjehne.
Ovo nije bio Mariupolj.
Dok je novinarska ekipa bila u gradu, nekoliko dana nakon što su ga zauzeli Ukrajinci, u Limanu nije bilo mnogo ukrajinske vojske. Čini se da to znači da su ga osigurali i već krenuli naprijed kako bi pokušali ponovno zauzeti još više sela i gradova unutar Donbasa.
Liman je samo 15-ak kilometara udaljen od granice susjednog Luganska i nekoliko vojnika koji su htjeli razgovarati već pouzdano predviđaju vraćanje daljnjeg značajnog komada teritorija.
Ali za one koji su ostali nakon ovih vojnih manevara, borba za golo preživljavanje nije postala ništa lakša.
Neki muškarci su pokušavali posjeći drveće u krugu bolnice. Skupljali su drva za grijanje. Grad već mjesecima nema struje, a zima se brzo približava.
Zgrada bolnice pogođena je granatama na nekoliko mjesta. Kroz rupe u zidu i razbijene prozore se vide nosila, medicinske potrepštine i dječji krevetići.
S obzirom da su Rusi mjesecima držali Liman, teško je shvatiti tko je izveo napad na medicinsku ustanovu. Je li to učinjeno pri početnom zauzimanju grada ili tijekom granatiranja kako bi se pokušale otjerati ruske trupe?
To će sigurno biti dio istrage o tome što se ovdje dogodilo, s obzirom da je napad na bolnicu protivan međunarodnom pravu i potencijalni ratni zločin.
Muškarci koji sijeku drva gledaju zabrinuto dok pokraj njih tutnji vojni kamion s gorivom. Na njemu je nacrtan ruski simbol ‘Z‘ - ali on je preslikan manje vidljivim ukrajinskim križem.
‘Rat za golu zemlju‘, mrmlja jedan od muškaraca, ‘ali mi nemamo čime grijati naše kuće... nemamo struje... ništa.‘
Muškarci - kao i mnogi ovdje - ne žele da ih se snima.
‘Pitate nas o referendumima‘, zamjera jedna žena. ‘Ne želimo razgovarati o politici. Želimo prestati živjeti u skloništima. Čak i psi trenutno žive bolje od nas.‘
Natalia novinare odvodi niz stepenice u hladno, mračno betonsko sklonište gdje su nagomilali zalihe drva za kuhanje i pokušaj grijanja tijekom zime.
Čini se da ne vjeruju da će im se životi mnogo promijeniti u bliskoj budućnosti.
Grad je možda ponovno zauzet, ali postoji duboka nevoljkost da se riskira i veliki osjećaj sumnje oko toga jesu li borbe ovdje doista završile.
‘Nema posla, nema mirovina, ničega... nema plaća‘, kaže Natalia.
‘Mi nemamo ništa... naša djeca nemaju plaće i nemaju posao... možete li ovo nazvati životom?‘
Glas joj drhti i ona zaplače. ‘Ne mogu više.‘
Policijska postaja u Limanu još uvijek ima natpise na ruskom jeziku, ali u blizini vrata nalazi se posuda s bojom i kistovi koji pokazuju da je svježe obojana u plavu i žutu boju ukrajinske zastave.
Policajac pokazuje sliku ruske zastave koja je samo nekoliko dana ranije bila na istim vratima. Zastave i odanost su ovdje vrlo važni.
Još jedan policajac iz Limana dolazi do skupine civila kako bi ih obavijestio da će raditi na ponovnom vraćanju prijeko potrebnih komunalnih usluga.
‘Samo nam treba struja‘, govori mu nekoliko stanovnika, upadajući jedni drugima u riječ sad kad pred njima napokon stoji neki predstavnik vlasti.
‘Tek smo drugi dan ovdje‘, kaže im policajac Dmitro. ‘Ne možemo sve riješiti odjednom.‘
Ali onda ih umiruje: ‘Znamo da vam treba. Trudimo se.‘
Sedamdesetpetogodišnja Zina zaustavlja bicikl kako bi nešto rekla. Kao i mnogi ovdje, pretrpjela je mnogo, ali kako nema kamo otići, nije imala izbora.
‘Tko želi ovaj rat?‘, pita kaže. ‘Nitko to ne želi... svi odlaze, svi su pobjegli... grad je prazan.‘
I nije samo Liman u pitanju. Okolna sela i naselja oko grada razrušena su gotovo do neprepoznatljivosti.
Ceste oko Harkovske regije - gdje su Ukrajinci munjevito probili ruske trupe te ponovno zauzeli Izjum i krenuli prema Limanu - prepune su zahrđalih olupina vojnih vozila.
Okolna mjesta također su uglavnom prazna i većinom su hrpe ruševina. Pobjeda u Ukrajini ima gorak okus.