Mame i članice udruge "Autizam 365" trebaju našu pomoć. Treba im 30 tisuća eura kako bi korisicima Centra za autizam Split osigurali Ljetni kamp, bez kojeg oni nemaju gdje boraviti tijekom tri mjeseca školskih praznika.
Kada Centar do rujna, do početka nove školske godine zatvori vrata, njegovi mali i veliki polaznici više nemaju svakodnevnu brigu.
Gube svoju rutinu. A briga i rutina je u njihovom životu nasušno potrebna. Zato mame i tate traže našu pomoć, trebaju donacije kojima će otvoriti Ljetni kamp i tako članovima Centra omogućiti ljetne glazbene, likovne i sportske radionice, te radnu okupaciju za odrasle autiste.
Kako im pomoći? Kroz novčane donacije, praćenje akcija koje će se održavati do svibnja, posjetom web-stranici udruge https://www.udrugaautizam365.hr te praćenjem na društvenim mrežama.
Tri mame iz Centra za autizam su nam otvoreno, brutalno, bez uljepšavanja, ispričale što je taj poremećaj napravio u životima njihovih obitelji. Priče nisu lake. Pokazat će vam zašto im treba pružiti ruku, dati pomoć. Danas donosimo priču prve od njih.
Vesna Golemac
Ivan Golemac ima 22 godine, na računalu s lakoćom izvodi radnje koje drugima mogu biti problem, a s druge strane nije u mogućnosti spontano reći mama, piše Slobodna Dalmacija.
Iz njega je to u u ovih 22 godina života njegova mama Vesna Golemac čula samo nekoliko puta, i to u situacijama u kojima je od nje tražio pomoć. Ima sedam službenih dijagnoza, teške intelektualne teškoće, noću spava samo po četiri sata, nema dubokog sna, a kada se probudi uz njega mora biti netko od roditelja. Spavaju koliko i on, i svaku drugu noć se izmjenjuju. Njegov je mozak, kaže Vesna, nalik motoru koji neprestano radi u punoj brzini.
- Njegov tata i ja tako spavamo na smjene, onaj tko je dežuran diže se s Ivanom. Jedno se mora svaku drugu noć odmoriti kako bi funkcionirali u svakodnevici. Ivan postaje sve stariji i sve teži, uz to je prema sebi postao i autodestruktivan. Nažalost i prema meni, što rezultira fizičkim napadima.
Liječnik nam je objasnio kako nije od mene doživio fizičko razdvajanje, pa kada kreće fizički na mamu i počne me udarati, tada on zapravo u svojoj glavi udara sam sebe. Autodestrukcijom iz sebe izbacuje frustraciju, nemoć koja je, između ostalog, i pratitelj bilo kakve promjene u rutini.
Kada se rutina mijenja, kod njega to izazove lom. Ali ipak, moram vam reći, nisu svi momenti teški, ima tu i lijepih trenutaka i puno ljubavi i podrške – veli mama Vesna, već pet godina u statusu roditelja njegovatelja.
Ne govori, ne može otići na wc
Ivan ne govori, komunicira putem slika, ne zna samostalno otići na wc, ili držati vilicu u ruci, ni nahraniti se. Vesna kaže kako ćete ga naći da sjedi gdje ste ga i ostavili, i ako mu niste ponudili nešto za jesti ili piti, on to ni tražiti neće.
Ali ako u vožnji zbog radova ne cesti ili prometne nezgode njihovo vozilo skrene u drugom pravcu, tada će reagirati jakim uzbuđenjem koje može biti praćeno epileptičkim napadom ili autoagresijom.
Svaka promjena ga šokira. I upravo zato mu je potreban uobičajeni slijed, nalik odlasku u Centar za autizam. Zato mu je nužan, kaže Vesna, Ljetni kamp u kojem će biti s njegovim ostalim dragim ljudima. Tri mjeseca bez škole su za Ivana izlazak iz uobičajenog, pogoršanje zdravlja, za obitelj veliki problem.
- Kada se rodio živjeli smo na otoku, pedijatar bi dolazio jednom na mjesec i pritom sam mu stalno ukazivala kako s mojim sinom nešto nije u redu.
A on je stalno replicirao kako sam ja samo jedna načitana mama koja svog sinčića želi učiniti bolesnim. U dobi od 2,5 godine u Luganu su mu dijagnosticirali autizam. Tu su dijagnozu u Hrvatskoj potvrdili tek kada je imao sedam godina! Tek sa sedam!
Toliko vremena je pritom uzalud prošlo, to je strašno. Najgore je što u našoj Županiji ni danas ne postoji Kabinet za ranu dijagnozu autizma. Pa zar nije vrijeme da ga konačno dobijemo? Nažalost, kada kod nas dobijete dijete s autizmom zapravo ste nigdje. To nam pokazuje i nedostatak Ljetnog kampa za našu djecu – veli Vesna Golemac.
