Političke napetosti i razmimoilaženja Srbije i Kosova dugo traju, a povremeno se intenziviraju, kao posljednjih godina.
Ti prijepori prenose se i na kulturno-umjetnički plan, kao što je izdavanje dozvola za prikazivanje filmova na albanskom jeziku u Srbiji.
O bizarnome izdavanju prava na prikazivanje aktualna dva srednjometražna igrana filma na albanskom jeziku pisao je književnik Nenad Ž. Petrović u Danasu.
Tog petka bilo je depresivno i gotovo kafkijanski u mramornoj palači Višeg suda u Vranju kada smo novinar Radoman Irić i ja pokušali da budemo "javnost" u procesu protiv dva srednjometražna igrana filma na albanskom jeziku. Predsjednica sudskog vijeća zamolila nas je da napustimo sudnicu jer je suđenje od početka bilo zatvoreno za javnost. Na tom trećem ročištu izneseni su krunski dokazi: sporni filmovi emitirani su uz simultani prijevod sudskog tumača.
Potom se iza zatvorenih vrata vodila četverosatna rasprava. Prema riječima pravnog zastupnika producenta i redatelja Ganija Veseljija iz Preševa, obrana je najprije primijetila da naslov spornog filma "I Pabesi" nije adekvatan, piše Nenad Ž. Petrović u Danasu.
Ne može biti "Nevjernik" jer nije riječ o čovjeku koji nije religiozan, već o čovjeku koji je, kako stoji u korijenu albanske riječi pabesi, pogazio "besu" ili danu časnu riječ.
Dakle, film bi se opisno mogao prevesti kao "Čovjek kojem se ne može vjerovati", "Čovjek koji je prekršio riječ" ili, po meni, najbolji kao "Krivokletnik".
Dakle, već je postojao problem što je sud pred sobom imao prijevod sudskog tumača, a ne književnog prevoditelja. Odvjetnik i optuženi objasnili su da film nije smješten u određeno vrijeme i okruženje, već može biti univerzalna priča o nevjeri i mržnji između dojučerašnje "braće po krvi".
‘autor aluzivno govori o jugu Srbije‘
Jedan od njih prijavljuje drugog vlastima za posjedovanje ilegalnog oružja. Policija ga uhićuje i podvrgava mučenju. Moglo bi se reći vječna priča o iznenadnom neprijateljstvu i izdaji. U filmu se nigdje ne spominje Srbija, Srbi ili bilo koje srpsko ime. Ipak, u Tužiteljstvu su "pročitali" da autor aluzivno govori o jugu Srbije, odnosno da cilja na odnos srbijanskih vlasti prema Albancima i okrutnom postupanju prema njima u nedavnoj prošlosti, piše Petrović.
Zatraženo je vještačenje Filmskog centra Srbije koji je potvrdio insinuacije tužiteljstva da film "potiče nasilje, mržnju i diskriminaciju" te da može loše utjecati na međunacionalne odnose na jugu Srbije jer jednostrano prikazuje bolne događaje iz nedavne prošlosti.
O drugom filmu "Tišina ubija" nije se toliko govorilo, jer je bio kontroverzan samo zato što je na odjavnoj špici imao logo od Srbije nepriznate Republike Kosovo (koja je financirala film), a koji je, prema mišljenju Ureda tužiteljstva, trebao imati oznaku da nije za mlađe od 16 godina.
U ponedjeljak je donesena "odluka", a ne presuda, kako nam je objasnila predsjednica sudskog vijeća, jer ovdje nitko nije procesuiran, već su u pitanju "samo" filmovi.
Tročlano vijeće Višeg suda u Vranju jednoglasnom je odlukom trajno zabranilo prikazivanje oba sporna filma u Srbiji, u potpunosti prihvativši vještačenje FCS-a.
Zabrana za povijest
Također, kopije oba filma (na flash diskovima) trajno su oduzete. Predsjedatelj je pojasnio da je zadatak Komore težak jer se prvi put susreće s takvim slučajem.
Branitelj je najavio žalbu Žalbenom sudu uz napomenu da bi, ako je obrazloženje sudske odluke točno, trebalo zabraniti 50 posto filmova u Srbiji jer se u njima spominje nasilje, mržnja i diskriminacija po nekoj osnovi.
Sudsko vijeće u Vranju zaista je imalo težak i nezahvalan zadatak, a zajedno s autorom već ulazi u povijest domaće kinematografije i pravosuđa kao prvo u Srbiji koje je zabranilo film, tj. autor da mu je film zabranjen!
Jedini film koji je bio zabranjen u Jugoslaviji bio omnibus od tri kratka filma pod zajedničkim nazivom "Grad" u režiji Vojislava Kokana Rakonjca, Marka Babca i Živojina Pavlovića. Kako je producent bilo poduzeće iz Sarajeva, tamošnji Okružni sud je u ljeto 1963. donio rješenje o oduzimanju i zabrani prikazivanja filma.
Film ili tri priče koje su se svaka na svoj način bavile tjeskobom, alijenacijom, gubitkom smisla života i odustajanjem od socijalističkih ideala (ilustriranih devijantnim ponašanjima poput prostitucije i huliganstva) prvi su put javno prikazane tek tridesetak godina kasnije.
Ni komunisti to nisu radili
U Srbiji je, međutim, samo jednom, 1969. godine, okružni javni tužitelj od suda zatražio zabranu prikazivanja filma. Riječ je bila o djelu Želimira Žilnika "Rani radovi" koje je, prema mišljenju Tužiteljstva, na "neistinit, zlonamjeran i izopačen način" prikazalo naše socijalističko društvo.
Kako nisam pogledao dva (privremeno) zabranjena filma, ne mogu o njima ništa reći: jesu li umjetnički uspjeli ili ne, a još manje pozivaju li na nacionalnu diskriminaciju i nasilje.
Upitna je činjenica da zabrana dolazi u trenutku ponovnog zaoštravanja odnosa Srbije i Kosova. Ako su ovi filmovi bili žrtva protuudara na vladu u Prištini zbog politike prema Srbima i zbog embarga na uvoz robe iz Srbije, onda je to loša politika. Jednostavno: Tvrdoglavost je loš zanat!
Ponajviše od svega je deprimirajuće što javnost nije zainteresirala ovaj doista bizaran i jedinstven slučaj! Sve je proteklo u tišini. Tišina (koja) ubija.
Čini se da se nitko u Udruženju filmskih umjetnika Srbije nije uzbudio zbog ove zabrane.
Vidjet ćemo kako će odlučiti žalba. Potvrdi li prvostupanjsku odluku, onda bi to moglo značiti stvaranje opasnog presedana na temelju kojeg će vlast ubuduće moći zabranjivati i druge filmove, ali i romane, publicistiku, eseje", piše Nenad Ž. Petrović u Danasu.
Zaista zatvaranje za filmove iz druge kulture suprotno je samoj biti umjetnosti, još više filma kao najraširenije od njih. Iako se filmovi danas mogu pogledati i na druge načine i na drugim platformama, sudske zabrane su loše rješenje, s kojima je i socijalizma raskrstio daleke 1969. godine.