Kao i svaki godine na 24. travnja komemoriramo najstrašniji neosuđeni genocid dvadesetog stoljećaizvršen nad Armencima u suton Osmanskog Carstva. Armenski genocid ili na armenskom (Hayots tseghaspanutyun),značio je konačno rješenjebiološko uništavanja Armenaca, poslije niza pokolja tijekom više stoljećana teritoriju njihove domovine Zapadne Armenije. Ustvari od 1894.do 1924. trajao je proces uništavanja svih kršćanskih zajednica u Maloj Aziji: Armenaca, Grka i Asiraca. Termin genocid upotrebio je pravnik - poljski Židov Raphael Lemkin 1944. godine.
On je utemeljitelj međunarodnog prava po pitanju suđenju ratnim zločincima poslije II. svjetskog rata. Konvencija o genocidu 1948. temelji se na radu Raphaela Lemkina, kada je i prihvaćena ključna odredba o nezastarjevanju genocida i ratnog zločina. Talat Paša i osmanske vlasti uredbom od 24. travnja 1915. uhićuju armensku inteligenciju u Carigradu i naređuju smaknuća i deportacije. Tada utemeljuju logore smrti – među kojima je najpoznatiji onaj u Sirijskoj pustinji Deir ez-Zor, gdje je u njemu i diljem pustinje pobijeno više od milijuna Armenaca.Ovi logori smrti biti će dvadesetak godina kasnije predložak za nacističke i fašističke logore.
Sam genocid je temeljito promišljen i provođen je sustavno, imao je svoje dionice kroz otimanja mladih djevojaka i žena, te silovanja, islamizaciju djece. Moramo znati da sugotovo svi muškarci bili pobijeni i najranjivi dio armenskog naroda ostao je bez oružane zaštite i bio je izložen neviđenom pokolju Turaka i Kurda. Stvaranjem nove turske države preživjeli ostaci armenskog naroda priseljeni na progone i iseljavanje, a potom je sljedila konfiskacija privatne imovine, oko 4.500 crkava, više od 500. samostana i 2.000 škola i brojnih vjerskih i kulturnih institucija Armenaca. Tada je usljedio proces memoricida i skolocida koji traje i do danas, sustavno zatirući višetisućljetno bivstovanje Armenaca u svojoj domovini. Sve to dovodi do krađe identiteta baštine armenskog naroda na području današnje Turske. Valja istaknuti kako je sam memorijalni centara genocida na području koncetracijskog logora u Deir ez Zoru je uništio ISIL – Islamske Državae 2014. godine. Nažalost, svjetska javnost nije nikada javno osudila taj zločin memoricida. Dubrovnik je svojim dubokim korjenima vezan kroz kult Svetog Vlaha s Armencima.
Svakako najznačajniji pisac iz Sebasteodnosno iz sela Prknig u njezinoj, i simbol stradanja Armenaca u genocidu 1915. godine, je pjesnik Taniel Varoujan (20. IV. 1884. – 26. VIII. 1915.), koji se školovao u Carigradu, Mlecima i Belgiji, gdje je studirao na Sveučilištu u Ghentu sociologiju, ekonomij i književnost.
Poslije studija vratio se u svoje rodno selo, da bi poslije tri godine (1912.) započeo s radom u školi sv. Grgura Prosvjetitelja u Carigradu. Godine 1914. utemeljio je Mehian literarnu skupinu i časopis s Gostanom Zarianom, Hagopom Oshaganom, Aharonom Parseghianom i Keghamom Parseghianom. Pjesnik Varoujan pripadao je mladoj armeskoj inteligenciji koji su bili svijesni potrebe provođenja nacionalnog preporoda, ali je pao žrvom turskog terora početkom genocida, kada je na najzvjerskiji način bio mučen i raskomadan kao brojni svećenici prema kojima su Turci bili najbestijalniji, znajući da su intelektualci najopasniji. Najpoznatije su četiri zbike poezije koje je napisao: Shivers (1906. Mleci); The Heart of the Race (1909. Carigrad); Pagan Songs (1912. Carigrad); The Song of the Bread (1921. Carigrad). Pjesništvo mu se odlikuje jednostavnošću, gdje upotrebljavajući legende, stare spjevove i simboliku paganskog razdoblja armenskog naroda progovara o političkoj zbilji i potrebi preporoda svoga naroda.
A povodom obljetnice ovog strašnog događaja američki predsjednik Joe Biden u subotu je pokolj počinjen u doba Osmanskog Carstva nad Armencima 1915. službeno nazvao genocidom i ta povijesna deklaracija mogla bi razbjesniti Tursku i potencijalno dodatno naštetiti nestabilnom odnosu dvaju saveznika NATO-a, pisao je Jutranji list.