Propagandni stroj Vladimira Putina dehumanizirao je Ukrajince raznim, a najviše lažnim nacističkim etiketama, olakšavajući time svojim trupama da ih rutinski brutaliziraju. Pod izgovorom tobožnje borbe protiv neonacizma ubijaju se tako bez suvišnih dvojbi i dvomjesečne bebe i preživjeli iz holokausta, sustavno siluju žene i djevojčice, sakate i u hipu ostavljaju bez ičega stotine tisuća posve apolitičnih građana, piše Slobodna Dalmacija.
Dehumanizacija u ratu uvijek prethodi masovnom ubojstvu. Ruska vojska u Ukrajini djeluje unutar institucionalne kulture koja aktivno potiče barbarizam prema ljudima, dok socijalni milje iz kojega dolazi najveći broj ruskih soldata brutalnost kao temeljni oblik komunikacije njeguje od malih nogu.
Mnogi su frapirani podatkom da Rusi, uz elektroniku i bijelu tehniku, po Ukrajini masovno kradu i WC školjke. Ta bizarna aktivnost postaje jasnija ako se zna da gotovo 30 posto (!) ruskog stanovništva još uvijek nema toalet s tekućom vodom nego drveni čučavac u dvorištu. Zato imaju pozlaćene predsjedničke dvorane i Putinove ljubavnice po Švicarskoj te političke oligarhe čija se djeca školuju i žive kao krezovi na trulom kapitalističkom zapadu. A imaju i prvorazredne naprave za masovno ubijanje: 'Sotonu', 'Sotoninog sina', Kindžale, Cirkone, Kalibre, aerosolne bombe…
Ruska dramaturginja i esejistica Irina Rastorgujeva napisala je za njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung dojmljiv esej o tome otkud toliko životinjske brutalnosti u ruskoj vojsci, tj. zašto su brojni ruski vojnici toliko puni bijesa i mržnje. Tekst u nekim elementima neodoljivo podsjeća na čuveni film Bijela vrpca Michaela Hanekea, koji analizira obiteljsko-kulturološku podlogu nacizma.
'U Ukrajinu nisu došli iz Moskve, St. Peterburga ili Novosibirska, nego uglavnom iz najsiromašnijih regija dalekog istoka ili centralne Rusije. Iz područja koja su, blago rečeno, odbojna. Mogu jako dobro zamisliti život tih vojnika prije nego su došli u Ukrajinu, jer sam i sama 33 godina živjela na Sahalinu, odakle se ročnici šalju u Ukrajinu', navodi autorica.
Prema Rastorgujevoj, nasilje je u ovim zabitim regijama naročito eksplodiralo 90-tih, kad je društvo naglo osiromašilo i preko noći se raspalo na one koji imaju i na one koji nemaju ništa. Pojavila se golema zavist, a nasilje i opsceni rječnik ulice prelili su se ubrzo i u medije. Dio stanovnika Sahalina se međusobno poubijao u borbama za sfere utjecaja u businessu,(čitaj pretvorbi) oko plina, nafte, ugljena, trgovine ribom… Drugi su se međusobno ubijali jer godinama nisu bili plaćeni, neki iz zabave, neki iz ljubavi prema destrukciji. Svi oni zajedno, piše autorica, definitivno su više pili nego jeli.
Nasilna smrt je ubrzo postala svakodnevnica, jednako kao i masovna silovanja djevojaka i djevojčica, premlaćivanje i sakaćenje žena. Irina Rastorgujeva dugo se brinula o djevojci iz internata koju je silovao otac, drugoj djevojčici od 8 godina odstranjena je maternica zbog unutarnjih ozljeda. Mnoga djeca u domovima za nezbrinutu djecu su doživjela takva iskustva, a za psihologa i defektologa nikad nisu ni čula. Djeca su pribjegavala samoubojstvima, žene su muževi redovito tukli, pa i boli noževima. Sve to je ubrzo postala rutina: smrt, nasilje i bespomoćnost na svakom koraku. A u takvoj situaciji ljudi se bore za sebe i za svoju djecu - ne za državu, već s državom, policijom, medicinskom službom, učiteljima, pijanim susjedima, banditima…
Nemoguće je napustiti ove regije na dalekom istoku, piše Rastorgujeva, jer za bijeg vam je potreban novac koji se nigdje ne može zaraditi jer nema posla. Odlazak u rat se mnogima čini najbolji izlaz, jer nudi priliku da se nešto zaradi. Mnogi su i prije rata ionako pljačkali, ubijali, silovali. Nije bilo ničega drugoga što se moglo naučiti. Otud dolaze ruski vojnici koji čine zločine u Ukrajini: iz društva u kojem je nasilje norma, a empatija uzrokuje fizičku bol. Iz društva u kojemu, ako nisi silovatelj, onda si neizostavno žrtva.
Tamo je to trajno stanje: sad, za godinu dana i za deset godina, osim ako se ne pojavi vlada koja će se doista brinuti o društveno-ekonomskim problemima. To nasilje dolazi iz bijede, iz zavisti i mržnje, iz kolapsa industrije i gospodarstva, iz nedostatka društvenih institucija i funkcionalne demokracije. Dolazi iz vremena koje nakon propasti SSSR-a nije označilo novi početak, nego u kojemu je pohlepa otrovala slobodu, a korupcija pobijedila. Društvo koje je sovjetskim procesima selekcije osakaćeno i 90-tih marginalizirano našlo se u velikoj crnoj rupi Putinove moderne Rusije, gdje je simulacija svega - demokracije, zakona, uprave, gospodarstva, društvenih institucija i same države - postala načelo cijele administracije, piše Rastorgujeva.
Nije nikakvo čudo što ruska vlast danas osuđuje pretjeranu slobodu 90-tih, kada je zemlja bez obrane 'pala u ruke Zapadu', ističe autorica. Te su 'greške' u međuvremenu riješene, sloboda je potisnuta, mislioci su protjerani, izolirani u zatvorima ili zastrašeni. Svatko može prijaviti bilo koga i optužiti ga za klevetu ruske vojske. Slika zgrčenog Putina koji se drži svog megalomanskog stola dok razgovara s ministrom zaduženim za križarske pohode, smatra ona, predstavlja diktatora koji se drži vlasti i nakon svoga kraja.
No, što će se dogoditi s Rusijom kad netko sruši prijestolje Vladimira Putina, jer on će sigurno biti srušen?
'Ono što se događa u svakom društvu izgrađenom na nasilju: slabe će se tući, a nijeme zgaziti' – prilično mračno upozorava Irina Rastorgujeva.