Punih 12 godina prošlo je od kada je Ivo Sanader u plavoj VW bubi – svjestan da se krug oko njega zatvorio i da će se naći iza rešetaka – pobjegao iz zemlje.
Otada je Hrvatska promijenila pet vlada i četiri premijera. Ušla u Europsku uniju. Gledala izbor novog Pape. Osvojila srebro na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Svjedočila pobjedi i porazu Donalda Trumpa, migrantskoj krizi, terorističkim napadima islamista na europske metropole, piše Slobodna Dalmacija.
U tom je periodu Hrvatska izgubila deset posto stanovništva. Preživjela pandemiju. Doživjela inflaciju. S nevjericom promatrala Putinovo ludovanje po Ukrajini.
Već su stasale generacije koje nikada nisu čule za Sanadera. A bivšem HDZ-ovom premijeru u Hrvatskoj se još uvijek sudi.
Jedna od takvih presuda bit će izrečena u srijedu. Ona nepravomoćna za aferu "Hypo banka", u kojoj ga tužiteljstvo tereti da je kao tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova od Hypo banke 1994. i 1995. primio proviziju od 3,6 milijuna kuna nakon što je Hrvatskoj odobren kredit za kupnju zgrada veleposlanstava.
Ovo je treće suđenje Sanaderu za istu stvar. Saga traje još od 2011., kada je počeo objedinjen proces Sanaderu u predmetima Hypo i Ina – MOL. Za Hypo je već dva puta bio osuđen.
Obje presude su pale na Ustavnom, odnosno Vrhovnom sudu. Ovo bi trebala biti treća "sreća", bilo za tužitelje, bilo za bivšeg premijera. Uz jednu važnu napomenu. Nakon toliko godina gotovo nitko se više i ne sjeća ni Hypo banke ni uzetog mita. A sve manje i samog Sanadera.
Poznati odvjetnik Anto Nobilo kaže da su procesi koji traju deset ili više godina "tipični za hrvatsko pravosuđe". No naglašava da se s tom činjenicom ne bismo smjeli tako olako miriti.
– Suđenja Sanaderu nisu ni dulja ni kraća od drugih velikih predmeta. Na duljinu suđenja utjecalo je ukidanje presuda od strane Ustavnog suda.
No bez obzira na to ta suđenja ne bi trebala biti tako dugačka. Suđenja u velikim predmetima mogu i trebaju biti puno, puno kraća. Pravda nakon 10 godina i nije pravda, ni sa stanovišta društva ni sa stanovišta okrivljenika.
Nakon deset godina svi zaboravimo o čemu se tu uopće radilo, nikog više nije briga za presude, nestane onaj efekt po kojemu bi presuda trebala utjecati na sve u društvu da se okanu kaznenih djela – ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Nobilo. Uz to, predugo suđenje nije pošteno ni prema okrivljenicima.
– Umjesto da ih se mrcvari godinama, i oni trebaju što prije znati na čemu su: ili da počnu izdržavati kaznu ako su krivi, ili da budu oslobođeni ako nisu – upozorava Nobilo.
Suđenje je, dakle, potrebno ubrzati. A da bi se to postiglo, potrebno je, prema riječima našeg sugovornika, zadovoljiti nekoliko preduvjeta.
– U prvom bi redu odvjetništvo, kad podiže optužnicu, trebalo selektivno uzimati dokumentaciju i izabrati samo onu koja je potrebna za dokazivanje bitnih obilježja kaznenog djela. Nažalost, često se događa da oni svu dokumentaciju neke tvrtke "istovare" u spis.
Na suđenju u slučaju "Podravka" imali smo 40 tisuća stranica, a i tužitelji i suci su se služili samo s tri tisuće. Ostatak dokumentacije bio je čisti gubitak vremena – naglašava Nobilo. Uz to, smatra on, trebalo bi uvesti institut kontinuiranog suđenja.
– U velikim koruptivnim slučajevima za koje postoji veliki interes društva pravda mora biti brža. Kontinuirano suđenje znači da suđenje kontinuirano traje dok se postupak ne završi.
To bi značilo da sudsko vijeće u razdoblju od pola godine ili godinu dana trebalo bi raditi samo taj predmet. Time bi se podignula kvaliteta suđenja jer bi se u predmet doista mogli udubiti, a svaka rasprava bi više-manje mogla završiti u manje od godinu dana.
Pravomoćna presuda mogla bi, slijedom toga, biti donesena unutar tri godine. To bi neka buduća reforma pravosuđa svakako trebala uvažiti. Hrvatska će prije ili kasnije morati ići na kontinuirana suđenja, jer bez toga neće biti podizanja svijesti ljudi o štetnosti kaznenih djela – zaključuje Nobilo.
Do tada će suđenja, što dulje traju, lakše padati u zaborav. A s njima i beskrupulozna kaznena djela koja se na njima trebaju presuditi.