Danas je svatko novinar, urednik i medij pa je toliko i pogleda na aktualni trenutak. Francuzi mijenjaju barem jednog ministra mjesečno i oko toga nitko ne radi neku priču

Jedan ste od vodećih komunikacijskih savjetnika specijaliziran za krizno i strateško komuniciranje u politici, te vlasnik Manjgure, jedne od prvih hrvatskih agencija za odnose s javnošću osnovane još daleke 1997. godine. Što se u tih 26 godina na području posebice političkog PR-a promijenilo?

Prije svega digitalna transformacija koja je promijenila sve, pa tako i kako konzumiramo politiku. Dok slabi utjecaj klasičnih medija, sve se više oslanjamo na društvene mreže kao izvore informiranja. Posljedično moramo se puno češće nositi i s lažnim vijestima i svim fenomenima koja su te promjene donijele. Dok je javno mišljenje bilo uređivano ranije, danas je svatko i novinar i urednik i medij ako posjeduje vlastiti profil na nekoj od mreža i jednako je toliko pogleda na aktualni trenutak. To je izazov za političare i stranke, jer i svoj način komuniciranja moraju prilagođavati mlađim publikama koje posve drugačije konzumiraju vijesti i politiku, ako je uopće konzumiraju.

Čini se da je sve više onih koji primjerice kao ‘influenceri‘ preuzimaju ulogu PR-a iako nemaju osnovna znanja o komunikacijama. Znači li to da su komunikolozi poput vas prošlost i kakva je budućnost vaše struke?

Uvijek će biti posla za one koji znaju kako mediji funkcioniraju i kako poruku poslati do krajnjeg korisnika. Istina je da sada medijsko tržište totalno fragmentirano i da nema nužno jednog dominantnog medija, iako u Hrvatskoj još televizije drže primat, dok je na većini tržišta otišao u smjeru digitalnih platformi. Opća demokratizacija pristupa medijima omogućuje svima da se pokažu, a ako ima publike za njih tada i opstaju na tom tržištu, bez obzira što mi mislili o takvoj vrsti sadržaja.

Krešimir Macan

Komuniciranjem ste se počeli baviti u mandatu Vlade premijera Zlatka Mateše u kojoj se izmijenilo čak 56 ministara što je dosadašnji rekord. Je li Matešin ‘ringišpil‘ na Markovu trgu tada bio glavna politička tema kao što su danas smjene ministara u Vladi Andreja Plenkovića?

Mislim da je to specifikum predsjedničkog sustava kakvog je tada imala Hrvatska. Francuzi mijenjaju barem jednog ministra mjesečno i oko toga nitko ne radi neku priču, a isto se radi o predsjedničkom sustavu gdje je vlada samo produljena ruka predsjednika države. Što dulje traje mandat neke vlade logično je da će biti više promjena u istoj. Izvršna funkcija troši, neki odustaju, neke promoviraju, a neke potjeraju. Tako da ta brojka od 30 ministara u dosad najdužem mandatu jednog premijera, onog Andreja Plenkovića, nije nešto što bi odskakalo od drugih država i duljih mandata.

Jesu li hrvatski političari u protekla ova skoro tri desetljeća evoluirali u komuniciranju?

Jesu i to prilično. Nažalost razina javnog komuniciranja u politici se srozala ponekad na uličarsku razinu i to nije dobro. Dobri političari moraju biti dobri komunikatori jer bez toga nema opstanka u politici. Nažalost tome ih ne uče dovoljno u političkim školama, ako ih uopće prolaze, pa često uče na vlastitim pogreškama.

Danas skoro svi naši političari su ‘sam svoj PR majstor‘ te sa javnosti komuniciraju preko svojih profila na društvenim mrežama. Je li im to pametno obzirom što se sve na njihovim profilima može pročitati i pogledati?

Danas se očekuje da se političar otvori negdje javnosti putem društvenih mreža, to je najčešće bio Facebook ili X (nekada Twiter). I rijetko tko, osim Donalda Trumpa, isključivo i sam upravlja svojim društvenim profilima. Najčešće to radi netko iz njegova komunikacijskog tima, jer toliko stvari ne stižete raditi sami niti kad bi htjeli. I tu postoje pravila kojih se mora držati, ako ih se ne pridržavaju brzo nauče lekciju. Publika na društvenima mrežama nema milosti.

Krešimir Macan

Jesu li hrvatski ‘poslovnjaci‘ pametniji od naših političara pa za komuniciranje sa javnosti, posebice ono krizno, ipak potraže pomoć stručnjaka?

Puno ozbiljnije pristupaju komunikacijama, iako su političari zbog svakodnevne komunikacije iskusniji. Zato je nama lako ta iskustva iz politike prenijeti u uprave kompanija. Svi oni već danas znaju da kad je nekakva krizna situacija da je dobro imati nekog sa strane, da malo objektivnije sagleda situaciju i usmjeri komunikaciju. Danas jako cijene usluge kolega iz odnosa s javnošću.

U zadnjih desetak godina glavna platforma za komuniciranje bile su društvene mreže. No sada smo suočeni sa ograničenjima koje uvode vodeće društvene mreže pa mnogi drže da su platoforme klasičnih news medija važnije kao nikad do sada. Je li to doista tako?

Pa klasični mediji ne bi trebali trčati za društvenim mrežama kako bi sačuvali svoju vjerodostojnost. Mislim da im je to jedna bitna društvena uloga. Biti jamci točnosti i provjerenosti informacija – dok bude tako ljudi će im se vraćati. Teško da se mogu nositi s društvenim mrežama, niti trebaju. Mnogi će ljudi iz Grada dobiti neku poruku ili je vidjeti na mrežama, ali ako im je bitna – otići će provjeriti je li i Dubrovački o tome pisao kako bi se uvjerili da je informacija točna. Ima prostora i za jedne i druge.