Znakovi upozorenja da bi izraelski rat s Hamasom mogao postati širi bliskoistočni sukob zlokobno titraju. Amerika je poslala drugu udarnu grupu nosača aviona predvođenu USS Eisenhowerom u Perzijski zaljev. "Postoji vjerojatnost eskalacije", rekao je Antony Blinken, američki državni tajnik, 22. listopada. Šanse za nove napade iranskih posrednika na američke snage rastu, nastavio je: "Ne želimo vidjeti razvoj druge ili treće fronte."
U Libanonu također rastu strahovi da bi Izrael mogao iskoristiti američko pokriće za pokretanje preventivnog napada. Izrael je evakuirao svoje gradove u blizini granice s Libanonom, a Benyamin Netanyahu, izraelski premijer, upozorio je da će, ako Hezbolah, milicija koju podržava Iran u Libanonu, ući u borbe, posljedice za Libanon biti razarajuće, piše Economist.
Jedan od razloga zašto je Izrael odgodio svoju ofenzivu u Gazi mogao bi biti pojačanje priprema za eskalaciju na sjevernoj fronti. Iranski ministar vanjskih poslova rekao je da je regija poput "bureta baruta", a tamošnji autokratski vladari u rukama drže fitilj koji bi ga mogao zapaliti: “osovinu otpora” ili mrežu nasilnih opunomoćenika diljem regije.
Proveli su dva desetljeća gradeći ju u Iraku, Libanonu, Siriji i Jemenu. Prema Međunarodnom institutu za strateške studije, think-tanku sa sjedištem u Londonu, Iran lovi mjesta gdje je lokalno političko uređenje slabo, gdje je lako usmjeriti osoblje i oružje i gdje ga nijedan vanjski akter ne može osporiti. Sposobnost Irana da izazove kaos na dohvat ruke - kroz Hamas, Hezbolah, mnoštvo iračkih šiitskih milicija i jemenskih Hutija - mogla bi mu čak dati veću moć od njegovih konvencionalnih vojnih sposobnosti, koje su relativno slabe.
U ovom trenutku cilj Irana, kao što je bio tijekom proteklog desetljeća, nije izazvati izravni rat sa Zapadom i njegovim saveznicima, već posijati neizvjesnost i nestabilnost. Baš kao što je bio na pragu da postane nuklearna sila, Iran tako održava stratešku dvosmislenost s osovinom.
Poriče da je glavni dok opskrbljuje oružjem naoružane skupine poput Hutija, obučava ih i koristi ih kao paravan za izvođenje napada, poput raketnog napada na Saudi Aramco 2019. koji je privremeno zatvorio 5% globalne proizvodnje nafte. Svrha je zastrašivanje dok se komplicira računica Zapada. Takva se strategija sviđa sve bližem prijatelju Irana, Rusiji. Izolirana je od Zapada na sličan način, te je uključena u trgovinu oružjem i kršenje sankcija s Islamskom republikom: sjetite se iranskih kamikaza bespilotnih letjelica Shahed-136 koje ubijaju Ukrajince.
Sadašnja kriza pokazuje mogućnosti i probleme iranskog pristupa. Dugo je sponzorirao Hamas, ali nije se činilo da je unaprijed znao za njegov napad na Izrael 7. listopada, prema zapadnim dužnosnicima upoznatim s tim pitanjem. Ipak, nastojao je iskoristiti Hamasova zlodjela i mobilizirati osovinu otpora.
Hezbolah i Izrael razmijenili su vatru, uz eksplicitnu podršku Irana, odnosno Amerike. Ubijeno je čak 19 boraca Hezbolaha. Hutiji, koji kontroliraju glavni grad Jemena, lansirali su tri krstareće rakete srednjeg dometa, koje su nedavno nabavili od Irana, i brojne bespilotne letjelice prema Eilatu, izraelskom lučkom gradu (presreo ih je američki razarač.) A šiitske milicije koje podržava Iran u Siriji i Iraku proširili su borbu stalno gađajući baze u kojima su smještene američke trupe raketama i bespilotnim letjelicama (Amerikanci su zbog toga smanjili svoju diplomatsku prisutnost u Iraku).
Iran očito od toga ima neke koristi. Eskalacija u Gazi zaustavila je — makar i samo privremeno — razgovore o normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Svaki takav sporazum označio bi daljnji korak u Abrahamovim sporazumima putem kojih su Bahrein, Maroko, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati od 2020. uspostavili diplomatske veze s Izraelom. Iranski šijitski ajatolasi ne mogu podnijeti ideju da budu izolirani dok muslimanske države pod vodstvom sunita i Izrael više surađuju. Na sastanku muslimanskih ministara vanjskih poslova u Saudijskoj Arabiji 18. listopada, Iran je pozvao muslimanske zemlje da nametnu naftni embargo Izraelu. Iranski režim podupire pozive da potakne Egipat da primi Palestince iz Gaze, možda u nadi da će pogoršati napetosti između Izraela i njegovog najstarijeg arapskog saveznika.
Regionalna previranja također znače više novca za Iran, barem za sada. Cijene nafte porasle su za više od 5 dolara po barelu od 7. listopada. Amerika jedva čeka smanjiti inflaciju uoči svojih izbora sljedeće godine i prešutno je dopuštala Iranu da izvozi više nafte, unatoč tomu što je službeno zadržala sankcije. "Ti iranski bareli vrlo su važni" Joeu Bidenu, kaže Ahmed Mehdi, naftni analitičar sa sjedištem u Londonu. Proizvodnja je premašila 3 milijuna barela dnevno, što je najveća razina otkako je Trumpova administracija uvela sankcije 2018. Iz godine u godinu, kaže gMehdi, izvoz je porastao za više od trećine.
Ipak, posrednički rat s Amerikom i njezinim saveznicima bio bi veliki rizik za Iran. Domaći dužnosnici tvrde da su ponovno postali "državnici", s predsjednikom Ebrahimom Raisijem - kojeg mnogi na Zapadu smatraju tvrdolinijaškim parijom. Obični Iranci su manje impresionirani. Regionalni rat mogao bi potaknuti novi ciklus prosvjeda u Iranu.
Armita Geravand, iranska učenica koja je pala u nesvijest 1. listopada nakon što ju je pretukla moralna policija, prema lokalnim aktivistima, proglašena je moždano mrtvom - što bi moglo oživjeti bijes koji je izveo iranske prosvjednike na ulice 2022. nakon smrti Mahse Amini u pritvoru, koja je privedena zbog "nepropisnog" nošenja obveznog hidžaba.
Iranci su iscrpljeni torturama svog režima i nerado podnose više patnje za Palestinu. Prosvjedi koje organizira vlada slabo su posjećeni. Minuta šutnje na nogometnoj utakmici u Teheranu za poginule u Gazi prekinuta je burnim smijanjem. "Ni Gaza ni Libanon", vikali su prosvjednici sa svojih prozora. “Žrtvujemo naše živote za Iran.”
Iranski rat u sjeni je delikatna igra i nije jasno može li kontrolirati svoje "opunomoćenike". Od američkog atentata na Qassema Suleimanija, jednog od pokretača osovine otpora, prije tri godine, iranski sateliti povećali su svoju autonomiju. Dok prijete ratom zajedno sa svojim raketama, možda će im biti teško odstupiti od svoje retorike. Svaki je postavio "crvene linije" za intervenciju protiv Izraela i Zapada. Ako propuste odgovoriti, to bi moglo narušiti njihov kredibilitet kod lokalnih pristaša, a pritom bi ih izraelska kopnena invazija na Gazu mogla prisiliti da odgovore.
Iranski "opunomoćenici" također moraju uskladiti svoje vojne težnje s interesima Irana. Prema iranskim dužnosnicima, Bashar al-Assad, sirijski predsjednik, rekao je Hezbolahu da ne želi poslušati pozive da napadne Izrael s njegovog teritorija. Po njegovom mišljenju, Hamas ga je izdao jer je stao na suprotnu stranu 2011. nakon što im je pružio utočište. Sada se ne želi boriti za njih.
Libanon se boji da će biti još jedan žrtveni pijun. Šijiti su najveća sekta u zemlji, ali ostalih 17 službenih denominacija čini većinu. Znakovito je da se Hassan Nasrallah, vođa Hezbolaha poznat po svojim ratobornim govorima, izbjegavao obratiti javnosti iz svog bunkera u Bejrutu otkako su borbe počele. Prijetnja rata uništila je nade Libanona u oživljavanje turizma. Libanonski premijer je rekao da je "odluka o ratu i miru" izvan njegovih ruku.
Ako iranski opunomoćenici napadnu američke interese, ili možda Izrael, najvjerojatnije će Amerika prvenstveno uzvratiti njima, a ne njihovom sponzoru Iranu. Ipak je to kockanje s velikim ulozima. Dugoročno, odluka Irana da mobilizira osovinu otpora signalizira da ide prema izolaciji i autokraciji. Prije samo mjesec dana, režim je slavio razmjenu zarobljenika s Amerikom i skori prijenos Teheranu šest milijardi dolara zamrznutih prihoda od nafte.
Ajatolah Ali Hamenei blagoslovio je izravne pregovore prvi put otkako se Trumpova administracija povukla iz nuklearnog sporazuma. Neki su govorili o novom ublažavanju odnosa. Sada je to propalo, a izgledi za katastrofalni širi rat, iako još uvijek nisu vrlo vjerojatni, još uvijek su preblizu, prenosi Slobodna Dalmacija.