“Već dva mjeseca govorim istu rečenicu, ako netko ne zna, neka ode na internet i pogleda kojih je 15 zemalja istodobno u NATO-u, EU-u, Schengenu… Nema novosti, stvar je poznata, to znači da smo našim reformama, odgovornim upravljanjem financijama, strukturnim reformama (…) i osiguravanjem sredstava za razvoj stvorili pretpostavke da četvrto desetljeće hrvatske samostalnosti bude ono u kojemu dostižemo prosjek standarda razvijenih zemalja. To je za one koji žele znati više”, pojasnio je Andrej Plenković svoju nedavnu izjavu u kojoj je "Hrvatska jedna od 15 najrazvijenijih zemalja".
Ipak, građani zemlje s najnižima plaćama u eurozoni, kojima se rad oporezuje izrazito nesrazmjerno kapitalu i najavljuje novi val poskupljenja, gdje se poljoprivredna politika svodi na uvoz, a ona stambena ostavlja ljude bez stanova i čiji zdravstveni sustav sjedi na tri čačkalice, nekako imaju problema vjerovati ovoj tezi - a time i iskrenosti - predsjednika stranke koja je svojedobno osuđena za organizirani kriminal tj. besramnu pljačku vlastitih građana, piše Slobodna Dalmacija.
Pogotovo oni koji - zbog potresa i potresne nebrige - već dvije godine žive u kontejnerima.
Da članovi hrvatske političke elite pak posjeduju kapacitet za suosjećanje s narodom - čija petina živi u riziku od siromaštva tj. preživljava ispod 403 eura mjesečno - i rade na općem boljitku, tom silom bi, u uspješnoj konačnici, prestali biti elita te od samoprozvanih nad-domoljuba postali prosječni domoljubi, prosječnih povlastica i prosječnog životnog standarda, kojim se - oh tako! - vole hvaliti.
Međutim, pripadnici vladajuće političke kaste, u pravilu, običavaju romantizirati stvarnost svojih birača, ali ne i dijeliti je. Kao da... Im za to nedostaje empatije.
Primatolozi znaju da čimpanze društvenu dominaciju demonstriraju s posebnom žestinom - pljeskanjem rukama, lupanjem nogama ili jureći naprijed-natrag i vukući goleme grane - dok sociolozi i antropolozi stalno istražuju učinke hijerarhije u plemenima i skupinama. No, psihologija je tek nedavno počela ozbiljno istraživati kako posjedovanje novca - glavnog pokazatelja statusa u današnjem svijetu - utječe na psihosocijalno ponašanje Homo sapiensa.
Istraživači s Berkeleya su, eksperimentalno čineći ljude vrlo imućnima, bez obzira na njihovu stvarnu ekonomsku situaciju i unutar kontroliranog okruženja psihičkog laboratorija, nastojali pokazati moć te jedne varijable. U partiji Monopola, gdje je početna imovina jednog igrača duplo viša nego ona drugog, "bogati" uvjerljivo pobjeđuje "siromašnog". U početku je bogati reagirao na nejednakost sramežljivim smiješkom kojim je odao priznanje neugodnosti same situacije. Ali, svakom kupnjom nekretnine i naplatom stanarine, s lica mu je blijedila svaka nelagoda.
Kako je igra odmicala, inače mršava figura "bogatog" natjecatelja je "rasla", dok je širio udove prema udaljenim krajevima stola. Svakim krugom je sve jače lupao svojom igraćom figurom (u ovom slučaju Rolls-Royceom), a završavao svoje poteze pompoznim treskom. Nakom samo četiri minute eksperimenta, uzima protivnikovu igračkicu (pohabanu cipelicu) i pomiče je za njega. Kako se igra bliži kraju, bogati sve brže pomiče svoju ikonicu. Pritom, izbjegava pogled siromašnog. Izraz lica mu je hladan kao kamen, dok uzima gubitnikov novac.
“Stavljanje nekoga u ulogu u kojoj je privilegiraniji i ima veću moć u igri čini ga da se ponaša kao ljudi koji zapravo ima više moći, više novca i više statusa”, kaže Paul Piff, psiholog koji je osmislio eksperiment.
Piff je i autor rada “Viša društvena klasa predviđa povećano neetičko ponašanje”, u kojem je pokazao da uspinjanje na socioekonomskoj ljestvici može dehumanizirati ljude, učinivši ih manje etičnim, sebičnijim, izoliranijim i manje suosjećajnim od drugih. Jedna njegova studija je otkrila da takvi češće uzmu slatkiše iz zdjelice namijenjene djeci. “Iako posjedovanje novca nikome ne čini nužno ništa, bogati će vjerojatnije dati prednost vlastitim interesima ispred onih drugih ljudi. To ih čini vjerojatnijim da pokažu karakteristike koje bismo stereotipno povezali sa, recimo, šupcima.”
Objavljivanje ovih otkrića je sa sobom povuklo i optužbe za promicanje ljevičarske agende, a Piffov e-mail sandučić se napunio porukama u kojima ga se naziva "liberalnim idiotom". "Bih li bio manje uzbuđen kada bismo otkrili da su ljudi višeg statusa velikodušniji?" pita se Piff. "Vjerojatno da, ali to nije ono što smo otkrili."
Kako život u okruženju definiranom individualnim postignućima - novcem, privilegijama i statusom - mijenja mentalni ustroj osobe? Piff ne imenuje prijelomnu točku nakon koje bogati počinju doživljavati ljude oko sebe samo kao ispomoć ili prepreke vlastitim ambicijama, ali njegova istraživanja ukazuju na jaku korelaciju između klase i međuljudskog zanemarivanja. To je "dodani" učinak; linija na grafu "maršira" prema gore. "Ljudi koji se nalaze više na socioekonomskoj ljestvici imaju oko tri puta veću vjerojatnost da će varati nego oni niže", kaže znanstvenik.
Piffovo istraživanje također sugerira da ljudi koji žude biti bogatiji ili istaknutiji donose drugačije odluke od onih koji su zadovoljniji svojom sadašnjom razinom materijalne udobnosti. Naime, oni pokraj izjave: "Da biste bili uspješna osoba u ovom društvu, važno je iskoristiti svaku priliku", u više slučajeva označe kućicu "slažem se", time sugerirajući veću vjerojatnost da će se, kad se ukaže šansa, ponašati neetično.
Za razliku od otkrića da je Zemlja okrugla ili da se spasonosni lijek može napraviti od plijesni, rezultati ovog polja istraživanja, zapravo, nisu kontraintuitivni. Još je Isus upozoravao da je lakše devu progurati kroz iglene uši nego sresti bogataša na nebu, a jedini put kad je upotrijebio nasilje je bio kad je bičem istjerao lihvare iz hrama. Tome unatoč, empirijska istraživanja su pokazala da zemlje s višom razinom religioznosti karakterizira i veća nejednakost u prihodima. Ovakva (oksi)moronska situacija priziva zagonetku poput one o kokoši i jajetu; ako zgrtanje novca može stvrdnuti nečije srce, mora li taj netko također biti tvrdolika srca da bi uopće postao dobrostojeći?
Većina novih istraživanja odlučno upućuje u smjeru prvog, tvrdi Michael Kraus sa Sveučilišta Illinois. Doduše, ovom zaključku nedostaju podaci o faktoru temperamenta, djelomično zato što je riječ o "mekšoj" varijabla od novca, kada je u pitanju dizajn same studije. “Ima neke veze s tim kako si odrastao; ima veze i s tvojim genima. Ima neke veze s ponašanjem koje vas dovodi do povišica”, kaže Kraus (op.a. Ima veze i s društvenim statusom, pošto je najveći prediktor osobnog prosperiteta upravo razina prihoda vaših roditelja, a samo 16 posto ljudi s najnižim prihodima prelazi u srednji ili viši razred u deset godina).
Istraživači s Notre Damea su objavili studiju pod naslovom “Da li dobri momci - i djevojke - stvarno završavaju zadnji? Zajednički učinci seksa i ljubaznosti na prihod”. Rad je uočio jaku korelaciju, osobito dramatičnu kod muškaraca, između neugodnosti i prihoda. Ispitanici su zamoljeni da procijene jesu li po prirodi sklonjii opraštanju ili pronalaženju mana kod drugih te jesu li povjerljivi, hladni, obzirni ili spremni na suradnju. Zatim su dobili ocjenu podložnosti pristanku. Pokazalo se da su oni s najnižim rejtingom zaradili su 42.113 dolara godišnje, a oni s najvišim 31.259 dolara.
Niska ocjena je također povezana s odgovornošću na poslu i preporukama za napredovanje. Ova izvjesna korelacija između novca i neosjetljivosti "goni" sama sebe, kaže Kathleen Vohs, profesorica na Sveučilištu Minnesota. “Fokusiran si na novac i ponašaš se kao kreten. Ljudi vas ne vole i još više se fokusirate na novac.”
Vohs zna o čemu priča. Naime, napustila je fakultetsku poziciju na kojoj je zarađivala 32.000 dolara godišnje i počela raditi u kanadskoj poslovnoj školi, gdje je zarađivala pet puta više. Odjednom više nije tražila prijevoz od svojih prijatelja do zračne luke, a unajmila je i osobnog pomagača. “Postajala sam neovisnija i manje međuovisna”, kaže. To ju je dovelo do sljedeće opsesije: "Moramo razumjeti na teoretskoj razini što se događa s ljudskim umovima u kontekstu bogatstva."
U radu koji je objavila u časopisu Science, Vohs je svojim ispitanicima, bez njihovog znanja, usadila ideju novca prije nego je promatrala njihove društvene interakcije. U jednom slučaju, zamolila je sudionike da čekaju sami u sobi za velikim stolom, koji je bio zasut novčanicama iz Monopola. Nakon deset minuta, odvela bi subjekta u drugu sobu i zamolila ga da ispuni gomilu upitnika. Poanta je bila pomutiti um ispitanika; znao je da sudjeluje u eksperimentu, ali nije imao pojma za što. Glavni dio se, u stvari, zbivao tek nakon što je osoba vjerovala da je sesija završila.
Krenuvši prema vratima, subjekt bi naletio na čovjeka čije su ruke bile nagomilane knjigama i uredskim priborom. Taj bi glumac ispustio 27 olovaka, a svaki ispitanik bi se sagnuo da pokupi nered. Ali ispitanici čiji stol je bio pun novca podigli bi 15 posto manje olovaka od kontrolne skupine. Vohs je naglasila da ovakvo isprovocirano ponašanje ne čini njezine subjekte zlonamjernima - samo nezainteresiranima. "Nije loša analogija misliti o njima kao o malim autistima. Mislim da ne žele ništa loše, ali podizanje olovaka jednostavno nije njihov problem”, rekla je.
Uvijek iznova, Vohs je potvrđovala da novac može ljude učiniti asocijalnima. Prvo "pripremi" subjekte tako da ih smjesti blizu zaslona koji prikazuje valute koje plutaju poput riba u akvariju ili ih zamoli da dešifriraju rečenice, od kojih neke uključuju riječi kao što su "račun", "ček" ili "gotovina". Zatim testira njihovu osjetljivost na druge. Pritom, oni "pripremljeni" su posvetili manje vremena kolegi kojemu je potrebna pomoć i dali manje novca hipotetskoj dobrotvornoj organizaciji. Kada su zamoljeni da privuku stolicu kako bi se stranac mogao pridružiti sastanku, postavili su stolicu na veću udaljenost od sebe nego oni u kontrolnoj skupini. Na pitanje kako bi radije provodili svoje slobodno vrijeme, odabrali su osobni sat kuhanja umjesto grupne večere.
Štoviše, pokazalo se da oni subliminalno izloženi novcu čak osjećaju manje emocionalne i fizičke boli; mogu dulje držati ruku pod vrućom vodom i osjećaju manje emocionalnog stresa kada su isključeni iz društvene igre. “Novac vas dovodi u funkcionalni način rada. Ali, kada se u to uključe drugi ljudi, stvari se iskrivljuju. Možete obaviti potrebno, ali to dolazi nauštrb osjećaja drugih ili brige o njima kao pojedincima”, objašnjava Vohs.
Studentica psihologije Jennifer Stellar testirala je korelaciju između društvene klase i suosjećanja, koristeći fiziologiju, a ne ponašanje, kao svoju mjeru. Prvo je zamolila 65 studenata Berkeleya da ispune upitnike koji opisuju njihovu obiteljsku naobrazbu i razinu prihoda. Zatim je spojila svakog subjekta na monitor otkucaja srca i pokazala mu par kratkih videa: isječak s uputama o tome kako izgraditi dvorišnu terasu (ovo je bila kontrola) i reklamu za bolnicu St. Jude‘s, ustanovu specijaliziranu za u liječenju djece oboljele od raka. Snimka prikazuje malu djecu s glavama ćelavim od kemoterapije kako se podvrgavaju medicinskim testovima kao da su svakodnevna pojava, dok njihovi shrvani roditelji pokušavaju biti hrabri.
U intervjuima nakon prikazivanja, svi subjekti su rekli da im je video dirljiv. Ali suosjećanje se također može empirijski izmjeriti, jer se očituje u izrazima lica i usporavanju otkucaja srca. Gledajući podatke s monitora srca, Stellar je pronašla izravnu, negativnu korelaciju u biološkom smislu između klase i suosjećanja. “Pojedinci iz niže klase pokazali su veće usporavanje otkucaja srca kao odgovor na patnju drugih”, napisala je studentica. Otkucaji srca ispitanika iz više klase uglavnom se nisu promijenili.
Čini se da spomenuto istraživanje pokazuje da bogatstvo čini ljude sebičnima i asocijalnima. Ali, čini se i da su upravo to osobine ljudi tih koji se obogaćuju. To je dijelom zato što imućni imaju tendenciju prenositi svoje vrijednosti i prioritete na svoju djecu, kao što to rade svi roditelji. "Roditelji iz okruženja radničke klase relativno će vjerojatnije naglasiti svojoj djeci da se ‘ne radi samo o tebi‘ i naglasiti da, iako je važno biti jak i zauzeti se za sebe, također je bitno biti svjestan potrebe drugih i pridržavati se društveno prihvaćenih pravila i standarda ponašanja. Roditelji s višim primanjima češće govore svojoj djeci: ‘To je tvoj svijet‘ i ističu vrijednost promicanja sebe i razvijanja vlastitih interesa", istaknuo je tim predvođen socijalnom psihologinjom Nicole Stephens.
Glavni istraživački interes psihologinje sa Sveučilišta Stanford Hazel Markus je način razmišljanja klase. Otkrila je da, općenito govoreći, imućni cijene individualnost - diferencijaciju i postignuća - dok ostatak teži naglašavanju homogenosti, skladnih međuljudskih odnosa i grupne pripadnosti. Markus je koautorica rada koji je ukazao da oni sa samo srednjoškolskom izobrazbom vole country glazbu zbog njezine poruke koherentnosti grupe, dok je onima s fakultetskim obrazovanjem omiljena indie muzika jer naglašava osobnu jedinstvenost.
I Stephens je pronašla tu istu varijaciju testirajući ljudske preferencije kemijskim olovkama. Podijelila je svoje ispitanike u skupine s nižim i višim prihodima te svakom pokazala pet pisala i zamolila ga da odabere jedno. Kemijske su bile identične i općenito su se smatrale poželjnima. Jedina razlika među njima bila je boja. Tri olovke u ponudi bile bi jedne boje, a dvije druge. Ljudi iz niže klase su velikom većinom odabrali češću, dok su ljudi iz više klase birali rjeđu boju. Siromašniji su željeli biti isti kao njihovi vršnjaci, dok su imućniji pokazivali "sklonost jedinstvenosti i individualizaciji".
U drugom eksperimentu Stephens je vatrogascima i poslijediplomskim studentima biznisa predstavila sljedeću hipotetsku situaciju: “Upravo si kupio novi auto, a onda otkriješ da je tvoj prijatelj kupio potpuno isti. Kako se osjećaš?" Vatrogasci su bili iznimno zadovoljni: “Fantastično, dobio je sjajan auto!” Studenti su bili negativni ili ambivalentni. “Osjećao bih se pomalo razdraženo”, rekao je jedan. "Kvari moju diferencijaciju", kazao je drugi.
Srećom, diferencijacija onih u Banovini, koji treću zimu provode u kontejnerima, nije pokvarena. Oni su svi u jednakom smeću. Doduše, HDZ-ov Branko Bačić je sada novi ministar zadužen za obnovu, pa se stvari možda promjene. Možda ih Blaćanin izvuče iz blata - kako kaže Vohs - "autizma" vladajućih opijenih prikazima novca. Ali - teško. Bačić je, sudeći po imovinskoj kartici, vlasnik 29 nekretnina i dvije pokretnine; dakle, vjerodostojno diferenciran od prosjeka, a time i mogućnosti empatije.
Osim ako crne torbe, u kojima je Bačić prenašao crni novac iz crnih fondova, nisu bile neprozirne, a on neinformiran o njihovom sadržaju. U tom slučaju, unesrećeni Hrvati za sebe imaju nadu, a za ministra visoke podložnosti pristanku - empatiju.