Afrika, drugi najveći kontinent na svijetu, s drugom najvećom populacijom (više od 1,4 milijarde ljudi) je u problemu. Ukupni BDP kontinenta, u nominalnoj vrijednosti, iznosi nešto manje od 3 bilijuna dolara. To je jedva 2,8 posto svjetskog društvenog proizvoda - iako afričke zemlje imaju 18 posto svjetske populacije.
Osim što praktički cijeli kontinent muči siromaštvo i niz prirodnih nepogoda, tu su i brutalni oružani sukobi i ratovi. Samo u ratu u Tigraju, koji je zapravo prerastao u građanski rat u Etiopiji, ubijeno je i/ili je poginulo 600.000 ljudi u dvije godine. Tu je i krvavi građanski rat u Sudanu, sukobi milicija u DR Kongu...
Povrh svega, u zadnje tri godine u državama Sahela, ali ne i na samo njima, izvršen je niz državnih udara, a sve više širi se i utjecaj Rusije. O tome što se trenutno događa u Africi, tko se u kojim državama bori za prevlast i kakav je utjecaj vanjskih sila na kontinent, u specijalnoj epizodi podcasta Prva linija objašnjava vanjskopolitički kolumnist Jutarnjeg lista, Željko Trkanjec.
- Između svih tih pučeva u Africi postoji poveznica. Samo kad gledate ove od 2020. nadalje, spojili bi se od Atlantika do Crvenog mora (od Gvineje do Sudana), na području Sahela. To je područje pod najsnažnijim utjecajem klimatskih promjena i na njemu su najnestabilnije vlade na svijetu. I to je nestabilnost ostavljena kroz povijest, koja dolazi sa svih strana, kojoj se pomagalo i koja je u nekom trenutku morala završiti u scenariju puča, građanskog rata, ili nekog sukoba, kaže Trkanjec.
Kao ključni trenutak u kojem su stvari na cijelom kontinentu krenule po zlu, Trkanjec izdvaja 2008. godinu i globalnu financijsku krizu.
- To je cezura čije snage još nismo svjesni i koja je Afriku unazadila gotovo nemjerljivo. Udarac krize prvo je najjače pogodio najsiromašnije zemlje i nakon toga im onemogućio razvoj. I tu klija klica sukoba koji su se ponovno vratili u Afriku. Počelo je s Arapskim proljećem, iz Tunisa i Egipta to se prelilo na Libiju i tada kreće kolaps Sahela. Nakon što je Gadafi zbačen, velik broj afričkih plaćenika spušta se natrag kući, prema Maliju i cijelom Sahelu. Dolaze u osiromašen prostor i to je bilo više nego plodno za operacije. Onda 2012. godine kreće puč u Maliju, koji je bio prva domina nakon koje su u Africi izvedena 22 puča. Od 2017. i rušenja Mugabea u Zimbabveu - njih 11 uspješnih. Zapravo je to uspon vojnih pokreta koji su željeli uvesti stabilnost, kaže Trkanjec.
- Tu je problem kolonijalnog nasljeđa, a potom i postkolonijalni sovjetski model jednovlašća koji silno želi opstati u nekim zemljama. Ne može se to gledati kao cjelina, imate sjevernu Afriku, Sahel, potom jug Afrike..., kaže Trkanjec i potom secira stanje po zemljama na kontinentu od sjevera prema jugu.
Za Egipat smatra da je u velikim problemima jer ima desetke milijuna ljudi koji žive na manje od 2 dolara dnevno i koje treba prehraniti. Pritom tu zemlju ostatak Afrike nikako ne prihvaća kao lidera, iako bi oni to željeli. Za Tunis kaže da je "razočaranje" i ne ide u dobrom smjeru, budući da nikako ekonomski ne napreduje, Alžir se nekako drži, Marko funkcionira solidno (uz problem Zapadne Sahare), a u Libiji je situacija takva da faktički imamo - dvije države.
O smrtonosnom ratu u Etiopiji Trkanjec kaže da ga, kao i druge afričke države, obilježava izuzetna okrutnost i velik broj žrtava, zato što su operacije usmjerene uglavnom prema civilima (što je prihvatio i Wagner kad je došao u Afriku).
- U Etiopiji je izbio najgori mogući oblik želje da se nevinima navede silna bol i muka. Spolna zlostavljanja koja su se tamo dogodila civilizirani um teško može i shvatiti, to je zastrašujuće, kaže naš kolumnist i podsjeća da se u Africi izbacila ideja "djece vojnika" koji s 12 godina nose kalašnjikove.
- Nepostojanje čvrstih sustava vlasti, plus razni vanjski utjecaji, otvaraju prostor ranim bandama, milicijama, ali i islamističkim skupinama. Na primjer, u Maliju im država svjesno prepušta dijelove teritorija na upravljanje, budući da oni na tom prostoru jamče sigurnost.
Komentirajući sukob u Sudanu Trkanjec kaže da treba znati da je vojska tamo, kao i u drugim afričkim državama, prvo politička i ekonomska sila koja pod sobom ima brojne tvrtke.
- Zato su Wagneru mogli i dati na korištenje rudnike zlata. Vojska tu i cijelo vrijeme odbija mogućnost izbora, a onda se konačno u Sudanu dogodio i taj raskol u vojsci zbog čega je i sukob izbio. A tu uživa Rusija koji im što dijeli, što prodaje uglavnom ručno naoružanje te i dalje čuva kontrolu nad rudnicima zlata.
Kad je u pitanju Niger, Trkanjec kaže da je vojska tamo naprosto srušila predsjednika koji im se petljao u posao pa zatim ističe jedan zanimljiv detalj.
- Interesantno je primijetiti i da je od 22 puča od 2012, u Africi, njih 13 vodili vojni zapovjednici koji su školovani u SAD-u. Bazum je ozbiljno počeo ograničavati moć vojske, a to oni nisu mogli prihvatiti.
Za Srednjoafričku Republiku vanjskopolitički kolumnist Jutarnjeg lista kaže da su Wagnerovci tamo vrlo brzo došli i da ih tamošnji šef hunte tretira kao svoje pretorijance.
- Pazite, tjedan dana prije nego je Prigožin ubijen, sjedio je tamo sa šefom države i dogovarao poslove. Wagner je tu najdulje, jamčili su opstojnosti vlasti i uspjeli u tome te su u potpunosti premrežili državu. I to neće nestati, sad i FSB i GRU rade intenzivno da postave sebi odane zapovjednike. Hoće li se to i dalje zvati Wagner, potpuno je irelevantno.
Komentirajući stanje u Nigeriji, najmnogoljudnijoj zemlji kontinenta, a ujedno i prvoj ekonomskoj sili, Trkanjec smatra da je u jednom trenutku ona bila na rubu pada u vrtlog, ali im je "pomogla" islamistička organizacija Boko Haram.
- Oni su toliko zaprijetili državi da su sve državne snage uprle, dogovorile i uspjele ih potisnuti. Nigerija je u smislu političkog sustava stabilna i za sada ide u dobrom smjeru, iako problema ima. Na primjer uništavanje okoliša od strane multinacionalnih naftnih divova.
Trkanjec ističe da svakako treba posebno paziti na događanja u Somaliji, koja se nalazi na rogu Afrike.
- Njen strateški položaj je takav da je ona jedna od ključnih točaka stabilnosti ili nestabilnosti, tamo se prelamaju interesi svih, ima i dio države koji zapravo živi samostalno... A tu se petljaju i Turska, Kenija, Tanzanija i još neke zemlje. A važne su i zemlje Zapadne Afrike koje funkcioniraju dobro i koje nastoje djelovati smireno. Tu je i Angola, jedina katolička zemlja s naftom i tako dalje. Ukratko, Afrika je mnoštvo geopolitičkih situacija i kulture koja bi mogla stvoriti predivne stvari kad bi politika to dopustila.
Naš kolumnist ukratko se osvrnuo i na stanje u Republici Južnoj Africi, za koju kaže da im je glavni problem taj da njihova jednostranačka vlast, koja nije dovođena u pitanje, dovela do korupcije same vlasti. Zbog toga cijela država i dalje - tone.
Što se tiče utjecaja stranih sila na kontinentu, Trkanjec ističe angažman NR Kine.
- Oni su prvo shvatili potencijal Afrike, prvenstveno zato što je Kina trgovačka zemlja. Oni su shvatili da tamo ima ogromna količina sirovina koje mogu dobiti vrlo jeftino - sagradiš prugu, dobiješ sirovine. Imali su problem s bunom stanovništva oko toga kako tretiraju radnu snagu, ali su to "resetirali" pa sad paze da im se takvi ispadi ne događaju, kaže.
SAD, napominje Trkanjec, nikad nije imao pretjerano jak utjecaj u Africi, već su pomagali uglavnom u aspektu humanitarnog i zdravstvenog. Tek sad se pokušavaju etablirati kao ekonomski i sigurnosni partner pa tako recimo i dalje imaju bazu dronova u - Nigeru (koji očito balansira između Rusije i SAD-a).
- Problem je EU, koja je najveća žrtva svih tih politika. Prema njoj idu migranti, a cijela EU je predugo politiku prema Africi delegirala Francuskoj koja je imala tamo neki utjecaj. No, pokazalo se da sve te države Pariz trpe samo dok imaju koristi od nje. "Francuska Afrika" davno je umrla, samo se to prekasno shvatilo. EU mora definirati ozbiljnu politiku prema Africi, zaključuje naš sugovornik.
