Krvavi prizor koji je zatečen u obiteljskoj kući u Kaštel Lukšiću 19. listopada 2005. godine pobudio je jezu i kod najiskusnijih istražitelja. S teškim ozljedama glave na podu u podnožju stepeništa koje vodi u potkrovlje ležao je Mijo Vidović (64). Kraj žrtve je u lokvi krvi nađen čekić za koji se odmah pretpostavilo da je upotrijebljen kao oružje.
Nesretni muškarac odmah je prevezen u splitsku bolnicu, gdje je stavljen pod intenzivnu skrb. U kući su bili očiti tragovi borbe, a krvi je bilo, osim ispod i oko tijela, i na više predmeta: na rukohvatima, namještaju i kvaki jednih vrata.
Ekipa za očevide PU splitsko-dalmatinske uzela je uzorak svakog pojedinog traga, kako bi bio poslan na analizu. Proveden je očevid i pretraga kuće te se razgovaralo s više susjeda i svima koji su imali privatne ili poslovne poveznice s ozlijeđenim muškarcem.
Utvrdilo se da je taj dan Mijo Vidović predigao 7000 kuna u gotovini s računa u banci. U kući nije pronađen novac, a nije nađen ni račun koji bi bio njime plaćen ili ijedan trag da ga je 64-godišnjak negdje ili nekome proslijedio.
To je bio prvi trag o mogućem motivu zločina: pljačka. Pet dana kasnije Mijo Vidović je u bolnici podlegao teškim ozljedama glave a da nije došao svijesti. Inspektori ga nisu uspjeli pitati poznaje li svog ubojicu ili ga je napala nepoznata osoba.
Društvo mlađih muškaraca
Obdukcija je potvrdila da je čekić nađen kraj Mije Vidovića oruđe kojim ga je ubojica zatukao udarajući ga po glavi više puta. Činjenica da je opljačkan neposredno nakon podizanja novca navodila je na zaključak da se radi o nekome tko je znao da je Vidović bio u banci.
Moglo se, naravno, raditi i o pljačkašu koji je nasumično odabrao metu, ali dvije stvari nisu išle u prilog toj teoriji. Prva, na kući nije bilo tragova provale tako da je bilo očito kako pljačkaš nije ušao na silu, što je otvaralo mogućnost da ga je Mijo Vidović poznavao.
Druga, u okolini se u to vrijeme nije dogodila nijedna druga provalna krađa da bi se moglo reći kako je 64-godišnjak skončao kao jedna iz niza žrtava, kada je, u njegovu slučaju, pljačka prerasla u nasilje. Nakon smrti zatučenog muškarca, policija je pojačala pritisak na osobe iz njegove najbliže okoline i one počinju govoriti o stvarima koje su u početku prešućivale.
Iako samac, Mijo Vidović nije bio usamljen, uživao je u društvu s mlađim muškarcima. U svojoj kući je organizirao zabave koje su razgovorljiviji susjedi okarakterizirali kao razuzdane.
- Dolazili su na provod u Kaštela brojni posjetitelji, svi susjedi su to vidjeli i znali. Uvijek se radilo o mlađim muškarcima i po mjestu se pričalo da se u kući odvijaju orgije.
Što je stvarno bilo, morate pitati one koji su tamo dolazili, a ne nas - kazao je jedan mještanin policiji.
Susjedi većini posjetitelja nisu znali ni ime ni prezime, tako da policija nije mogla doći do njih, niti su mogli saznati je li netko od njih imao ključ od kuće. Pojedincima su, ipak, uspjeli utvrditi identitet i ispitati ih, ali svi su imali alibi.
Jedan od ispitanih muškaraca živio je s Mijom Vidovićem oko tri godine, ali je on izjavio da nisu bili u vezi, već mu je bio kućni majstor. Kako ga se nije moglo povezati s ubojstvom, inspektorima nije bilo bitno utvrđivati prirodu njihova odnosa.
Kako se kasnije pokazalo, kućni majstor bio je u bližim odnosima s Mijom Vidovićem od isključivo poslovnih i upravo njega je žrtva upoznala sa svojim ubojicom. No u toj fazi istrage navedeni podatak nije se iskristalizirao kao jedan od bitnijih detalja.
Krv druge osobe
Ključna prekretnica događa se kada je iz Zagreba stigao nalaz iz Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja “Ivan Vučetić”. U njemu je navedeno kako je u jednome od tragova krvi, onome uzetom s kvake, utvrđeno da se radi o biološkom tragu druge osobe, a ne Mije Vidovića.
To je značilo da je u sukobu sa žrtvom i ubojica zadobio ozljede i ostavio po kući i svoje krvi. Pedantnost Ekipe za očevid PU splitsko-dalmatinske nagrađena je još jednim otkrićem: nađeni DNK imali su otprije pohranjen u MUP-ovoj bazi počinitelja kaznenih djela.
Radilo se o Eriku Rubiniću (27) iz Jastrebarskog, počinitelju nekoliko krađa u rodnom kraju. Odmah je raspisana tjeralica za njim kao počiniteljem kaznenog djela ubojstva. Već početkom prosinca, Rubinićev stil života dovodi ga ponovno u ruke policije, ovaj put talijanske - uhićen je u Milanu zbog krađe.
Iz Italije stiže obavijest o njegovu uhićenju i na temelju tjeralice Županijskog suda u Splitu Hrvatska traži izručenje. Polovinom ožujka 2006. godine je u pratnji inspektora, koji su otišli po njega, Rubinić sletio u Zračnu luku u Resniku kraj Splita.
Nakon toga je smješten u istražni zatvor na Bilicama, gdje je boravio sljedećih mjeseci. Tijekom tog razdoblja nekoliko puta su izbijali problemi zbog njegovih seksualnih afera sa zatvorenicima, među kojima je dolazilo do ljubomornih ispada i sukoba.
Premještali su ga stoga iz ćelije u ćeliju, da bi ga u konačnici stavili u svojevrsnu izolaciju. Smješten je u skupinu koju u svakom zatvoru drže izdvojenom od generalne populacije, jer su najčešće žrtve fizičkih napada drugih zatvorenika: skupinu pedofila i silovatelja.
Nakon što je u ljeto 2006. godine u ćeliji izrezao vene na rukama, poslan je na vještačenje u Kliniku za psihijatriju Vrapče, gdje je utvrđeno da nije duševno bolesna osoba i da je raspravno sposoban. Vraćen je u Split, gdje je protiv njega zakazan početak suđenje za ubojstvo iz koristoljublja, što je teška kvalifikacija za koju se može dobiti dugotrajna kazna zatvora do 40 godina.
Pred sudskim vijećem optuženi Rubinić priznao je ubojstvo, ali ne i način na koji ga je teretila optužnica. U svojoj obrani je opisao okolnosti u kojima je upoznao Miju Vidovića i slijed događaja prije kobnog sukoba.
Posesivnost i agresivnost
- Upoznao sam ga u gay baru u Njemačkoj davno prije, a kada sam došao u Hrvatsku, sreli smo se ponovno. Našli smo se jednom na nudističkoj plaži, gdje me upoznao s mladićem s kojim je tada živio (muškarac koji je izjavio policiji da je živio tri godine s Vidovićem kao kućni majstor, op.a.).
Nakon nekog vremena sam ja počeo živjeti s Mijom i bili smo zajedno oko pola godine. Tijekom tog razdoblja ja sam obavljao kućanske poslove dok me je on uzdržavao.
Imali smo probleme zbog njegove posesivnosti i promiskuitetnosti. Znao me čak zaključavati u sobi kada bi mu došli drugi muškarci i povremeno je bio agresivan.
Zbog toga sam odlučio prekinuti našu vezu. On to nije mogao prihvatiti i uhvatio me za vrat i počeo me daviti. Udario sam ga po glavi jer sam se borio za život - izjavio je.
Njegov odvjetnik temeljio je obranu na tome da je Rubinić usmrtio starijeg ljubavnika u samoobrani, nakon čega je počinio krađu novca jer mu je trebao za bijeg. DORH je ustrajao kako je optuženi ubio Miju Vidovića da bi ga opljačkao.
Tijekom suđenja Erik Rubinić se više bojao odlaska u psihijatrijsku ustanovu nego boravka u zatvoru. Preplašio se nalaza i vještačenja sudskih vještaka psihijatara, jednog iz Splita i drugog iz Zagreba.
Oni su rekli da je, ako je počinio ubojstvo u samoobrani, tj. u afektu, bio smanjeno ubrojiv te su mu preporučili liječenje. S druge strane, ako ga je ubio zbog novca, bio je potpuno ubrojiv, zaključili su.
U siječnju 2007. godine je na splitskom sudu osuđen na 14 godina zatvora zbog ubojstva iz koristoljublja. Na sankciju se nije žalio, već je tražio što brži odlazak na odsluženje.
Dio kazne je odslužio u Kaznionici Lepoglava, da bi kasnije bio premješten u Zatvor u Gospiću. Tamo se u rujnu 2016. godine vjenčao sa svojim partnerom, također osobom lišenom slobode iz iste ustanove.
Bilo je to prvo gay vjenčanje u hrvatskim zatvorskim ustanovama.
(Idući nastavak serijala Crni notes u subotu, 31. prosinca)
Sve nastavke serijala možete pročitati na poveznici: CRNI NOTES