Mi mlađi smo presretni što smo mogli biti dio ovoga – govorio je Marković te zlatne nedjelje, 1. travnja 2007. godine

Gergely Kiss je ležao sa strane. Zaradio je u sudaru sa Samirom Baračem šest šavova. I drugi mađarski igrači su izgledali poput svog desnog krila. Nokautirani. ‘Izudarali‘ su ih Frano Vićan, Pavo Marković, Maro Joković i ekipa...

Marton Szivos je suznih očiju promatrao slavlje Hrvata u plivalištu. MVP Final foura vaterpolske Lige prvaka 2007. nije uspio u kontri, pri vodstvu Mađara 7:6, prevariti dubrovačku hobotnicu. Franova obrana, po kojoj će se pamtiti finale 12. Svjetskog prvenstva u Melbourneu, ulila je samopouzdanje najmlađima. Eksplodirali su tada debitanti. Joković je donio produžetak. Najmlađi reprezentativac je pogodio za 7:7, a u produžetku dva puta, za 8:7 te 9:8, naciljao je Pavo Marković.

I nakon što se sačuvala lopta u posljednjih pola minute drugog produžetka, time i rezultat koji je postavio pogotkom Marković, čitava reprezentacija finula je u plivalištu. I izbornik Ratko Rudić, koji će prije toga odložiti mobitel sa strane, kod pomoćnog suca, i pomoćnik mu Miki Damjanić, i direktor reprezentacije Jurica Prižmić...

Teo Đogaš se popeo na potopljenu baru, na tribinama su navijači zapjevali ‘Moja Domovina‘, potom je nekoliko stotina navijača u prepoznatljivim ‘kockicama‘ povikalo: Hrvatska, Hrvatska!

Pavo Marković se naslonio na ogradu. Strijelac oba pogotka u produžetku, igrač koji je odlučio pobjednika, tako je stajao minutama. Zamišljen, vrtio je film finala, svih šest utakmica Hrvatske na Svjetskom prvenstvu... Polako, birao riječi, kad su ga opkolili novinari.

- Ovo je medalja starijih igrača. Mi mlađi smo presretni što smo mogli biti dio ovoga – govorio je Marković te zlatne nedjelje, 1. travnja 2007. godine.

Danas, 16 godina poslije, u svojoj 38. godini života, Marković je odlučio zaključiti igračku karijeru. Ta njegova dva pogotka u produžetku finala Svjetskog prvenstva za prvo veliko zlato Hrvatske u povijesti je slika za povijest, koja mu je obilježila karijeru, međutim, ne zaboravlja se ni čak 26 trofeja koliko je osvojio u kapici svog Juga od čega su četiri europska, dva naslova prvaka Europe i dva Superkupa, plus jedanaest naslova prvaka Hrvatske, osam Kupova Hrvatske i tri Regionalne lige. Bio je prvak Francuske sa Strasbourgom, a zadnji naslov prvaka osvojio sastavom iz Istanbula, Enka. Slavio je u Turskoj.

Igrao je u karijeri i za Gusar iz Mlina, zatim Medveščak u kojem će početi trenersku karijeru. Raditi s najmlađima...