Dvadeset godina je prošlo kad je prvi ‘mali’ iz Gospina polja podigao pokal malonogometnog prvaka Hrvatske. Uspio je to sa Splitom Sandro Salacan, koji nikad neće prežalit, ističe vazda, što to nije bilo sa Squareom. Osim tog naslova prvaka 2003., uzeo je i dva kupa, prvo je bila dupla kruna, a onda dvije godine poslije drugi kup. Sve sa Splitom. Igrao je i za reprezentaciju. Gotovo 40 nastupa.
Osam godina nakon Salacana pokal prvaka podigao je Dario Marinović. Također sa Splitom. Sezonu poslije još jedan. Plus tri kupa. Najbolji je strijelac reprezentacije svih vremena. Osvajao trofeje i u Španjolskoj, a zna se kako je to najjača liga svijeta. I sad ove godine, da, dvadeset godina nakon Salacana – Antonio Konsuo. Mali iz Rožata, za prijatelje Prcko, prvak je Hrvatske s Futsal Dinamom.
- Čast mi je biti uz takva imena, Salacana i Marinovića. Baš sam ponosan na sebe zbog toga – rekao je 25-godišnji Konsuo. Prije devet godina je krenuo u mlađim uzrastima Squarea, dvije godine poslije već je bio u prvoj momčadi. Prije dvije godine je napustio Gospino polje, te obukao ‘plavi’ dres.
- Jesu li se slegli dojmovi? Recimo kako sad jesu, ali cijeli prošli tjedan je trebalo za doći sebi... Da, cijeli prošli tjedan. Ipak smo prvaci, a malo nas je tko uoči sezone vidio s pokalom prvaka, a na polusezoni samo nas 25 ‘luđaka’ u klubu je vjerovalo kako nismo za bacit – priča Antonio.
Da, nakon predzadnjeg kola jeseni, predzadnji je bio Futsal Dinamo sa samo bodom više od zadnjeg AFC Universitasa, i od tad, pa do doigravanja, bez poraza. U međuvremenu je bio domaćin završnog turnira Kupa Hrvatske, priželjkivao kako će iskoristiti prednost domaćeg terena, te osvojiti trofej. Ali, ispao je u četvrtfinalu, i to od drugoligaša Šibenika 1983.!
- Pobjedom smo zaključili prvi dio, potom dobro odigrali Kutiju Šibica. To su bile naznake kako smo živi, kako možemo puno. To nam je bio vjetar u leđa. Mi smo na nesretan način izgubili polufinale turnira, velikog turnira. Na kraju smo na Kutiji šibica osvojili treće mjesto. Došao nam je Tiho Novak. Dobro smo otvorili nastavak, i onda kup... Taj poraz od Šibenika nas je vratio na zemlju. Doživjeli smo šamar, ma šamarčinu. Ali, naučili smo puno. Ako nisi 100 posto, ne možeš dobiti nikoga. Od te utakmice smo izgubili samo u Vrgorcu u drugoj utakmici četvrtfinala, te prvu finala u Omišu. U ligi smo u drugom dijelu bili bez poraza, a opet, mi ni tu kup utakmicu nismo izgubili u 40 minuta igre već na penale...
I na kraju pokal prvaka u njegovim rukama, a podigao ga je u atmosferi koja je bila vijest i izvan granica Lijepe naše. Finalna serija tri pobjede za redom nakon startnog poraza u Omišu gdje su dobili drugu, a zatim obje u prepunom Draženovom domu.
- Ne znam ima li koji portal, koji prati mali nogomet, futsal, koji nije pisao ili objavio video zapis o atmosferi koja je bila u Zagrebu na trećoj i četvrtoj utakmici finala. Ja mislim da nema.
Nikad prije se nije toliko pisalo o malom nogometu u nas, kao sad, te je ta slika s finala ne samo dobitak za Futsal Dinamo, već za sve.
- Mene, koji nisam iz Zagreba, nema tko nije zvao za kartu. Bila je moja obitelj. Došli su i prijatelji. Nabavio sam 30 karata, a bilo je još ljudi iz Dubrovnika, koji su na neki drugi način došli do karte. Mnogi su mi nakon četvrte utakmice prišli, te čestitali. Rekao sam nakon pobjede u drugoj utakmici u Omišu, kako bi, da smo mogli igrati u Areni, bilo u njoj više od 10.000 ljudi. Uvjeren sam.
Potom opet povratak na teren.
- Imali smo samo prednost u četvrtfinalu, ne u polufinalu, ne i finalu jer smo bili na kraju četvrti u ligi. Nekako se sve okrenulo nakon te pobjede u prvoj utakmici polufinala u Makarskoj. Kad smo dobili prvaka, kad je bilo jasno kako nam pobjeda kod kuće donosi finale, Zagreb se ‘upalio’. Pazi, tri dana prije utakmice nema karata. Stoji, utjecaj ima ime Dinamo, ali ovo je čudo za naš sport kakva je atmosfera bila na toj drugoj utakmici polufinala protiv Novo vrijeme u Domu sportova, a da ne govorim o atmosferi u obje utakmice finala u Ciboni. Nama su navijači bili ogroman, baš ogroman vjetar u leđa. Teško mi je riječima opisati kako sam se osjećao... A zbog svega, uspjeha na kraju, baš sam ponosan. Eto, i naši suparnici, ne mogu reći kako su bili sretni jer su izgubili utakmice, ali i oni nikad neće zaboraviti u kakvom su ambijentu igrali, te će to pričati dok su živi i biti na neki način sretni zbog toga.
Futsal Dinamo je u obje utakmice u Zagrebu bio dosta bolji od Olmissuma, te se naslov u četvrtoj utakmici finala počeo slaviti dosta, dosta prije nego je sirena označila kraj utakmice.
- Ostao sam, kad se oglasila sirene, i bez dresa, i bez šorca... hahaha, ostao sam samo u boksericama. Je li polufinale bilo teško jer je pobjednik osiguravao nastup u europskoj Ligi prvaka? Ne samo zbog toga, već zbog naše silne želje napraviti nešto više u odnosu na prethodne sezone. Željeli smo svima dokazati kako vrijedimo. To je klubu bilo sedmo polufinale, a prvo koje je uspio proći. Zatim mi nismo imali strance.
Trener ‘Plavih‘ Matija Đulvat non stop je isticao kako nikad nije bio za dovođenje stranaca, jer ne možeš dovesti one najkvalitetnije, puno je europskih liga u kojima su klubovi financijski moćniji od nas, te kako možeš dovesti mladog i odgajati ga, ali nijedan od tih mladića nije kvalitetniji od naših, tako da to nema smisla. Konsuo je u nekim utakmicama, pa i u finalu, bio starter.
- Dobro, bilo je i takvih utakmice, a bilo je i onih u kojima ne bih počeo. Ponosan sam što sam bio dio ekipe, koja je osvojila naslov. Sreći nema kraja što sam bio dio ekipe koja je ispisala povijest kluba. Osobno, zbog važnosti, te atmosfere koja je vladala u dvoranama na drugoj utakmici polufinala protiv Makarske te na obje finalne protiv Olmissuma, njih nikad neću zaboraviti, a meni je posebna, i nju ću pamtiti, utakmica protiv Torcide u Splitu, koja je završila 1:1. Prvi sam Dinamovac, koji je postigao gol protiv Torcide.
Iduće sezone čeka vas europska Liga prvaka.
- Prvo, nadam se kako ću i dalje biti dio ove sjajne priče, kako ću i dalje biti igrač Dinama. Svima nam je cilj obraniti naslov prvaka, a što se tiče nastupa u Europi, to je svima nama nagrada za proteklu sezonu u kojoj smo, kako što to kaže naš trener Đulvat, naučili patiti, a na kraju pokazali mentalitet pravih pobjednika.
