‘Gori‘ dvorana, a on u jednom trenutku prilazi meni, ja na klupi gledam utakmicu, ne očekujem da ću igrati, a on kaže: ‘Hrvoje, zagrij se. Ulaziš‘

Neki dan u Gospinom polju, na terenu s umjetnom travom, 34-godišnji Hrvoje Cvjetković u dresu Nogometnog kluba Nogometna akademija Libertas, županijskog drugoligaša. Suparnik Ponikve, a u dresu gostiju 48-godišnji Sandro Salacan. 

Što im je zajedničko? Obojica su u karijeri nosila dres Malonogometnog kluba Square, te bili reprezentativci. Salacan je skupio više nastupa u dresu malih ‘Vatrenih’ od Hrvoja, koji je rekorder po broju nastupa za Square – 394 utakmice!

Točnije, Cvjetković je rekorder od petka, 23. travnja 2021. kad je poveo ‘crveno plave‘ u drugu utakmicu četvrtfinala protiv Olmissuma u Gospinom polju, te po 318. put zaigrao za dubrovački klub. Sedam dana prije, kad je zaigrao u prvoj utakmici četvrtfinala doigravanja u Omišu protiv aktualnog prvaka, izjednačio je rekord koji je više od 15 godina držao Bartul Vukojević.

- Kad se reče sto nastupa čini mi se puno, a ne 318 – pamtimo njegove riječi. 

Još je bio junior kad je imao debi za prvu momčad Square. 

- Što sam imao, 17 godina. Igrao je tad i Dario Marinović. Trener je bio Bartul Vukojević – pamti Hrvoje, koji je za loptom počeo trčati na ulici. Potom preselio na zeleni travnjak. Trenirao veliki nogomet. Upao u selekciju županije...

- Dubravko Čikor je ‘kriv‘ što sam počeo igrat mali nogomet. On nas je okupio. On je bio u to vrijeme u Squareu. Inače, tata je igrao mali nogomet za veterane, te sam išao s njim po turnirima. Sjećam se turnira na Ilijinoj Glavici, čekaš poluvrijeme da utrčiš na teren, te pucaš na gol. Veliki nogomet sam napustio kad sam počeo igrat za prvu ekipu Squarea. Nije mi se više dalo ići trčati po kiši, rano se trebalo dizat na trening... Ha, nisam bio lijen, nego veliki nogomet nije imao baš nikakve uvjete, pogotovo mi mlađi, a s druge strane sa Squareom igraš Prvu ligu. Zatim, ta moja generacija, koju je okupio Čikor, osvojila je naslov juniorskog prvaka Hrvatske. Bila je i jednom treća. Izgubili smo, dobro se sjećam, polufinale na penale. To je ekipa. Srđan Ive na vratima, Zoran Primić, Stjepan Rezo, Mato Šimunović, Dario Marinović, Denis Hasanović, Stijepo Gavrilica, Hrvoje Čikor.... joj, nemoj da koga zaboravim. Da, pa Ivan Šakota, Ivan Kalauz... I nakon tog uspjeha s juniorima doživiš da si na treningu s prvom momčadi, a u njoj jedan Joško Atijas, Bobo Butigan, Sandro Salacan, Mario Raguž, Ivica Gvozden, Stijepo Pavlić... bili su tu i Junuz Ćustović, Mateo Saulan, Denis Kočić... Bobo je bio par godina prije tog mog debija za prvu momčad Squarea najbolji golman Svjetskog prvenstva, Salacan je igrao za reprezentaciju... – riječi su Hrvoja, a sad opet on na velikom terenu, a s njim skupa Salacan, točnije, kontra njega. 

- Zvali su me iz Libetasa da pomognem. Kad budem mogao, pomoći ću. Nemam neku obvezu. S obzirom na situaciju doma, postao sam otac, treba pomoći supruzi, više nisam mogao pratiti zahtjeve igranja u najvećem rangu, Prvoj hrvatskoj malonogetnoj ligi, putovanja, izbivanja od kuće. 

I tako, ako bude mogao, gledat ćemo ga i dalje na nogometnim travnjacima u dresu NA Libertas. Povratak na mali nogomet, na činjenicu: igrao je i Hrvoje Cvjetković u ‘kockastom‘ dresu!

- Da, i ponosan sam na to. Bio sam s reprezentacijom na turniru u Brazilu, bio u Kini, igrao protiv Čeha, Makedonije, Kolumbije, Čilea, Kine, Nizozemske, Vijetnama... Bili smo prvi na turniru u Kini. Dobili smo Vijetnam i Kinu, a odigrali neodlučeno protiv Nizozemske. Nažalost, zbog ozljeda sam morao otkazat nekoliko nastupa, ali ti nastupi i putovanja s reprezentacijom se ne zaboravljaju.

Tražimo po arhivi, nalazimo jedan razgovor Hrvoja za Dubrovački vjesnik.

- Što ću pamtiti? Prvi pogodak protiv Gospića, prvo jer sam tek bio ušao u prvu momčad, a to je bila po meni najbolja momčad koja je ikad igrala u Prvoj hrvatskoj ligi. Drugo jer je to bio moj prvi pogodak. Poslije je taj klub bio jak i kad je preselio u Zagreb, te igrao pod imenom Nacional, ali taj Gospić je bio jači. Igrala su dva sjajna Brazilca, Tomičić... Zatim, pamtim dobro i jednu utakmicu u Vrgorcu kad je Sandro Salacan pogodio za pobjedu 3:2. Emir Spahić nam je došao pomoći tu utakmicu. Nije mogao hodat nakon te utakmice. Morali smo ga iznijet koliko su ga izudarali. Bartul Vukojević je bio trener. ‘Gori‘ dvorana, a on u jednom trenutku prilazi meni, ja na klupi gledam utakmicu, ne očekujem da ću igrati, a on kaže: ‘Hrvoje, zagrij se. Ulaziš‘. Pamtim i to što sam zbog krive izmjene u polufinalu Kupa Hrvatske dobio drugi žuti karton, te sam isključen, i nisam mogao dan poslije igrat u Gospinom polju finale Kupa Hrvatske protiv Splita finale 2014. godine. Plakao sam zbog toga. Teško mi je i danas kad se toga sjetim. Sjećam se i poraza u polufinalu doigravanja za prvaka. Nažalost, nisam sa Squareom uspio osvojiti trofej, a bili smo blizu, pogotovo posljednjih sezona jer smo imali baš dobru ekipu. Uoči Final foura Kupa Hrvatske u Slavonskom Brodu nadaš se, ali izgubili smo polufinale na penale od Uspinjače Gimke, a vodili smo do pet minuta prije kraja s dva razlike.... Ali, bilo je i lijepih trenutaka. Povratak u Prvu ligu, pa sezona 2020./21. Hoćemo li ostat ili ne, i ostali smo, a baš je bilo teško zbog svega. Napustio nas je u ljeto 2019. prvo Andro Zarač, zatim pred kraj te prethodne sezone i Siniša Bačić, pa na kraju prvog dijela nove sezone Željko Jelić. I danas nam je teško zbog toga. Bačić je bio tajnik od prvog dana kluba, bio je tu kad sam ja počeo, sve to vrijeme. Bio je i tehniko reprezentacije, te sam s njim bio i u reprezentaciji. Jelić je bio sjajan čovjek. Sjajan predsjednik. To se ne zaboravlja. Pa Andro...

Sjetio se i dana kad je sa Squareom ispao u Drugu ligu. 

- To bih želio spomenuti jer je tad najviše potegao Ivica Gvozden. On je jedan od najzaslužnijih za ostanak kluba, te poslije za povratak u Prvu ligu. Kad sam igrao za mladu reprezentaciju do 21 godine, dobio sam poziv iz Nacionala, koji sam prihvatio. Bio sam u Zagrebu pola godine, međutim, vratio sam se jer je gotovo svim igračima mali nogomet bio u drugom planu. Dosta toga nije štimalo, a kako je to znao Ivica, zvao me da se vratim, i kad je rekao kako je cilj povratak u Prvu ligu, odlučio sam se vratiti. Nisam falio. Moj klub, moj grad, gdje ćeš ljepše. Ne zaboravlja se ona atmosfera koja je bila na utakmicama kad smo se borili za povratak u Prvu ligu, te slavlje kad smo izborili povratak.

I tako, utakmica po utakmica.

- Već sam rekao, da je u pitanju stotinu utakmica, rekao bih da je puno, a 318 utakmica, i to samo za prvu momčad. Plus utakmice za juniore kad nas je okupio Dubravko Čikor, pa za mladu i A reprezentaciju, par utakmica za Nacional, a gdje su sve one utakmice po turnirima. Upoznao sam svih ovih godina puno ljudi, stekao puno prijatelja. Igrao s toliko igrača, radio s dosta trenera - rekao je Hrvoje.

Razmišljao je oprostiti se prvi put prije dvije godine, ali složila se jaka ekipa to ljeto, pa i prošlo. Ne krije kako se želio oprostiti s trofejom, to ga je ostavilo na terenu, ali to nije dočekao (poraz prošle sezone u polufinalu završnog turnira Kupa od Olmissuma u Gospinom polju, poraz od istog suparnika u polufinalu doigravanja za prvaka, doigravanju u kojem je Square prvi put imao najbolju startnu poziciju). I kad se dogodilo što se dogodilo, kad su se drugi radovali trofejima, opet je stao i razmišljao.

I opet smo (pri)čekali, možda se predomisli, ali nakon što su pripreme počele bez njega, nakon što su odigrane prve utakmice nove sezone, bilo je jasno što je odlučio. Oglasio se danas. Potvrdio svoju odluku: Dosta je bilo!

Hoće li ikad itko nadmašiti njegov rekord po broju nastupa za Square? Hrvoje Cvjetković je odigrao 394 utakmice! I da, da ne zaboravimo, postigao je 143 pogotka.