- Pitaš me čega se sjećam? Iskreno, tužan sam i žalostan što je to jedini naš trofej. Danas, nakon svega, a klub ima 27 godina, kad se pogledaju sve te godine, mišljenja sam kako je Square trebao imati najmanje četiri, pet trofeja, a najviše mi je žao što od tih trofeja nije barem jedno prvenstvo Hrvatske. Samo moja generacija, koja je i uzela taj jedini trofej u povijesti, u tri, četiri sezone je dva puta bila nadomak osvajanja naslova prvaka, te još dva puta igrala u finalu Kupa Hrvatske i u oba ta finala je bila za gol kratka. Spominjem samo sezone kad smo bili tako blizu osvajanja trofeja. Mi smo prvenstvo 1999. izgubili zbog loše pogodak razlike u ogledima s Glamom, imali smo isti broj bodova te daleko bolju ukupnu pogodak razliku, ali... a, 2001. smo u uzvratnoj utakmici finala doigravanja imali onaj slobodan udarac na kraju utakmice. Pogodimo li, prvaci smo. Ico Vladimir je bio na jednoj stativi, a ja na drugoj. Mario Raguž je odlučio pucati izravno iz slobodnog udarca, a ne dodati Icu ili meni. Nažalost, nije pogodio. Zatresao je okvir gola. Splitu su se u tom trenutku odsjekle noge. 'Umrli' su bili od straha kad smo izborili taj slobodan udarac na šest, sedam metara od njihovog gola. Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer, isto kao i dva izgubljena finala Kupa Hrvatske, 1999. i 2001. godine. Prvo od Promet Orkana 1999. u Zagrebu sa samo 1:0. Ne sviraju nam penal zbog čega su na kraju bile nemile scene, a sjećam se, bili smo bolji. Imali smo 'sto' prilika, a oni samo jednu. Zatim, od Splita 2001. godine izgubimo i finale Kupa u Pazinu. Isto egal utakmica. Nažalost, mi ne iskoristimo naše prilike i opet ništa od novog trofeja... Ali, nisi me zvao zbog izgubljenih finala, već kako bi se prisjetili tog lijepog trenutka, tog osvajanja Kupa Hrvatske 1998. godine. Ha, tko bi rekao kako je to bilo prije 22 godine, ali, opet, ne mogu ni danas sebi oprostiti što je ta moja generacija ostala na samo jednom trofeju, tom Kupu Hrvatske iz 1998. godine, što barem jednom nismo osvojili naslov prvaka Hrvatske. To neću nikad preboljeti. Ali, amo o tom lijepom trenutku.
Square je Glamu Pepsi, prvog favorita za trofej, dobio u polufinalu na penale 14:13 nakon što je nakon 40 minuta igre bilo 7:7. Čak devet serija penala se ispucalo. U finalu Square je sa 7:3 dobio Splita, koji je u polufinalu s 11:5 savladao Uspinjaču, branitelja naslova, koja je u Dubrovnik stigla priželjkujući kako će slaviti treću godinu uzastopno.
- Splita smo razbili u finalu. Postigao sam u tom finalu tri pogotka. U to vrijeme se nije nakon petog akumuliranog prekršaja izvodio slobodan udarac s deset, već s dvanaest metara. Dobro se sjećam kako smo nakon pobjede u polufinalu protiv Glame 'letjeli' terenom u tom finalu u prepunom Gospinom polju. Kažeš kako je do tri minute prije kraja finala bilo samo 3:2 za nas, kako smo gubili s 1:0 i 2:1. I kako je onda bilo?
Pogodio si za 3:2 u 32. minuti, pa za 4:2 u 37. minuti. Nakon toga je Bartul Vukojević na ulasku u predzadnju minutu, 39., bio strijelac za 5:2. Nekoliko sekundi poslije je Alan Delpont postigao treći pogodak za Split, ali je odmah uzvratio Ivica Gvozden u toj 39. minuti za 6:3, a Stijepo Pavlić je u posljednjoj minuti pogodio za konačnih 7:3. Na poluvremenu je bilo 2:2. Vukojević je pogodio za 2:2 u posljednjoj minuti prvog poluvremena.
- To kako se kretao rezultat, toga se iskreno ne sjećam, i po tom kretanju rezultata, da, po tome je bilo neizvjesno finale, ali dobro se sjećam kako je bilo na terenu. Mi smo razbili Splita. Baš smo bili bolji. Sjećam se dobro kako nismo u finalu u niti jednom trenutku promislili kako bi mogli ostati bez trofeja, kao što treba reći kako smo u polufinalu, dan prije, imali sreće, baš sreće. Glama je bila bolja. Sjećam se kad je Josip Palić, umjetnik malog nogometa, s kojim sam imao čast igrati skupa u reprezentaciji, i to kad je Glama vodila s dva razlike, 'zavrtio' sve, svi smo popadali, ali taj njegov završni udarac nakon te sjajne akcije nije završio srećom po nas u našoj mreži. Međutim, to što je napravio u toj akciji je za rezultat imalo da su se svi na tribinama, a to su sve bili naši navijači, ustali sa svojih mjesta te mu zapljeskali. I tad, nakon toga, ide ona luda završnica gdje smo mi zaigrali na sve ili ništa, te imali sreće, baš sreće. Izjednačili smo na 7:7 onim pogotkom Bartula Vukojevića s krila. Pogodio je suprotne rašlje. Bartul je bio u ulozi vratara/igrača. Potom su se pucali penali. Bobo Butigan je obranio tri udarca, a Ivica Gvozden je u devetoj seriji penala, nakon treće obrane penala Butigana, pogodio za pobjedu i finale. Poslije, kažem, sjećam se kako smo na krilima te pobjede 'letjeli' u finalu terenom, kako smo igrom demolirali Split bez obzira što je rezultatski bilo neizvjesno do pred sam kraj. I danas se dobro sjećam koliko smo bili bolji od Splita u finalu te kako nije bilo straha.
Dragan Kiko Kovač, koji vam je bio trener, prisjećajući se tog uspjeha istaknuo je u razgovoru za Dubrovački vjesnik činjenicu: 'Osvojili smo trofej 1998. igrajući samo s igračima iz grada. Delevski jedini nije bio rodom iz Dubrovnika, ali je bio dubrovački zet, i tu je živio'.
- Da, nismo imali nikoga izvan grada. Ja sam u Dubrovnik stigao zbog velikog nogometa nekoliko godina prije tog uspjeha. Nakon neuspjeha s Dubrovnikom u kvalifikacijama za Prvu hrvatsku ligu, onim kvalifikacijama koje su se igrale u Kranjčevičevoj, u Zagrebu, otišao sam u Varteks za koji sam igrao i prije dolaska u Dubrovnik. Tamo sam bio šest mjeseci i tamo mi je ustanovljeno kako imam ozljedu zdjelice, zbog koje je bilo, ili ideš na operaciju, ili nema više profesionalnog nogometa, a ako i odem na operaciju, bilo je pitanje mogu li biti opet onaj stari. Odlučio sam se vratiti u Dubrovnik, te sam se posvetio samo malom nogometu. Veliki, nažalost, nisam smio više igrati. Ipak, u malom nogometu sam igrao nakon svega i za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske na Europskom prvenstvu u Španjolskoj 1999. godine, trebao sam ići na Svjetsko prvenstvo 2000. u Gvatemalu, ali poziv za to natjecanje na kraju nisam dobio... Ali, nećemo sad o tome. Lijepo je prisjetiti se osvajanja Kupa Hrvatske te 1998. godine, tog 'ludog' polufinala protiv Glame, te finala dan poslije protiv Splita, one sjajne atmosfere u Gospinom polju. Ne sjećam se tog podatka kako sam postigao 15 pogodaka te sezone u Kupu. Ostalo mi je samo u sjećanju kako sam dobio nagradu za najboljeg igrača završnog turnira. Ne znam ni koliko smo utakmica odigrali u Kupu te sezone.
Ukupno šest. Do završnog turnira prvo ste bili bolji od Zlatne ribice iz Brodarice pokraj Šibenika, drugoligaša, kojeg ste s 9:2 dobili u Gospinom polju. Potom 7:3 pobjeda protiv Croatije iz Perkovića, te u četvrtfinalu dvije utakmice protiv Foto Ante Stojana iz Splita, kluba koji je osvojio prvo izdanje Kupa Hrvatske 1994. godine, te tih godina bio u vrhu hrvatskog malog nogometa. U Gospinom polju pobjeda 5:4 (tri pogotka Delevskog), a potom u Splitu pobjeda 3:2 (Delevski strijelac za 3:2 u trenutku kad je domaćin igrao na sve ili ništa, te on jurio tih 3:2, a što bi mu donijelo prolaz dalje zbog više pogodaka u gostima).
- Iskreno, tog se četvrtfinala protiv Foto Ante Stojana, iako je rezultatski bilo neizvjesno, ne sjećam. Kažem, ponavljam, ne sjećam se ni tog podatka kako sam postigao te sezone u Kupu ukupno 15 pogodaka. Ali, najvažnije se ne zaboravlja, a to je da smo uzeli taj trofej. Nažalost, kažem, pamtim i to kako smo imali u te tri, četiri sezone tad još četiri prilike za novi trofej, dvije u Kupu i dvije u prvenstvu, ali, kako nismo uspjeli uzeti novi trofej. Lagao bih kad bih rekao kako me i danas ne boli što nismo uzeli barem jedan put prvenstvo. Ali, nećemo sad o tome. Danas se sjećamo tog uspjeha kojeg smo ostvarili prije 22 godine, pune dvorane, odlične atmosfere, podrške s tribine, naše sreće u polufinalu dan prije nakon pobjede protiv Glame, te dominacije u finalu protiv Splita i slavlja tog 30. svibnja 1998. godine. Trenutak kad podižemo pokal, to oduševljenje, to se ne zaboravlja. Ne može se to zaboraviti.
