Izvanredni Krstović, nova prinova na Lapadu, bio je stalna opasnost po gol Radnika. On se, na sebi svojstven način, probijao kroz obranu gostiju, kao šilo – napisao je Ante Bautović u izvještaju s utakmice za Slobodnu Dalmaciju.
Krstović je proglašen najboljim igračem utakmice. Dobio je ocjenu 9. GOŠK Jug je poveo utrku. Bio prvi nakon prvog kola zahvaljujući što je jedini na startu nove drugoligaške sezone na zapadu postigao tri pogotka.
- Prethodnu sezonu sam bio u ljubljanskoj Olimpiji, koja je tad bila prvoligaš, međutim, bio je nered u klubu. Kasnile su plaće, pa su znale i ne doći. I nakon šest mjeseci u Olimpiji, bilo je to nakon završetka prvog dijela sezone, u zimu 1984., vratio sam se kući. Upisao poljoprivredni fakultet. Odlučio se posvetiti školi, te zaključiti nogometnu karijeru. Međutim, sudac Jovica Kovačević iz Nove Pazove, koji je bio dobar s Perom Vićanom, nakon što ga je Vićan pitao ima li u njegovom kraju koji dobar igrač za GOŠK Jug, stupio je u kontakt sa mnom. Kovačević me je pitao: ‘Jesam li zainteresiran?’. Moj prvi odgovor je bio: ‘Ne, nisam zainteresiran. Dosta mi je nogometa. Hoću završit školu, i to je to’. Ali, kako je moj prijatelj, preko kojeg je Kovačević došao do mene, bio uporan: ‘Ajde Krle, probaj, ništa te ne košta. Ljeto je. Sad ionako nema škole’, pristao sam doći, a znate li zbog čega sam odlučio poći u Dubrovnik?
Ne. Zbog čega?
- Zbog mora. Kad me već zovu iz Dubrovnika, a ljeto je, idem se ja dole okupat i sunčat. Nisam imao namjeru ostat. Šest mjeseci nisam pošteno trenirao. Ali, nakon nekoliko prvih treninga na Lapadu, na kojima smo igrali između sebe, na dva gola, prišao mi je trener Aleksandar Krivošej te rekao kako računa na mene u novoj sezoni. Došli su i ljudi iz uprave, a kako sam još prije odlučio, vraćam se kući, bilo je nakon toga ‘vuci, potegni’. Na kraju sam ostao, i nisam pogriješio. Iako sam poslije igrao u Hajduku, iako sam u Splitu dobio dosta više novaca, najljepše dvije i pol godine nogometne karijere proveo sam na Lapadu. Grad je u to vrijeme živio za nogomet, i ne samo Grad. Sjećam se kako su na utakmice dolazili navijači iz Konavala, iz Župe. Pričalo se na svakom kantunu o nogometu. Svaki dan je u novinama bio članak o GOŠK Jugu. Imam sve te članke. Skupljali su ih moji roditelji. I danas kad me netko sretne, a načuo je kako sam prije igrao nogomet, svima kažem kako sam igrao u GOŠK Jugu te Hajduku, a tek ako me pitaju jesam li još gdje igrao, tek tad nabrojim i ostale klubove. Kažem, sve iz razloga jer mi je bilo lijepo u Dubrovniku i Splitu.
GOŠK Jug je i 80-ih igrao važnu ulogu u Drugoj saveznoj ligi.
- Kad sam došao bili su tu Pavlić, bio je Šahinović, Milan Petrović, Ivan Šimić, Marin Kurtela, Srećko Žunec, Žanetić, Ivanišević, Dean Mostahinić, braća Čogurić, Nenad i Goran, pa... poslije su došli Ive Šeparović, Davor Mladina... Bio je tu Dilberović, pa Mirko Prka... Da, GOŠK Jug je u to vrijeme igrao važnu ulogu, međutim, klub nije imao financijske mogućnosti, a prije svega ni uvjete za igrati u Prvoj ligi bivše države. Međutim, mi igrači smo silno željeli izboriti najveći rang, ali, kažem, presudilo je to što ljudi koji su vodili klub, pa i grad, nekako nisu imali tu istu želju, i zbog toga je stadion bio loš, uvjeti nikakvi. Ne mogu vam opisat koliko smo mi igrači željeli uspjeh, a kad bi uspjeli, kako je bilo divno naći se s navijačima na Stradunu, u kafiću u Lapadu, gdje smo se okupljali, pa kod Konka u kafiću...
Krstović je u GOŠK Jugu proveo dvije i pol sezone. Lapad je napustio nakon završetka jesenskog dijela sezone 1986./87.
- Bila je to sezona kad je Vojvodina izborila povratak u Prvu ligu, a dvije sezone poslije osvojila naslov prvaka Jugoslavije. Da, u zimu 1987. sam otišao u Poljud. Znate čega se rado sjetim kad pričam o te dvije i pol, sezone provedene u Dubrovniku? Kad je bila utakmica zatvarala se ulica uz Batalu, te se otvarala tek nakon utakmice, kad bi se ljudi otišli kućama. Mogu reć u svoje ime kako sam živio za tu nedjelju, za utakmicu, i bez obzira na protivnika, u utakmicu smo ulazili s ciljem pobijediti, a sve kako bi se nakon utakmice mogli radovati skupa sa svim tim ljudima, koji su naš došli gledati. I taj žar, koji je tad bio kod svakog igrača, to danas ne vidim gledajući većinu mladih igrača danas. Sjećam se kako nas je na treningu u Lapadu gledalo nekoliko stotina ljudi, i zanimalo ih je sve. Jesmo li svi spremni za utakmicu, kakav je suparnik, tko će igrat u nedjelju.
Potom o tome kako su mu ‘prišili’ ime lapadski Hugo Sanchez.
- Ja sam trenirao i igrao stolni tenis kao dijete, išao na natjecanja iz gimnastike, i kako sam u školi igrao i nogomet, te već tad, kad bih postigao pogodak, napravio bih salto, i svi su me znali po tome. To je bila moja navika. Ja sam to radio i kad sam igrao nogomet na betonu, ili u dvorani na parketu. U vrijeme kad sam došao u Dubrovnik, da, tad je za Real Madrid igrao slavni Hugo Sanchez, koji je svaki pogodak proslavio saltom, te sam tako ja na Lapadu postao Hugo Sanchez. Po tom saltu nakog pogotka sjećaju me se ne samo u Dubrovniku, te Splitu, Ljubljani i Sarajevu, već i u Austriji, u Grčkoj te na Cipru. Znate, u Dubrovniku sam upoznao Maria Bonića, a poslije sam s njim surađivao i u Grčkoj, u Olympiacosu iz Volosa. Sjećam se toga. Zove me Mario, a ja sam tad bio u Austriji, i kaže: ‘Krle, dolazi u Grčku, pomagaj, trebam te’. Meni nije legla Austrija, te sam razgovarao s ljudima iz kluba, te se dogovorimo da me puste, te kako će se platit odšteta. I dođem tako u Volos, i odmah prva utakmica. U svlačionici Mario ispisao imena nas jedanaest, koji počinjemo utakmicu, te počeo crtat, kuda koji ima ić. Priča Mario, i priča. Svi ga gledaju, a ja nerazumijem ni jednu riječ grčkog, nemam pojma što govori. Kad je sve završilo, pitam Bonića: ‘Mario, ja nemam pojma što si rekao, i što treba igrat?’, a on meni kaže: ‘Krle, uzmi loptu i riješi utakmicu. To je taktika’. I zanimljivo, kao što sam u debiju za GOŠK Jug u Dubrovniku postigao dva pogotka za pobjedu 3:1, tako je bilo i u debiju za Olympiacos u Volosu. Pobjeda 3:1, a ja dvostruki strijelac.
Htjeli ste odustat od nogometa, šest mjeseci niste igrali, a zatim ste došli na kupanje u Dubrovnik, te dvije i pol godine poslije otišli u splitski Hajduk.
- Mladima danas pričam to i kažem: Nemojte nikad odustat od svog sna. Život je takav, za čas od dobrog postane loš, ali isto tako zna biti loš, te postat dobar. Amo učiniti sve da bude dobar. Ono što radiš, radi najbolje što možeš. Jedino tako možeš uspjeti.
U GOŠK Jugu glavni igrač, ali na Poljudu, kad ste došli, više na klupi i na tribinama, nego na terenu.
- Prvo, nisam želio ići u Hajduk. Imao sam dogovor s Dinamom, ali stav uprave GOŠK Juga je bio – ideš u Hajduk. Nažalost, zaradio sam upalu pluća kad sam stigao na Poljud, a da to nisam ni znao. Prebolio sam je, što se ono reče, ‘na nogama’, a onda se dogodila ozljeda meniskusa zbog koje sam morao na operaciju. Nisam zbog toga igrao proljetni dio. Debi sam imao protiv Rada u Beogradu na početku nove sezone. Ušao sam u nastavku. Nisam se proslavio, a Hajduk je klub koji traži samo najbolji rezultat. Kako smo tu utakmicu izgubili, kažem, i ja sam se uklopio u sivilo momčadi, uslijedila su tri, četiri mjeseca bez igre, točnije, nisam bio ni na klupi unatoč tome što sam na svakom, baš svakom treningu, bio odličan, ali trener, a bio nam je trener Bugarin Ivan Vucov, niti da me pogleda. I nakon tri, četiri mjeseca zatražim sastanak s njim. Kaže on, igrat ćeš, i to je bilo pred utakmicu u Nišu kad smo imali problema s ozljedama i kartonima. Vucov povede tri juniora, s njima sjedim na klupi, i na kraju oni uđu tu utakmicu, a ja ne. Izgubili smo 1:0. Kad me tu nije stavio, kažem sebi: ‘Ovaj mene neće stavit nikad’, te ja odlučim vratiti se u Dubrovnik. I dok čekam kraj polusezone i povratak na Lapad, dođe utakmica sa Sarajevom na Poljudu. Aljoša Asanović nije mogao igrat, te Vucov mene pita: ‘Igraš li ti playa?’. Kažem: ‘Igram!’. Iskreno, da me je pitao jesam li vratar, ja bih rekao kako jesam, a samo da igram. I tako stavi on mene protiv Sarajeva jer nije imao drugo rješenje. I tu utakmicu, taj moj debi za Hajduk u prvih jedanaest, pretrčao sam više nego svi ostali. Namjesti pogotke, imao dobra dodavanja, igrao i naprijed dobro, ali i natrag. Oko 70 minute nisam mogao više stajat na nogama. Tražio sam zamjenu. Izlazim iz igre u 73., 74. minuti, i prilazi mi Vucov i kaže: ‘Ako sam ikad pogriješio u trenerskoj karijeri, pogriješio sam kad si ti u pitanju. Oprosti!’. Nakon toga sam igrao zadnjeg protiv Marseillea, to je ona utakmica koja se pamti zbog bačenog suzavca. Spominjem tu utakmicu iz razloga što sam protiv Sarajeva igrao playa, a sad igram zadnjeg, pa onda treću utakmicu opet sam bio na drugoj poziciji. Sve sam u Hajduka igrao osim što nisam branio, i nisam igrao poziciju koju sam najviše volio, a koju sam igrao u GOŠK Jugu i svim drugim klubovima, i zbog koje sam i doveden u Hajduk. Uglavnom, Vucov me nakon Sarajeva hvalio. Međutim, Vucov je otišao, a stigao Pero Nadoveza. Znate kako to već biva, dolazi novi trener, sad će on imat neku svoju ideju, i tko zna hoću li opet morat proći što sam prošao, a to mi se više nije dalo prolazit, te opet poželim vratiti se u Dubrovnik. Međutim, priđe mi Nadoveza i kaže: ‘Ti ćeš kod mene igrat, a znaš li zašto?’. Gledam ga, te upitam: ‘Zašto?’, a on odgovara: ‘Kad sam bio trener Šibenika ‘ubio’ si me u Dubrovniku, na Lapadu, te u Šibeniku, na Šubičevcu, e sad ćeš tako igrat za mene’. Da, tukli su me na Šubičevcu, to se ne zaboravlja, ali sam im ipak postigao pogodak, a u Dubrovniku oba za pobjedu 2:0. To Nadoveza, koji je tad bio trener Šibenika, nije zaboravio. I ta sezona, 1988./89. pod vodstvom Nadoveze je bila moja najbolja sezona u karijeri. Nažalost, morao sam potom u vojsku, a Nadoveza je, sjećam se, rekao novinarima: ‘Oslabljeni smo odlaskom Krstovića, našeg najboljeg igrača. Nemamo za njega zamjenu’. Kad sam se vratio iz vojske, igrao sam, ali se politika umiješala, te su mi ljudi iz Hajduka rekli kako im je problem to što sam ja iz Nove Pazove. Međutim, nisu me htjeli pustiti ni u Partizan, a ni u Crvenu zvezdu, koji su iskazali interes, već su mi rekii da biram: ‘Željezničar ili Velež’. Otišao sam u Sarajevu, i sjećam se utakmice protiv Hajduka na Grbavici. Pobijedili smo 3:2, postigao sam pogodak i namjestio preostala dva, te bio igrač utakmice. Ne, nije to bila nikakva osveta. Bio sam profesionalac. Za koga sam god igrao, trudio sam se u svakoj utakmici pružiti maksimum. Iskreno, bio sam tužan što sam morao otići iz Splita iz razloga koji sam spomenuo, a volio sam Dubrovnik, te sam bio kupio stan u Mokošici. Osjećao sam se odlično u Dubrovniku i Splitu, ali...
Krstović je počeo u dresu Hajduka sezonu 1990./91. u kojoj je osvojen Kup Jugoslavije.
- Kad sam došao, Hajduk je osvojio Kup Jugoslavije. Dobio je u Beogradu 1987. Rijeku u finalu na penale, a nakon što sam otišao, Hajduk je osvojio Kup pobjedom u Beogradu 1991. protiv Crvene zvezde. Te sezone sam odigrao prve četiri od ukupno osam utakmica Hajduka u kupu te se vodim kao osvajač tog posljednjeg hajdukovog trofeja u Jugoslaviji.
Suzavcem mu izbrisali euro pobjedu
Odigrao sam jednu europsku utakmicu, i to uzvrat u Poljudu protiv Olimpiquea iz Marseillea u Kupu pobjednika kupova. Dobili smo tu utakmicu 2:0, ali nismo uspjeli proći dalje jer je u Francuskoj bilo 0:4. Ta moja jedina europska utakmica se pamti po suzavcu, koji je bačen na tribini na početku utakmice, i zbog kojeg smo morali bježat s terena. Poslije je utakmica nastavljena, odigrali smo je do kraja, ali UEFA nije imala milosti. Uzvrat je registrirala 3:0 za francuski sastav, ta pobjeda je poništena, a Hajduk je izbačen iz Europe na duže vrijeme, dvije godine, tako da nisam imao priliku opet igrati u europskim kupovima.
Zadnja s petokrakom u Dubrovniku i prva sa šahovnicom na Poljudu
Krstović je odigrao posljednju utakmicu za Hajduk sa zvijezdom petokrakom na dresu (zanimljivo, u Dubrovniku protiv GOŠK Juga, pobjeda 3:0, 18. srpnja 1990.), te prvu kad je splitski klub službeno, odlukom Skupštine, vratio šahovnicu umjesto zvijezde petokrake. U toj prvoj utakmici sa šahovnicom, protiv australske Croatije u Poljudu pred 10.000 gledatelja 20. srpnja 1990., Krstović je bio strijelac za 2:2 u pobjedi splitskih ‘Bilih’ 3:2 (Croatija je na poluvremenu vodila 2:0).
Ribam, kopam i sadim
Živim gdje sam se rodio 1963. godine, u Novoj Pazovi, nedaleko od Beograda. Tu sam s obitelji. Napravili smo teretanu. Bavim se fitnesom, skupa sa suprugom. Zatim, bavim se poljoprivredom. Uzgajam povrće u staklenicima. Znaju me po tome. Volim poći s prijateljima na ribanje, na rijeku. Tu i tamo se čujem s nekim iz Dubrovnika. Pratim preko portala što se događa. Znam kako danas klub u Dubrovniku nije jak kao nekad, kako danas igra u nižim ligama i kako ni danas nema dobre uvjete.
Za Hajduk prvo Osijeku
Prvi pogodak za Hajduk postigao sam u Gradskom vrtu protiv Osijeka 1:1, a prvi pogodak u Splitu protiv Slobode za pobjedu 1:0. Ukupno sam za Hajduk postigao 7 prvenstvenih pogodaka, a za GOŠK Jug u dvije i pol sezone, u prvenstvu i kupu, dvadesetak.
Petrović najbolji!
GOŠK Jug je imao jaku momčad, kao momčad je bio jak, a Milan Petrović je za mene bio najbolji bek bivše države.
Zbog Spartaka su me ‘sakrili’ u Kupare, a ‘ubili’ smo i Čelik
Najviše pamtim dvije utakmice u dresu GOŠK Juga, i to obje u sezoni 1984./85. Stiže nam u goste Spartak, a do mene su, ne znam kako, došli neki ljudi, koji su tražili da pustimo utakmicu. To sam rekao upravi, te su me skrivali u Kuparima, u hotelu. Spartak se te sezone borio sa Čelikom za Prvu ligu. Zeničani su mislili kako ćemo pustiti Spartaku, a mi smo dobili tu utakmici s 3:1. Kad je u Dubrovnik imao doći Čelik, tad je Spartak govorio kako ćemo pustit Zeničanima. I Čelik smo dobili, i to sa samo 4:1, da, sa samo 4:1. ‘Ubili’ smo ih. Ivanišević je bio sjajan tu utakmicu. Čelik je na kraju bio prvi i on je ušao u Prvu ligu. Šibenik drugi, a Spartak treći. Njih trojica u dva, tri boda razlike. I Šibenik smo dobili te sezone, ali smo na početku nastavka odigrali nekoliko loših utakmica, gubili u gostima, na Lapadu osvajali samo po bod, i ispali smo iz utrke za prvo mjesto. Na kraju prvog smo dijelili vrh Druge lige zapad.