Koliko se Ante Krstulović (40) ogolio u knjizi 'Čudo u crkvici Gospe od Samostana' većina se ne usudi ni na ispovijedi. Nakon što je pokopao baku, didu i majku, depresivan, usamljen, s liječničkom prognozom da mu, ne učini li nešto sa sobom, preostaje deset godina života, u bankrotu… na Camino je otišao više mrtav nego živ. Njegovo svjedočanstvo iz kakvog se pakla, s kojeg dna, čovjek može izvući knjiga je s Camina drukčija od ostalih. Preporođen na Putu, danas je humanitarac, pomaže potrebitima…
Kratak je ovo opis knjige za koju mi glumac zagrebačkog Gradskog kazališta Žar Ptica, inače, rođeni Splićanin, kojeg trenutno gledamo u seriji Nove TV 'Kumovi', kaže da mu je vjerojatno prva i posljednja. Počeo ju je pisati u prvim mjesecima 2020., u doba najvećeg lockdowna u Hrvatskoj i svijetu, a 144 stranice pretočene u knjigu (15 posto dobiti od prodaje donirat će se za školovanje dvoje djece bez roditelja) izašle su u prosincu prošle godine i brzo došle do srca mnogih čitatelja.
- Neću navesti ime tog mjesta, samo ću kazati da je to jedno mjesto u Španjolskoj gdje se ljudima događaju razna čuda. Tu vlada jedna posebna energija koja se teško može opisati riječima. Dogodilo se tamo i jedno malo čudo koje znanost ne može objasniti. Čuda zaista postoje, vjerujte mi! Pogotovo na energetskim mjestima poput ovog – odgovora Ante na pitanje zašto je knjigu nazvao 'Čudo u crkvici Gospe od Samostana'.
Prije nego što ju je napisao bio je na emocionalnom dnu jer je u kratkom razdoblju izgubio tri voljene osobe, prvo baku, didu i na kraju majku. Svojevrsnu slamku spasa i bijeg od stvarnosti vidio je u 'glavnoj ulici u Europi', dugoj gotovo 800 kilometara, koja iz francuskog gradića Saint Jean Pied de Port podno Pirineja vodi ka Santiagu de Composteli na sjeveru Španjolske. Istoj onoj koju je 2010. prošao i njegov slavni kolega Martin Sheen u popularnom filmu 'Put', donosi Slobodna Dalmacija.
- Kaže se da je jedan dan na Caminu kao jedan ljudski život. Ujutro se probudite (rodite), hodate (mučite se, smijete i plačete), a navečer odete na spavanje (smrt). Svjesni ste prolaznosti života. Indijanci to uspoređuju s dahom bizona u zimu... Sada kvalitetnije i ljepše živim. Camino vas uistinu promijeni! – uvjerava nas Ante.
Na ovo duhovno putovanje otišao je u ljeto 2018. Odluka je pala nakon što mu je majka zauvijek sklopila oči na njegovim rukama.
- Jedna smrt je već katastrofa, druga je previše, treća te odnese. Emotivno me pokosilo, bio sam iznutra mrtav. Rekao sam sebi da ne mogu više i otišao na Camino za kojeg nisam ni znao da postoji. Imao sam dijagnosticiran teži oblik refluksa, ujutro bih se gušio, imao temperaturu, uzimao masu lijekova... Čak sam dobio i upalu pluća 25 dana prije polaska. Ali u meni je proradio splitski dišpet i rekao sam: Idem, pa makar umro tamo! Zatvorio sam majci oči i šapnuo: 'Idem za tebe, baku, djeda i svog oca, hodam u ime vas! Idem se moliti za vaše duše.' Iako nisam klasičan vjernik.
Odgajan je, naime, kao tipično katoličko dijete u komunizmu, za njega ne postoje katoličanstvo, pravoslavlje ili budizam. Njegov Bog je svačiji, smatra da je to puno jače od odlaska u crkvu. Pješačio je ukupno 32 dana, a kad je došao do Santiaga nastavio je dalje do rta Finnistere na Atlantiku. Cijelo to vrijeme proživljavao je jednu vrstu unutarnjeg čišćenja, bilo je suza, smijeha, trenutaka koji će mu zauvijek ostati urezani u sjećanje.
- Na Caminu sam se doslovno preporodio. Gazio sam 1000 kilometara za duše mojih preminulih, vjerojatno da oprostim sebi i drugima. Nisam vidio nikakvog smisla ni u čemu, ni u životu niti u ljudima. Camino mi je pomogao da udahnem novi val života.
Svaki dan prošao bi u prosjeku 30 kilometara, a kretao bi već oko šest ujutro. Navečer bi spavao u prenoćištima s više ljudi, tzv. albergueima.
- To mi je bio izazov jer sam navikao na svoj komod. Daleko od toga da sam razmažen, nego ne volim spavati s 50-ak ljudi u istoj prostoriji. No prihvatio sam to kao dio puta i nije mi smetalo. Brzo sam se prilagodio i shvatio da su to sve dobri ljudi koji imaju svoje razloge zašto su tu. U jednom sam prenoćištu upoznao čovjeka čiji sat vrijedi kao moj cijeli stan.
Na dan kad je ušao u Santiago hodao je najviše dotad, čak 58 kilometara. Na leđima je čitavo vrijeme imao ruksak s devet kilograma opreme.
- Tko ne plače nešto s njime nije u redu. To je osnova života. Plakao sam kao malo dijete kad sam stigao pred katedralu u Santiagu. Ali ne kao vjernik, jer moj Bog nema religiju, suze su krenule jer sam tu. Bila je to jedna velika erupcija osjećaja.
Sutradan je krenuo do Finisterre, tzv. 'kraja svijeta', do Atlantika. Ima jedna legenda koja kaže da na tom mjestu umiremo, ostavljamo stari život iza sebe i kao feniks ponovno se rađamo.
- Vjerojatno sam tako i ja od Santiaga do Atlantika krenuo umrijeti i ponovno se roditi. Došao sam do kraja i dobio vjetar u leđa da se vratim na početnu točku, u Zagreb, u svoju Žar Pticu. Jer, to malo kazalište mi je stvarno velika radost života. Iako Zagreb nikad neću moći prihvatiti kao svoj grad, pravi sam južnjak. Bilo je teško, moram priznati, opet se vratiti u stari život, tamo gdje su me dočekali ljudi koji su i dalje ostali isti, isprazni...
Nakon Camina i dalje traži mirnoću duše i balans.
- Počeo sam drukčije gledati na život. Prihvaćati samog sebe i druge. Nešto što me prije fasciniralo više me ne fascinira.
Želja mu je da onaj tko pročita knjigu počne više razmišljati o nekim pitanjima.
- Tko smo, što smo na ovome svijetu? Mi ćemo svi jednog dana umrijeti i život prođe u sekundi. Poanta je kakvi ćemo biti jedni prema drugima, hoćemo li na sve gledati kapitalistički kao da smo si prijetnja ili ćemo se malo zamisliti, ući u duhovnost, kakva god ona bila… Nije poanta Camina u koliko ćete ga dana proći. Nego da budete sami sa svojim mislima, uzmete što više vremena za razmišljanje o životu.
Godinu dana nakon pješačenja do Santiaga odlučio je otići volontirati u Afriku. Dva je mjeseca proveo u Tanzaniji. Prvih mjesec dana u sirotištu u Arushi, a onda je 30 dana bio na jugu zemlje u gradu Songea. Tamo je pomagao školama u prikupljanju sredstava za uređenje učionica, piše Slobodna Dalmacija.
- Kad sam došao u sirotište tri dana samo sam promatrao što ću raditi. S djecom se neću igrati, očistiti mogu sami, znam po sebi, odrastao sam doma, pa bi mi mater napisala, stavi robu sušit, očisti ovo, ispeglaj... Tako da i oni to mogu, nisu invalidi. Onda sam shvatio da nemaju program za volontiranje pa sam im napravio program samoodrživosti.
Znao bih otići na piće s lokalcima, u kafiću bi sjedili beskućnik i doktor koji su s velikim međusobnim uvažavanjem raspravljali o životu. Zamislite da to vidite u Hrvatskoj. Oni imaju tu lakoću življenja iz dana u dan, nešto što je kod nas još stran pojam – govori glumac koji jedva dočeka trenutke da se nađe u rodnom gradu.
- Nekome su hit New York, London, Pariz... Za mene je Split centar svita, jedan od najlipših gradova na planeti. Ne mogu zamislit svoj život bez Splita – zaključuje Ante.