Povratak na “zemlju”,u stvaran život, pokazao se puno težim nego li hodanje Jugozapadnom obalom velike Britanije. Povratak životu, povratak stvarnosti. Bez obzira na težinu i izazov (koljena i dalje bole), svakodnevno hodanje nam je, između ostalog, davalo zadatak za taj dan. Bez obzira što je znalo biti kaotično znali smo da ćemo toga dana prijeći određeni broj kilometara. Ujutro bismo zadali cilj i “gazili” prema njemu.
Nekad brže, nekad sporije, ali smo napredovali. Sad kad smo se vratili doma polako se privikavamo na “normalan” život u kojem pokušavamo odrediti cilj i fokusirati se na raspršene dnevne zadatke. Višednevno putovanje Europom iz Velike Britanije prema našemu jugu, (naravno da smo amo-tamo išli s autom), bio je svojevrstan uvid u geopolitiku, kulturu i tradiciju Starog kontinenta. Jedina fizička veza između Velike Britanije i ostatka Europe, Eurotunel, bio je poluprazan i izgledao kao sjećanje na one dane kad su veze među državama bile puno snažnije.
Francuska je flambojantno francuska. Prekrasna, s naprednom poljoprivredom, kilometrima nepreglednih vinograda svih oblika i veličina koji su očigledno glavni pokretač ekonomije uz neponovljivu i spektakularnu gastronomiju. Odsjeli smo jednu noć u predgrađu Dijona, u pitoresknom mjestašcu koje je izgledalo poput scene iz serije Alo’ Alo’. Nakon Francuske, pod veličanstvenim Alpama nastavljamo kroz organizirani kaos Italije u kojoj je, za razliku od Francuske, industrija perjanica ekonomije.
Ceste su doslovno pretrpane kaminonima te automobilima talijanskih marki, od Pirellija do Prade. Uslijedila je noć u svjetlima okupanom Milanu, zatim dalje do Trsta. Za oba grada mogu reći da su u turističkom smislu napravila velike korake naprijed, a to se posebno odnosi na Trst. Zatim brzi prolazak kroz malu, ali prelijepu zelenu Sloveniju i eto nas na praznim cestama Istre i Dalmacije. Putovanje je zasigurno najbolji način za učenje.
I tako, kilometar po kilometar i evo nas doma. Doma smo nakon dva mjeseca provedena na putu. Putovati je predivno, ali se lijepo i vratiti doma. To uvijek kažemo na kraju, međutim, ovaj put je drugačije. Od trenutka kad smo spustili ruksake počeli smo planirati sljedeće putovanje.
Postoji razlog zbog kojeg smo započeli projekt Travel with Toto 2022, jer će sigurno biti i Travel with Toto 2023. i tako dalje. Jesmo li ovime otvorili Pandorinu kutiju, ne znam, al mi se čini da je ona otvorena već davno prije. Putovanja i avanturizam su ovisnost, što i nas čini ovisnicima. Još uvijek lebdimo u nekom oblaku euforije. Jednim dijelom i zbog činjenice da smo uspjeli, da smo toliko hodali (i vratili se živi i zdravi!). Jedini problem u svemu je to što smo krenuli od vrha, od najzahtjevnijeg zadatka pa tako sve dalje izgleda manje izazovno i teško. Morat ćemo biti kreativni.
Svakodnevno od prijatelja primamo različite prijedloge, jedna od njih je i najduža pješačka ruta na svijetu od sjevera Rusije do Južne Afrike i čiji prelazak traje 3 godine. Ok, tamo sigurno nećemo ići, međutim, već postoji nekoliko ideja i nešto planova u vezi s njima. Vratili smo se doma u Dubrovnik kako bi se spravili za Božić. I pripremili za Novu godinu. Dok nas nije bilo izgleda da se ovdje ništa nije promijenilo.
Nakon što dva mjeseca nismo pratili nikakve vijesti, čovjek bi očekivao da se nešto promijenilo, da ima nešto nova. Umjesto novitati, Milanović se i dalje svađa s Plenkovićem, cijene benzine skaču i padaju, kako koji dan, a naslovnice govore o uvođenju eura. Očigledno ništa nisam propustio. Status quo. Trenutno smo usred mrtve sezone, one turističke. Sva halabuka je iza nas, ali za mjesec dana stiže Božić. Vrijeme je kao i sezona, mrtvo.
A mi se pomalo vraćamo svakodnevnoj rutini. Pregledavamo tisuće fotografija i zapisa koje smo napravili po putu. Neprocjenjivo. Uspomene koje će nas pratiti cijeli život. “Zamisli kad ovo budemo gledali jako stari i u penziji,” s osmijehom je rekla moja supruga. Vjerojatno ćemo se tako stari i inkrepiti pitati “je li moguće da nam je ovo uspjelo?” Zato stvarajte uspomene, što je moguće više. I nikad nećete biti osamljeni.