Simpatični Dubrovčanin velikom dijelu javnosti poznat je s malih ekrana, no on paralelno gradi i uspješnu glazbenu karijeru - koja je neraskidivo vezana s tradicijom njegova Grada. Baš zato za čitatelje Gloria.hr napravio je vodič za zimu u Dubrovniku, kao i preporuke što vidjeti tijekom Feste svetog Vlaha.
Ovih je dana u Dubrovniku posebno svečano, kao i svake godine 3. veljače, obilježava se dan zaštitnika našeg najjužnijeg grada. "U tradiciju svetoga Vlaha svaki Dubrovčanin se uključuje odmah po rođenju. Gotovo je nezamislivo da neko dubrovačko dijete neće Stradunom trčati za golubovima, u Širokoj ulici dobiti sladoled...", kazao je Vicko Dragojević, široj javnosti poznat kao novinar i voditelj emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska‘. Dodao je kako djea iz Dubrovnika tih dana uživaju u šarenilu i silno žele sudleovati pa barem tako što umjesto barjaka drže u rukama balone. Vicko je osim po svojim novinarskim uspjesima, u rodnom gradu itekako poznat i po glazbenim nastupima.
"Često kažem kako je glazba moj život, a rad na televiziji životni odabir", rekao je Vicko za Gloria.hr. A veza između njegove glazbene karijere i svetog Vlaha je neraskidiva. Iako je u svijet glazbe ušao kao gitarist i lutnjist s nepunih 13 godina, s vremenom je osnovana i klapa Kaše, u kojoj se isprofilirao kao skladatelj - i zabavne i ozbiljne glazbe.
"Nekako među skladbama koje sam radio za klape polako se razvijala ideja o pjevanoj misi svetoga Vlaha. Stavak po stavak, misa je završena (moram naglasiti uz tekstualnu pomoć Boža Vodopije, ujaka i kolege s HRT-a), te je praizvedena početkom 2020., mjesec dana prije nego što je cijeli svijet zastao. Klapa Kaše, pak, nije zastala, "Misu svetog Vlaha" smo snimili i objavili kao nosač zvuka. Čak smo je uspjeli izvesti više puta, a posebna je čast da je upravo klapa Kaše pjevala središnju misu svetoga Vlaha prošle godine", ispričao je Vicko. Dodao je kako će ove godine s klapom učiniti isto - kada će pjevati na misi kojom završava Festa, na kojoj će se svima predstaviti novi biskup msgr. Roko Glasnović.
A da Vicko i ove godine ima "aktivnu ulogu" u Festi svetog Vlaha (koja u gradu traje od 3. veljače pa do prve nedjelje), nije nikakvo čudo. "Možda jedino one ratne 1992. nisam bio na Festi, sve ostale godine smo bili tu negdje. Sveti Vlaho nas sve prati i na neki svoj način čuva. Moglo bi se slobodno reći kako je Vlaho svetac sličan svojim građanima, pomalo nezainteresiran a uvijek budan i spreman pomoći i otkloniti ono grubo što nam prijeti", kazao je i dodao da ga je kao dijete uvijek ostavljala bez daha dostojanstvenost i uzvišenost - od limene glazbe koja svira gradskim ulicama, do trombunjera - najbučnijih aktera Feste, donosi Gloria.hr.
"Toga dana sve stane i grad slavi. Tradicija Dubrovčana je uvijek bila da ono slavlje što počinje za Badnjak, odnosno Badnji dan, svoj labuđi pjev, gromoglasni, doživi baš za Festu - nekada su svi božićni ukrasi ostajali na svome mjestu do spuštanja barjaka svetoga Vlaha prve nedjelje nakon proslave, kada polako završavaju dani svetoga Vlaha", otkrio je.
Za one koji će se u Dubrovniku naći baš na dan Feste, Vicko preporučuje da se obavezno rano ustati, jer ima mnogo toga za vidjeti i doživjeti i kroz rano jutro. "U kasnu zoru trombunjeri bude grad svojim pucanjem. Potom treba otići na Vrata od Ploča i tamo dočekati barjake i hodočasnike iz Konavala i Župe Dubrovačke pa s njima prošetati do Vrata od Pila gdje čekaju svi ostali. Potom šetnje Stradunom, ‘klanjanje barjaka‘ ispred crkve sv. Vlaha, obavezno ‘grličanje‘ - blagoslov grla. Nakon svečane mise, kreće velika procesija u kojoj se nose deseci svetih moći, kao i Isusova pelenica, koji već stoljećima blagoslovom rješavaju ljudske tegobe i probleme. Potom ručak, odmor i - tombula. U ovoj tobmuli od pravih brojeva važnije je imati naranče i jaja kojim se gađa onaj dundo koji okreće brojeve. I premda se on na to, kao, ljuti njegova kabanica potvrđuje da je itekako spreman na svaki pogodak... A uostalom, da mu to i smeta ne bi ti radio iz godine u godinu, zar ne...", objasnio je Vicko Dragojević.
Vickov vodič za Dubrovnik tijekom zime
Zašto je dobro vidjeti Dubrovnik baš ovih dana?
U ove dane je dobro doći u Dubrovnik, jer je to jedna od posljednjih oaza u kojima je Grad - grad, a ne destinacija. To je vrijeme kada nismo konobari, kuhari, vodiči ili zabavljači već gospari. To je vrijeme kada smo, bar na kratko, ponosni i gordi, kada je Grad naš, a mi smo građani koji slave i uživamo u svim onim stoljećima kojih smo i mi dio. S obzirom da je ovo 1050. Festa možemo na tren sklopiti oči i vidjeti sve one Držiće, Gunduliće, Boškoviće ili Getaldiće koji su isto slavili, isto se uređivali i bili oni isti gospari kao i što smo i mi danas.
Gdje jesti, popiti kavu, okrijepiti se?
Iako se godinama provlači loša i kriva slika o "skupoj dubrovačkoj kavi", moj prijedlog je sjesti i popiti kavu u Gradskoj kavani, i onako, usput, nazdraviti svim onim licima koja inače vidimo negdje drugdje. Tko ne želi biti dio "elite" uvijek preostaju dubrovačke betule, Primo ili primjerice Fontana, i tamo piti kavu (po "normalnim" cijenama) s običnim pukom. Tu se još može čuti ono "daj meni, njima tamo i ti što piješ", čuti i ono pravo dubrovačko čestitanje i prave lokalne psovke, koje su zapravo dio folklora. I kada čovjeku ne preostaje drugo nego zažaliti što takvi dani ne traju cijele godine, već samo ovako, prigodno.
Što je za djecu posebno zanimljivo?
Gumeni bomboni i napuhani baloni. Nijedno dijete neće proći Gradom da ne dobije svoj danak djetinjstvu. I kada se zadovolje maleni apetiti i želje, vrijeme je za ono važnije: folklor, običaje, boje, tradiciju koje dječje oči i dušu napune barem za godinu dana. Sve je lijepo i sve mami. I dok se čuju pucnjevi pa se oni malo prestrašeni skriju iza maminih nogu, a oni hrabriji odu u prve redove; i dok se čuju zvona koja unisono skladaju najljepšu blagdansku melodiju. Naravno, kada završi misa i procesija gotovo je obveza svakog roditelja svoje male potrošače odvesti u Gruž, gdje već desetljećima dolazi luna park. Nakon brojnih vožnji i sitnih radosti, povratak na Stradun, na tombulu...
Što bi bilo zanimljivije za izlazak mlađima (ili onima na putu bez djece)?
E sada dolazimo do problema. Veliki dio restorana je u ovo doba godine zatvoreno. Sezona je uvijek uspješna, pa radnici odmaraju (i odlaze na Festu), a gazde su po Zagrebu, Austriji ili tko-zna-gdje, gdje ima snijega i svega onog što se može lijepo postaviti na društvene mreže, kako bi se dokazao i pokazao status. Ipak, Valentinovo je blizu, hoteli rade; a biti gost zimi je puno bolje nego biti gost ljeti, svi o vama brinu i svakome ste važni. Naravno, tko prvi put dolazi u Dubrovnik, prava je prigoda za šetnju zidinama; neće biti gužva, a neće vas ni zamarati jako sunce.
Preporuka za galerije, kazalište, koncert?
Svetom Vlahu prethode bogati kulturni tjedni. Izložbe, promocije, literarare tribine, i nezaobilazna "Festa", festival koji u tjednu pred danom grada donosi i koncerte klapa, ozbiljne i zabavne glazbe, radionice domaćih specijalitete, vinski festival. Dovoljno za napojiti i nepca i dušu.
Gdje vi idete sa svojom obitelji i prijateljima?
Iako su, kao što sam već spomenuo, brojni lokali zatvoreni, oni pravi, u koje i sam odlazim, i zimi rade. Tako je dobro posjetiti i Pantarul i Veranda; ili pak, što osobito, cijenim, neko od OPG-ova u Konavlima koji daju pravi doživljaj domaćeg i kvalitetnog. Još je hladno, još gore kamini, a taj ambijent dodatno otvara apetit. Večernji izlasci su, u ova doba, mogući u nekom o brojnih kafića. I, iako takav izlazak ovisi najviše o društvu u kojem ste, u pravilu budu veseli jednako kao i ljeti.
Razlika između Dubrovnika ljeti i Dubrovnika zimi?
Razlika je ogromna. Sve ono što je Dubrovnik ljeti nije zimi, i obrnuto. I, za većinu Dubrovčana, zima je i ljepša od ljeta. Manje je svega i sviju, ali opet je nekako domaće i opušteno. Gotovo svatko ima svoj lokal i svoje mjesto. S druge strane, ljeti smo i mi gosti, ljeti i mi gostujemo na domaćem terenu. Već dugo je Dubrovnik ljeti destinacija, povodljiva i neautentična, pa tko sanja svjetske metropole slobodno može na Stradun. Mi ostali i dalje tragamo za betulama, skalinima na kojima možemo zapjevati uz gitaru, i uhvatiti se za neka stara vremena, koja još žive u sjećanjima starijih i nekim knjigama. Mi ta vremena nismo doživjeli, pa onda okolišamo - tražimo lokacije na kojima možemo ostati svoji, bez puno truda. Možda kasnije na večer popiti piće ili dva na Porporeli, sjesti na obični kamen, ili obići lokale koji su kao i mi, obični i neprimamljivi, ali domaći.