“Proljeće je, a u meni nemir,” kaže popularna pjesma. Proljeće je u zraku. Ah, to čarobno godišnje doba kad se sve budi iz zimskog sna i dok se okreneš sve je prekriveno s laganim slojem peludi. Ne postoji stvar koja bolje opisuje proljetno buđenje od nemilosrdnog napada alergena na respiratorni sustav (čestitke svima koji “slave” kao i ja). Nisam ni primijetio da je stigao prvi dan te sezone.
Nikad nisam razumio zašto ovdje Veliki petak kojeg u Velikoj Britaniji nazivaju Good Friday, nije neradni dan, tj. blagdan. Dok Englezi uživaju u produženom vikendu, sa slobodnim petkom i ponedjeljkom, mi smo ovdje “osuđeni” na samo jedan slobodan dan što mi se čini neobično s obzirom da je Hrvatska religioznija država od Velike Britanije. To bi se vrijeme moglo lijepo iskoristiti za druženje s obitelji.
Pretpostavljam da je tomu tako zbog količine ostalih praznika i blagdana s kojima raspolažemo tijekom godine, a ne smijemo ni zanemariti vještinu spajanja i kombiniranja neiskorištenih dana godišnjeg odmora s neradnim danima. “Pituravaju li se u vas jaja za Uskrs ko u nas,” upitao me je nedavno jedan gospar. “Prije smo pituravali, ali je to sad zamijenjeno sa slađom verzijom,” odgovorio sam. Na uskrsnoj čestitci koju smo dobili od moje obitelji iz Engleske piše: “Vrijeme je za čokoladu”.
Uz tu tradiciju, pisanja uskrsnih čestitki, piturana jaja zamijenjena su s onim šupljim čokoladnim. Koliko je to popularno govori i podatak da se svake godine za Uskrs u Velikoj Britaniji proda 80 milijuna čokoladnih jaja. Recimo, 2019. godine zarada od te delicije iznosila je 200 milijuna funti. Pretpostavljam da je trpanje s čokoladom nakon Korizme dobar način za prekid posta. Na Veliki petak jedu se “Hot Cross Buns”, peciva s ucrtanim križem po sredini koja simboliziraju Isusovo raspeće na križu. U nekoj mjeri mogu se usporediti s pincama ili sirnicama koje su ovdje tradicionalni uskrsni kolač. I to su dva slatkiša koja se konzumiraju u Velikoj Britaniji na taj dan.
U svakom slučaju, teški dani za sve one koji su na dijeti. Jedna stvar koju ne radimo su pome, ispletene palmine grane. S obzirom da palme baš i ne uspjevaju u kišnoj Britaniji, to je sasvim razumljivo. Međutim, postavlja se pitanje hoće li s obzirom na globalno zatopljenje i to uskoro biti moguće? Jedna od egg-stravagantnijih tradicija koju Englezi vole su uskršnja putovanja. Poput ptica selica cijele obitelji odlaze prema aerodromima s kojih se upućuju u toplije krajeve u potrazi za opuštanjem i obnovom ili kako bismo rekli “punjenjem baterija”.
S produljenjem dana, a posebno s pomicanjem sata naprijed, ove nam je godine to simbolično i početak sezone. Znači da imamo samo još jedan slobodan dan prije najezde turista i kako nam je jedan irski avioprijevoznik obećao “punjenja hotela”. Avioprijevoznik za kojeg se uvijek pitate “je li letim ili sam sudionik binga”? Ma kome još treba lijepo uređen prostor i udobnost kad možete uživati u vožnji na sjedalima koja kao da su izvučena iz nekog muzeja torture. I, jesmo li spremni za sezonu? Ja nisam. Još uživam, odnosno, uživao sam u zatišju pred oluju.
Prošli je vikend ponovo, a činilo se kako nije odavno, svoju ružnu glavu izbacilo čudovište zvano prometni čep s vjernim pratiteljem problem parkiranja. “I sad još sedam mjeseci ovako,” rekao sam svom suvozaču. ”Ovo je samo blaga verzija onog što nam predstoji,” dodao sam. I dok se opraštamo od hladnog zagrljaja zime i ulazimo u proljetni kaos, dignimo čaše (ili kutije s maramicama) za još jednu sezonu alergija, suludih izmjena garderobe (od kaputa do šorca) i vječne portage za parkirnim mjestom. Nazdravlje proljeću – nek bude divno i frustrirajuće kao uvijek!