Ove godine smo Kraljici Majci stavili ozbiljnu i kolektivnu zabranu spremanja zimnice. Još uvijek, istina, nismo posve sigurni u kojoj će mjeri ona ispoštovati tu zabranu – svojeglavo je to, čovječe! – ali se uzdamo da će makar smanjiti količine, piše Slobodna Dalmacija.
Istina je i to da je već u špajzu uredno pohranila desetak tegli šalše, ali... Njezino je objašnjenje donekle razumno.
– Pa kad su pomidori rodili, šta ću – rekla je. – A vi jedete ki tići. Neću bacati hranu, za boga miloga.
– Ma ko jede ki tić? – blenula sam ja. – Nu nas, širi nego dulji!
– A e – kazala je. – Ti si se sva usukala od tih svojih dijeta, a od drugih... Niko nema ni grama viška.
Ukratko, budući da mi jedemo ki tići, pomidori rodili, a mi ne tegljamo povrće iz sela u onoj mjeri koju ona očekuje od gradskih ljudi, onda je morala viškove poma skuvati i učiniti šalšu. Koju ona zove cataraš.
Gradski ljudi su, u filozofiji hrvatskog seljaka i dobrodušne Kraljice Majke, po definiciji gladni.
Gradski ljudi moraju sve kupiti na pazaru, a na pazaru su gradski ljudi osuđeni da ih se ubija cijenama i tko zna kakvim pojačivačima rasta kupusa, poma, kapule i sličnih povrćki i voćki.
Zato gradski ljudi kupuju malo, koliko moraju, čisto da ne bi otegli papke, a ne onoliko koliko bi normalnom, zdravom čovjeku trebalo.
– Ajde, mama, bogati – rekla sam joj. – Ulice su pune debelih ljudi, a ove godine, života mi, nahrupila je masa debelih cura. Svaka im je sisa ka školski globus, a dupeta... Ki vatrogasni sić!
– A to je, srećo moja, od kruva i peciva – kaže Kraljica Majka. – Da imaju domaćih poma i kukumara, domaćeg mesa i voća, ne bi toliko kruvesine trpale u se. Zato su takve. Osim toga, nema više ni matera koje doma kuvaju! To sve nešto brzinski, iz trafike jedu, a pijat juhe nijedna ne zna skuvati.
– Ma bogati? – malo sam se, ajmo reći, i uvrijedila na ovu opasku. – U mene ne fali ni juhe ni mesa...
Ti se sad računaš u babe
– Zato i niste debeli! – poentirala je ona. – Ali, sinko moj, ti se sad računaš u babe, a nakon tvoje generacije... Aj ća, adio kuvanje! Buduće će generacije jesti sve iz kesice, one neke čorbice koje ne bi ni moj mačak liznuo.
Osim šalše, koju sam joj ajmo reći odobrila, ozbiljno je sumnjičim za nakanu da proširi asortiman zimnice i na pekmez od šljiva, a o kiselom kupusu uopće ne dvojim – ukiselit će ona makar pet glavica, da ima za arambašiće za jedan plus jedan Božić i pripadajuću Novu godinu.
"Šljive same kaplju", njezina je izjava na osnovi koje zaključujem da bi, ako je uhvati napad dokolice i javašluka, lako mogla napraviti i slatko od šljiva.
"Da me tvoj Pero upamti", kaže ona.
– Pa da te pamti po slatkome od šljiva i dunja?! – zinula sam. – Kao, nema te po čemu pametnijem pamtiti?
– A po čemu će me pamtiti? – mirno je ona rekla. – Po karijeri? Po trokatnici koju ću mu ostaviti u nasljedstvo? Ajde, mala, ne cvrči. Šta fali slatkome?
– A ništa! – složila sam se i u maniri posvemašnjeg idiota dometnula: – Šta je slatko, slatko je.
Isto mi je dala misliti. Zapravo, dala mi je misliti tek sutradan kad me je slavodobitno nazvala i pozvala se na mudre misli Ljube Jurčića, bivšeg ministra nečega.
Napraviti zimnicu, pošjolati postole
Koji je, kaže ona, baš pametno govorio na nekoj televiziji kako dolaze crni dani i kako se ljudi moraju pripremiti za sumornu jesen, napraviti zimnicu, kupiti u selu svak po jedno prase, pošjolati cipele, a ne se bahatiti s novima...
– E da – rekla sam. – Svaka mu pjeva!
– Ti se rugaš? – strogo je upitala. – E moj sinko, ne znaš ti šta je glad!
– Majko – strpljivo sam odgovorila – ako itko u familiji zna šta je glad, to sam ja. Ima bogme i šest mjeseci da se nisam pošteno nabubala, a uvečer mi tako krče crijeva da na televiziji ne čujem ni Jurčića ni inspektora Frosta od te buke.
– Kojeg Prosta?
– Ma Frosta! – rekla sam. – F kao Franjo!
– Koji Franjo? Tuđman?
– Ma koji Tuđman?!
– Pa Franjo!
– Majko – udahnula sam – okani se Ljube Jurčića i zimnice! Ne treba nam zimnica! Ti si previše stara da bi se mučila kuvajući zimnicu. A to da ćeš u svojim godinama vlastoručno šjolavati cipele... Zaboravi!
Samo zeru
– Prvo i prvo – rekla je glasom koji jasno daje do znanja da sam pretjerala – nisam ja baš tako stara! Nit sam pala s nogu, nit mi je mozak opao. Drugo i drugo, kakvo te šjolavanje uhvatilo? Pa samo ću napraviti zeru zimnice. Eto!
– U redu, majko – kazala sam. – Ja ću u dvoru napraviti mali svinjčić, kupiti prasence, toviti ga, gojiti ga, pjevati mu, češkati ga, a onda, taman kad ga zavolim i kad čitavo susjedstvo počne s njime igrati na male branke, onda ću ga golim rukama zaklati.
– Ih – nasmijala se. – Ajme prasetu kojeg ti budeš tovila. Ti kad te odnese taj tvoj posao, ti zaboraviš i muža nahraniti, kamoli ćeš prase...
– Majko – rekla sam ozbiljno – kad sam mogla položiti kazneno procesno pravo, iz sedmog puta, doduše, nema toga praseta koje kod mene neće procvjetati. I kojem neću znati otkinuti glavu!
Života mi moga, nisam se uspjela othrvati nadrealnim vizijama te sam, čim je Zakoniti došao doma, morala s njim zaneseno podijeliti fantastičnu projekciju u kojoj ja u dvoru montiram svinjac, u svinjcu montiram korito, u korito montiram svakakvu praseću hranu te, u konačnici, u kadar montiram i prase marke hempšir.
Bijelo prase za crne dane
– Hempšir ne dolazi u obzir – rekao je on, uopće ne obraćajući pažnju da se ja zacenjujem sama od sebe i da se od smijeha presavijam. – Nikako hempšir.
– Šta fali hempširu? – upitala sam, kao da uopće znam o čemu govorimo.
– Pa to ti je šarena svinja – kazao je upućeno. – Crno-bijela.
– Pa šta ima veze? – blenula sam. – Šta fali crno-bijelom prasetu?
– E neću ništa crno – kazao je, konačno se i on zacenivši. – Stižu crni dani. A za crne dane treba bijelo prase. Čisto da unese malo nade u mrklu noć skore budućnosti...
– Ček – zbunio me. – Koja su bijela prasad?
– Jorkšir i samo jorkšir! – kazao je. – U najgorem slučaju turopoljac!
– Glasam za domaćeg prasca! – odlučila sam. – Domaće je ipak domaće.