Split je ove godine svojoj miljenici, legendarnoj Terezi Kesoviji, dao posebnu ulogu na vlastitom koncertu.
Da, osim što će s pozornice Prokurativa 2. srpnja, noć užežin festivalske finalne večeri, izvesti neke od svojih antologijskih skladbi, imat će prigodu i iz prvog reda slušati kako njezine pjesme zvuče u izvođenju nekolicine kolega. I to je jako raduje jer u njima vidi snagu, vjetar u leđa, potporu tradicionalnoj splitskoj glazbenoj fešti, na kojoj je 1962. godine imala prvi nastup. Tereza, pa treba li uopće pojašnjavati čvrstu vezu između nje i grada pod Marjanom?
Zar o tome ne govori dovoljni antologijski hit "Nima Splita do Splita", ta točka na i, himna najluđega grada na svitu, glazbena potka kojom počinje i završava sve ono što se u njemu događa. I ona sama kaže koliko je više nepotrebno isticati da ovaj naš grad voli svim srcem. A to će nam i pokazati opet u druženju sa svojom publikom, na Prokurativama, s kojima je vežu posebna sjećanja.
Ljubav je počela 62.
- Split volim uvijek, volim ga od djetinjstva, volim ga od 62., kada sam na Prokurativama izvela pjesmu "Čakule o siromajima" Zdenka Runjića. Volim ga i kada oko mene zapleše i zapjeva mladost kao prije nekoliko dana na rođendanskom partyju Le Meridien hotela. Zapuvala je jaka bura, u jednom trenu me zaljuljao njezin reful, ali kada sam vidjela te ljude kako plješću, skaču, kao i uvijek me ponijela atmosfera lude splitske galame. Obožavam temperament Splita. I zato se jako radujem večeri "Split pjeva Terezu" na festivalu. Bit će to za mene interesantna forma i novina, iz publike ću nakon svog nastupa slušati kako moje pjesme prenose kolege. Jedva čekam – veli Tereza.
Sama Tereza Split će počastiti s desetak skladbi, a isto toliko će izvesti i njezini gosti. Među ostalim, bit će tu neponovljiva Zorica Kondža, Lorena, Martina Majerle, Lidija Bačić, Ivana Kovač, Jacques Houdek, Ivo Perkušić, Marko Kutlić... Ovakav koncept drži za odličnu ideju, a za nju samu bit će to dvostruki užitak. Kaže nam i kako je jako razveselilo da će poslušati Zoru u izvedbi skladbe "Što je ostalo od ljubavi", pjesmu pokojnog Đele Jusića, njoj osobito drage. A što ćemo od nje čuti?
- "Rusticanu", predivnu skladbu autora glazbe Zdenke Runjića i teksta Jakše Fiamenga. Naravno i "Nona", ali i moju drugu glazbenu djecu. Teško mi je odabrati najdraže, to je kao da roditelja pitate koje mu je dijete najviše priraslo srcu. Ali kako je trebalo odabrati u mom ogromnom opusu, odlučila sam se i za "Larinu pjesmu", bezvremensku predivnu skladbu koju sam upravo ja prva u svijetu snimila. To je pjesma koju pjevam na francuskom jeziku, što živi u našem narodu. I vidjet ćete, Split će je pjevati, cijelo gledalište. Uvijek pustim jedan dio njima da je sami otpjevaju, to je nešto neopisivo, nešto fenomenalno – veli Tereza.
Ma, naravno, bit će tu i "Posljednja i prva ljubavi" i još puno, puno poslastica. Volimo Terezine pjesme jer nas vraćaju u vrijeme u kojem su festivalskom binom šetale legende. No, ono neumitno radi svoje, onu divnu gardu autora: Zdenka Runjića, Jakšu Fiamenga, Momčila Popadića, Tomu Bebića, Arsena Dedića, Đelu Jusića, Nikicu Kalogjeru, Rajka Dujmića, Đorđa Novkovića, Vicu Vukova, Olivera, plejadu antologijskih umjetnika, odnijelo je s ovog svijeta. Oni koji su ostali s tugom ih se sjećaju i otvoreno kao Tereza drže kako su njihov značaj i djela put kojeg se splitska glazbena manifestacija treba držati. Tereza ima mudrost prosudbe i ne krije kako je u zrakopraznom prostoru nastalom odlaskom ovih glazbenih asova bilo određenih programskih nespretnosti. Kaže kako je ponekad bila i razočarana pojavom određenih skladbi, ali i ističe, što je i navela u razgovoru s direktorom festivala Tomom Mrduljašom, da se ovaj splitski simbol nikada ne smije ugasiti.
Vraća nam se Festival
- Zaboga, to je srce hrvatske glazbe. Tko može baciti u zaborav San Remo, nitko. Tko bi se usudio nešto kao Splitski festival maknuti sa svog kultnog pijedestala, nitko. To je ponos, nešto što treba njegovati, čuvati, zaštititi. Odlaskom veličina, tih divnih ljudi, prijatelja i kolega možda je i bilo nekih vrludanja, no uvjerena sam kako je i moj povratak na Prokurative dokaz kako se Splitski festival vraća u svoje okrilje. Upravo sam to naznačila direktoru Mrduljašu, Splitski festival je Dalmacija, otok, selo, zagora, malo ribarsko misto, pjaca, kala, mriža, more, maslina, briškula i trešeta, suza i smij...
Ti komadići životnog mozaika, ta naša povijest, sadašnjost, te male priče treba sačuvati u tekstu, glazbi. I zato treba raditi na edukaciji mladih pjevača, kompozitora, tekstopisaca, aranžera. Treba im pokazati put, naučiti ih što se od ove glazbene fešte očekuje. Samo najbolje, najveće – drži Tereza.
Pa se vraća u one nekadašnje splitske noći kada su dame s pozornice i iz gledališta odlazile u krojačke salone i dućane Splita, Zagreba, Beča, Trsta po garderobu. Frizerke su tih dana imale puno posla jer svi su na festivalu morali zabljesnuti. O tome Tereza priča, o danima koje fešta što se počela boriti za status nematerijalne kulturne baštine treba opet postići. Tereza je uvjerena kako Festival čeka baš takva budućnost, zato je i s guštom i pristala doći opet tu, u centar svita.
- Imamo divna imena, Huljića, Ninčevića, Gibonnija, Grašu i još mnoga druga, imamo ljude koji svojim znanjem mogu napraviti to da Splitski festival opet bude kao nekad. Imamo ljude koji će sponzorski u tome pomoći. Imamo i one koji kao ja vjeruju u ovaj simbol Splita i Dalmacije. I zato sam tu, i zato se opet vraćam ovom gradu, šušuru, svem našem. Istinski volim ovaj grad i ono njegovo, i zato mu svako dobro želim – veli Tereza.