Premda u svijetu, barem njegovu zapadnome dijelu, koji je Rusiji i dijelu ruskih multimilijardera nametnuo teške sankcije, traju oprezne polemike o tome kakav će one učinak imati na kastu povlaštenih Rusa, čini se da će sankcije, ali i rat kao takav, značajno neke od najbogatijih Rusa osiromašiti, piše Slobodna Dalmacija.
Dakako, u tome svijetu osiromašenje nema isto značenje kao što će ga imati na milijune Rusa koji nikad nisu stekli milijun dolara.
Ovih je dana magazin Forbes iznio procjenu kako je tvrtka najbogatije Ruskinje u samo mjesec dana izgubila gotovo pola svoje vrijednosti.
Naime, kako piše Forbes, biznis koji vodi Tatjana Bakaljčuk, rođena Kim, u svojoj firmi “Wildberries”, u kojoj ima 99 posto vlasništva, a jedan posto je u portfelju njezina muža Vladislava Bakaljčuka, oca njezinih četvero djece, prije izbijanja “specijalne vojne operacije”, vrijedio je 7,6 milijardi dolara, a sad vrijedi samo 4,2 milijarde.
Najbogatija Ruskinja – premda je porijeklom Korejka – očito neće ostvariti svoje poslovne planove za ovu godinu koje je bila povjerila Reutersu.
Planirala je, naime, širenje poslovanja na područje Kazahstana, Armenije i Bjelorusije, kao i ulazak na tržište Uzbekistana, no izgleda da su u ovim okolnostima i Rusi izgubili volju – i sredstva! – za online šoping, čime se “Wildberries” primarno bavi i predstavlja rusku inačicu “Amazona” koju je, međutim, Tatjana Bakaljčuk sama stvorila počevši od 2004. dok je kao učiteljica engleskog jezika bila na porodiljnom dopustu.
Krenula je, barem tako proizlazi iz njezinih intervjua, doslovno od nule, a broj intervjua se značajno povećao otkako je s trona najbogatije Ruskinje lani zbacila Elenu Baturinu, udovicu Jurija Lužkova, nekadašnjeg gradonačelnika Moskve, koja je zahvaljujući vlasništvu nad investicijsko-građevinskom tvrtkom “Inteco” trenutačno “teška” milijardu i pol dolara.
No, Baturina je tvrtku osnovala s bratom Viktorom Baturinom s kojim je donedavno bila u parnici na sudovima u Austriji, gdje se nalazi veći dio njezine imovine, premda živi u Londonu.
Moskovska veza
U Veliku Britaniju se preselila još 2011. nakon što je njezin suprug Jurij Lužkov smijenjen s mjesta gradonačelnika Moskve zbog optužbi da je sudjelovao u prijevari od pet milijardi funti.
I u zapadnoj Europi se ona suočila s optužbama da je iskoristila muževljevo gradonačelničko mjesto kako bi dobila unosne javne ugovore o gradnji, što je ona, dakako, odlučno i uspješno poricala. Osim toga, ruska istraga dovela je do otkrića da je bivši čelnik Moskovske banke Andrej Borodin koristio novac iz proračuna grada Moskve da posudi novac lažnim tvrtkama, koje su na kraju prebacile 443 milijuna dolara upravo Eleni Baturini.
S bratom Viktorom pak spor se vodio oko tvrtke “Inteco” u kojoj su oboje bili ravnopravni suvlasnici od 1991. kad su tvrtku i osnovali.
Viktor Baturin ustupio je polovicu svojih dionica — 25 posto vrijednosti tvrtke — bivšoj supruzi tijekom brakorazvodnog postupka 2000., a godinu dana kasnije njegova bivša supruga preprodala je te dionice Eleni Baturini. No, Baturina je tada stekla i preostalih 25 posto tvrtke od svog brata nagodbom koja je, izgleda, sporna.
Naime, svako od njih dvoje ponudio je sudu kopije sporazuma, koji se, međutim, razlikuju u ključnim aspektima. Verzija dokumenta koju ima Viktor pokazuje da mu se trebala isplatiti naknada u tržišnoj vrijednosti u zamjenu za njegovih 25 posto “Inteca”, dok sestrina kopija ne spominje nikakvu naknadu.
Brat je tvrdio da je dokument njegove sestre krivotvoren, dok je ona tvrdila da je on krivotvorio ugovor, zbog čega je Viktor čak bio i u ruskom zatvoru tri godine.
Brat je po izlasku iz kaznionice tužio sestru sudu u Innsbrucku, a obrat u slučaju dogodio se kada je austrijski sud lani imenovao Christiana Grafla, stručnjaka za rukopis, da prouči izvorne potpise na obje verzije sporazuma. Grafl je utvrdio da je oba potpisa “s velikim stupnjem vjerojatnosti” stavila Elena Baturina, što je potaknulo nagađanja da je upravo ona krivotvorila potpis svog brata.
No, u konačnici, sud je tužbu Viktora Baturine odbio te je druga najbogatija Ruskinja iz spora izišla kao pobjednica. Nije ni čudno – Elena Baturina ima jake veze koje, kako je nedavno osvanulo u medijima, preko Huntera Bidena, sina američkog predsjednika, sežu jako visoko.
Za razliku, međutim, od Elene Baturine, najbogatija Ruskinja Tatjana Bakaljčuk, barem zasad, nije za sobom ni oko sebe stvarala skandale ni kaznene postupke.
No, u vrijeme kada je Tatjana pokrenula posao, njezin muž Vladislav Bakaljčuk već je bio iskusan poduzetnik. On se biznisom počeo baviti krajem devedesetih, najprije je prodavao računala, pa je osnovao kompaniju-provider “UTech”, a zatim firmu “iFlat”.
Meso, nogomet i razvodi
Vladislavov rođak Jon Bakaljčuk živi u Izraelu i dugi je niz godina radio u međunarodnoj IT kompaniji “Matrix Global Services” kao direktor za stratešku prodaju. Među njegovim klijentima bili su i Ministarstvo obrane Izraela i Glavni stožer Izraelskih obrambenih snaga.
Koliko je Tatjani to pomoglo, ne zna se, no zna se da joj je jako stalo do imidža žene koja se sama probila u svijetu kapitala. Uostalom, jednom je i javno kazala kako “priča o uspješnoj ženi koja je sve sama postigla u biznisu - ima prođu”.
Ona je svjesno tu priču uporno pričala, a uz pomoć profesionalnih PR menadžera, ali i zahvaljujući golemom poslovnom uspjehu koji je lani rezultirao rastom od 1200 posto priča i danas drži vodu.
Generalna direktorica ruskog proizvođača mesa “Cherkizovo”, Lidija Mikhailova i njezina obitelj zauzimaju treće mjesto na Forbesovoj listi najbogatijih Ruskinja.
Njezino se bogatstvo procjenjuje na 1,3 milijarde dolara. Grupa “Cherkizovo” je u 2019. proizvela 1,16 milijuna tona mesa, što je 7,6 posto od ukupnog mesa proizvedenog u Rusiji.
Ona vodi obiteljski biznis u kojem složno rade njezin muž, dva sina i nećaci, a dionicama grupe trguje se – ili se trgovalo – i na burzama u Londonu i Moskvi. Lidija Mikhailova, uza sve svoje bogatstvo, vrlo je samozatajna, ne daje intervjue, i u tišini vodi mesno carstvo.
Jelena Ribolovljeva nešto je posve drugo. Svoje je bogatstvo od 603 milijuna dolara stekla razvodom koji su pratili gotovo svi svjetski mediji. Bivši vlasnik “Uralkalija” Dmitrij Ribolovljev, čije se bogatstvo procjenjuje na osam i pol milijardi dolara, postao je poznat u svijetu kao vlasnik nogometnog kluba Monaco koji je kupio 2011.
Ribolovljev u svom vlasništvu ima dvije trećine dionica Monaca, koje su nominalno registrirane na ime njegove kćeri Ekaterine. Ovaj ruski milijarder zasad nije na meti francuskih vlasti koje su odlučile sankcionirati 26 oligarha. Međutim, to bi se moglo promijeniti bude li oligarsima zabranjeno voditi francuske tvrtke... Ribolovljev u vlasništvu ima i belgijski klub Cercle Brugge koji je preuzeo 2017. godine.
Britanski Mirror piše kako je vjerojatnije da bi se Ribolovljev, ako se nađe na udaru sankcija, riješio Cercle Bruggea nego Monaca, no... To Jelenu i ne zanima.
Jest da je svoju imovinu stekla u sedam godina dugoj brakorazvodnoj parnici, ali – vrijedilo je. Dmitrij i Jelena su u braku proveli 21 godinu, a Jelena je na listu najbogatijih Ruskinja dospjela 2016. godine, kada je dobila 603 milijuna dolara i dvije kuće u Švicarskoj. Sada se bavi investicijama i četvrta je najbogatija Ruskinja.
I sokovi se isplate
Konačno, Olga Belyavceva sa “samo” pola milijarde dolara vlastite imovine na dnu je ljestvice “top pet” Ruskinja s najdubljim džepom. Započela je poslovnu karijeru u tvornici “Lebedyansky” i pod njezinim rukovodstvom tvrtka je postala vodeća u Rusiji i istočnoj Europi, zauzimajući više od trećine ruskog tržišta sokova. Udio Olge Belyavceve bio je 18,4 posto.
Tvornicu je 2008. kupio PepsiCo za 1,8 milijardi dolara, a bivši dioničari ostali su vlasnici nekoliko proizvodnih linija, na primjer, vode Lipetsk Byuvet i dječje hrane Fruto Nanny.
Na temelju toga poduzetnici su stvorili Progress JSC, u kojem Belyavceva ima 35 posto udjela.
Olga ima velike udjele i u drugim tvrtkama: u proizvođaču plastičnih čepova “Biplast” i proizvođaču jabuka “Agronom-Sad”.
Do 2016. godine u potpunosti je kontrolirala dionice “Bipaka”, proizvođača ambalaže za prehrambene proizvode i valovitog kartona te financirala izgradnju sela Rubin u blizini Moskve.