Prvo smo ga gledali na HRT-u, neko kraće vrijeme proveo je i na N1, a onda je konačnim prelaskom na RTL potpuno izišao iz okvira informative, piše Slobodna Dalmacija.
Riječ je, naravno, o Zoranu Šprajcu, iza kojega je radno ljeto. Prošloga svibnja javnosti je predstavio novu emisiju "Stanje nacije", prije koje je radio na, kako mu on voli tepati, svojem čedu "RTL Direktu".
Neki su nizali pohvale, drugi kritike, i Šprajc u političku jesen ulazi sa saznanjem da ga se neće moći ignorirati na malim ekranima.
U razgovoru s nama dotaknuo se svojih kolega, dobro poznatih političkih satiričara, i Mojmire Pastorčić, u čijim je rukama ostavio "bebu", a iskreno nam je otkrio i zašto se isticao za vrijeme svojega rada na informativnim emisijama, kao i toga zbog čega toliko uživa u svojem poslu.
Kombinacija svega toga, sigurni smo, recept je za uspjeh što ga hrvatski građani uzastopce puštaju u svoje domove...
Pitanja za više instance
Prije koji tjedan morali ste otkazati emisiju zbog lošeg zdravstvenog stanja. Kako se sada osjećate?
– Ništa dramatično, dan prije početka nove sezone "Stanja nacije" uhvatila me je neka prehlada i povišena temperatura, pa smo procijenili da nije baš uputno u takvom stanju sjesti pred naciju i tumačiti kakvo joj je stanje, kad ni ja nisam u dobrom stanju.
Što nam ove jeseni i zime spremate sa "Stanjem nacije"? Čemu se mogu radovati obožavatelji?
– To morate pitati one koji utječu na stanje nacije i kreiraju događaje koji su relevantni za stanje nacije – eto, recimo, tko bi prije još samo desetak dana mogao naslutiti kako će nas Vlada odvesti u doba blaženog socijalizma, zamrznutih cijena i nestašica.
Situacija je potpuno nepredvidljiva, ali mi smo spremni na svaku glupost koja će nas zadesiti. Ne znam čemu se mogu nadati, sumnjam da im ja mogu donijeti radost i mir u srca, to su pitanja za više instance.
Imate specifičan stil vođenja emisije pa gledatelje nerijetko šokirate pojavljivanjem bez hlača ili otvaranjem emisije u "luđačkoj košulji"... Odakle dobivate ideje i inspiraciju?
– Uglavnom iz vlastite glave, u kojoj se nalazi ringišpil kojekakvih ludosti, pa ni ja ne znam uvijek što će mi s njega ispasti! Jako vizualiziram svaku moguću ideju, pokušavam pronaći detalje koji će biti interesantni i koji će toj zamisli dati željeni efekt.
Tako je bilo i s tim gaćama u studiju – da nije bilo tirkizno zelenih čarapa, vizualno bi se dobio sasvim drugačiji dojam, možda bi čak bilo i neumjesno. Ovako, eto, dogodio se vrlo pamtljiv završetak sezone.
Mojmira ima svoj stil uređivanja
Iako je koncept političke satire u drugim zemljama vrlo rasprostranjen, kod nas i nije tako čest. Ako se ne varam, jedini koji to uspješno rade ste vi i ekipa iz "Prime Timea", s kojom i vi surađujete.
– Da, Borna Sor i Jan Štih iz "Prime Timea" naši su stalni suradnici, a Borna je svakodnevno s nama u redakciji i veliki je oslonac u stvaranju i mućkanju ideja i aspekata, s kojih bi se pojedine teme mogle obraditi.
Obratio sam mu se za pomoć baš zato što se tom formom nitko drugi osim njega i Domagoja Zovka nije bavio i nitko nije ni znao kako bi se time trebalo baviti.
Borna ima svoj specifičan stil i izražaj, ja imam svoj, tako da nitko nikome ne ulazi u teren njegove emisije. Imamo zajedničke ideje, ali pristup koji ima "Prime Time" različit je od "Stanja nacije", tako da se zapravo sjajno nadopunjujemo i dobro surađujemo.
Godinama ste bili zaštitno lice "Direkta", ali u svibnju ove godine palicu ste prepustili Mojmiri Pastorčić. Koji ste joj savjet dali? Sviđaju li vam se promjene koje je uvela?
– Ne volim dijeliti savjete ako me za njih ne pitaju, a Mojmira je sa mnom svakodnevno radila nekoliko godina, vjerojatno smo oboje na poslu proveli više vremena zajedno nego sa svojim obiteljima, tako da smo u tom periodu sve savjete međusobno već razmijenili.
Ona, naravno, ima svoj stil i uređivanja i vođenja koji najbolje odgovara njezinoj osobnosti i publika ju je odmah prepoznala i prihvatila kao autentično TV lice.
"Direkt" je na neki način moje čedo pa sam uz njega i emotivno vezan, ali i čedo se mora razvijati i dalje napredovati, a mislim da je s Mojmirom u dobrim rukama.
Dok ste radili na HRT-u, javnosti ste bili poznati po tome da ste jedini voditelj koji, osim čitanja vijesti, doda i nekoliko rečenica svojeg mišljenja. Tu paralelu smo mogli i sami vidjeti, prvo u "Direktu", a pogotovo sada u "Stanju nacije". Mislite li da je to bilo ključno za vaš uspjeh?
– Nadao sam se da je bilo ključno što sam lijep i što imam lijepu frizuru, ali, eto, ispalo je da je osobnost u pristupu klišejiziranoj formi TV dnevnika bila prilično važna. Zapravo, dosta sam se volio igrati s tom dnevničkom formom, koja je prilično dosadna, i kad god sam mogao, pokušavao sam je napraviti onakvom kakva bi meni bila zanimljiva.
Pa je, eto, ispalo da je zanimljiva i većini publike. Sad je to evoluiralo do "Stanja nacije", koje je samo za sebe opet posebna televizijska disciplina, kod nas još uvijek prilično neistražena. Na neki sam način pionir takve TV forme na nacionalnim televizijama. Što nije baš uvijek zahvalno.
Sve što kažem dvaput promislim
U Americi je taj koncept televizijskog opinion makera sasvim normalna pojava, ali kod nas je još uvijek stran. Možete li se sjetiti neke prigode kada ste ipak trebali "pregristi jezik"?
– Vjerojatno jest, ali uglavnom sve što kažem nastojim dvaput promisliti, a komentare peglam po četiri-pet puta dnevno pa se stvarno ne mogu sjetiti prigode kad sam zažalio jer sam u nečemu pretjerao. Ali sigurno je bilo prigoda kad sam požalio što nisam bio oštriji.
Ameriku i Hrvatsku uopće se ne može uspoređivati, ondje voditelji ovakvih "late night" emisija imaju cijele timove scenarista i novinara koji razrađuju pojedine ideje, dok smo mi znatno skromniji.
Recimo samo da sve skupa završava tako da srijedom i četvrtkom dan i noć sjedim i pišem tekstove za emisiju. Ali s druge strane, ja sam oduvijek takav, nema šanse da bih mogao pročitati tuđi tekst, finalna verzija scenarija uvijek mora izići iz moje glave, to je jedini način da se osjećam ugodno u studiju, a ako se ja osjećam dobro, taj će dobar osjećaj doći i do publike.
Malo je naporno i stresno, ali ako postoji ikakva tajna mojeg uspjeha, onda je vjerojatno u tome.
Spomenimo i društvene mreže, imate velik broj pratitelja s kojima komunicirate na nekoliko platformi. Koji su najbolji, a koji najgori aspekti toga?
– Instagram je zahvalan jer se ondje uglavnom okupljaju ljudi koji imaju nešto dobro i pozitivno istaknuti ili iz svojeg života ili iz života oko nas, dok je na Facebooku jako angažirana publika koja ima potrebu izreći svoje nezadovoljstvo, ogorčenje ili nekakvu frustraciju.
Tako da sam, unatoč odličnim rezultatima gledanosti u prvih nekoliko emisija, na Facebooku očekivao gomilu negativnih reakcija, međutim, ispalo je da su nas naša publika i moji pratitelji jako pozitivno doživjeli i da im se baš sviđa naša forma. Naravno da ima i negativnih kritika, mržnje i uvreda, ali one su na neki način dio mojeg posla.
Nedostaje li vam anonimnost koju ste nekada imali? Što najviše volite u vezi sa svojim poslom?
– Nedostaje mi anonimnost, i to sve više, ali volim osjećaj da činim dobru stvar, da mogu pokazati drugu stranu medalje, da mogu donijeti informaciju više, da mogu oraspoložiti ljude.
Ipak, možda je najslađe kad mogu razotkriti budale i prevarante i moronima javno reći da su moroni.