A i kad bi ga objavili, traljavo su odrađivali reklamu, predstavljanja, distribuciju, „zaboravljali“ honorare... I onda je ono što je u meni godinama (a govorimo o razdoblju od 1998. kad mi je objavljen prvi roman) bilo negdje učahureno i potisnuto, odjednom izbilo na površinu.
Doslovno sam se jednog jutra probudila s mišlju kako bi bilo sjajno osnovati malu nakladničku kuću u kojoj se na knjigu ne bi gledalo kao na običnu robu, i u kojoj bih mogla kontrolirati i upravljati svim njenim „životnim“ fazama – od stvaranja pa do smještanja na police knjižnice ili knjižare. Stjecajem okolnosti smo se nas troje (Marina Kljunak Čuikin - predsjednica, Zlatko Tomić – potpredsjednik i ja – tajnica Slagalice) prepoznali i našli i na kraju osnovali udrugu. Iako na početku stvarno jesmo počeli kao nakladnik, s vremenom smo, kako su nam se priključivali novi ljudi s novim i drugačijim idejama i vizijama, dobili drugu misiju." - priča nam Renata Zlatković.
U ovo čudno doba potaknuti izolacijom ili ograničeni zbog epidemije, mnogi su posegnuli za knjigom nakon nekog vremena provedenog za ekranom. Ne samo iz dosade, nego se očito javlja potreba za nekim intimnijim stvarima koje su u nekim prošlim vremenima bile svakodnevne. Društvo Slagalica svojim neprekidnim radom utječe upravo kod najmlađih kako bi knjigu i strip zavoljeli trajno.
Kako potaknuti ljude da ponovno zavole knjigu?
Ne bih rekla da možemo bilo koga potaknuti na bilo što ako on to sam ne želi. Rekli ste „da ponovno zavole knjigu“. Onaj tko ju je zavolio kao dijete, nikad je neće prestati voljeti. To što je netko odrastao neće utjecati na to da prestane čitati samo zato što zbog raznih i brojnih obaveza ima manje vremena nego onda kad je bio malen. Vrijeme za knjigu se uvijek može naći. Ako želiš. S druge strane, na djecu se može utjecati, i to je ono što Slagalica sustavno čini svojim projektima i aktivnostima koje se mogu donekle, uvjetno, odvojiti od naše izravne nakladničke djelatnosti. Što se tiče preporuka odraslim čitateljem, ne volim ih davati. Svatko najbolje zna što mu odgovora, što voli a što ne voli i što traži i očekuje od knjige.
.
Izdali ste kao društvo već dosta naslova, imate ih u pripremi još.
Netko uvijek ima gotov neki rukopis, a tema i žanr i oblik u koji će se tekst „upakirati“ ovise isključivo o autoru. Doduše, Slagalica se profilirala kao nakladnik čiji je primarni interes literatura namijenjena djeci i mladima, ali to je samo zbog toga što su članovi koji pišu za te uzraste najbrojniji. A imamo mi i knjiga za odrasle čitatelje (tri kriminalistička romana, zbirku priča i jedan strip). Točno, dosad smo objavili 23 naslova, na što sam doista jako ponosna, osobito zato što raspolažemo više nego skromnim sredstvima. Naš izdavački program za 2020. obuhvaća pet knjiga. Jedna je dvojezična slikovnica za koju je tekst napisao trinaestogodišnji Leon Tomašević.
Njegova bajka (Pustolovine princeze Puding) kojom se javio na natječaj za najljepšu bajku koji smo raspisali početkom prošle godine, bila je originalna i toliko dobro napisana da nismo mogli ništa drugo nego mu dodijeliti posebnu nagradu – objavljivanje u obliku slikovnice. Kako je Leon u međuvremenu s obitelji odselio u Irsku, odlučili smo je prevesti na engleski jezik. Planiramo objaviti još dvije slikovnice: edukativnu pod nazivom Vitez Vilim od Kupinova dvora i terapeutsku Nosonja. Tekstovi su moji, a sve tri slikovnice ilustrirat će naša „dežurna“ slikarica Sandra Sekulić.
Četvrta knjiga je zbirka kratkih priča za djecu Sjaj male krijesnice Marije Đanović, također sa Sandrinim ilustracijama, a peta će biti zbornik radova pristiglih na dva nova natječaja koja smo raspisali krajem prošle godine. Jedan je bio za bajku, namijenjen učenicima osnovne škole, a drugi za kratku priču kriminalističko-detektivske tematike namijenjen srednjoškolcima. Voljela bih kad bismo mogli ostvariti planirano. Ali, kad uzmem u obzir financijska sredstva koja smo ove godine dobili od Kulturnog vijeća za knjigu i izdavaštvo javivši se na Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi, bojim se da neće ići bez čarobnog štapića iz neke od bajki koje smo dobili od mladih pisaca.
Što ljudi najviše vole čitati?
Iz perspektive jedne knjižničarke, bar kad je riječ o knjižnici u kojoj radim, mogu reći da se najviše i stalno čitaju ljubavni i kriminalistički romani te nešto manje popularna psihologija. Onda između te „standardne“ literature iskoči poneki hit-naslov, kao što je npr. tetralogija Elene Ferrante ili Novakov "Ciganin, ali najljepši". Ili ljudi pogledaju film, otkriju da je za njegovo snimanje knjiga poslužila kao predložak, pa je onda žele i pročitati. Ili, to se obično događa na početku ljeta, neka poznata osoba preporuči 5 ili 10 svojih omiljenih knjiga za plažu, i onda moji članovi dolaze s isprintanim popisom i traže te knjige. U početku mi je bilo čudno što iznenada veći broj ljudi u isto vrijeme traži knjigu po kojoj je napadala prašina i za kojom rijetko kad netko posegne, ali sam onda otkrila o čemu je riječ.
Kad je riječ o stripu, kakvo je trenutačno stanje u Hrvatskoj? Ne čini mi se baš da je to ni približno popularno kao nekad prije, kad su se stripovi jedva čekali na trafikama.
Ja sam emotivno vezana za strip, jer sam kao klinka gledajući te smiješne sličice i oblačiće sama naučila čitati. I zato mi je žao što se moram složiti s vašom ocjenom. A opet, snimljen je niz filmova po stripovima o superjunacima koji su jako gledani. Postoje i popularne računalne igrice sa strip-junacima, pa su možda ljubitelji i potencijalni ljubitelji stripa jedan medij samo zamijenili drugim. Bilo bi logično da je strip ranije, u doba kad ga je pratila reputacija banalnog štiva, bio manje omiljen nego danas kad su mu napokon priznali posjedovanje vlastite poetike i vlastitog jezika i prepoznali ga kao umjetničku djelatnost. Možda će se i mlađe generacije jednom opet okrenuti „papirnatom“ stripu? One starije ga ipak nisu zanemarile i zaboravile. Ako ništa drugo, a ono iz nostalgičnih pobuda.
Društvo organizira video i filmske radionice i dramske predstave - je li tu interes veći obzirom na vrijeme tehnologije?
Rekla bih da nije ni veći ni manji. Možda samo izgleda da je veći, jer je tehnologija toliko uznapredovala da se danas na kazališnoj sceni i u filmskoj i video produkciji postiže i ono što je ne tako davno izgledalo neizvedivo, pa i nezamislivo. Multimedijalnost, hologrami, kompjuterizirana rasvjeta, savršeni zvuk... Ali, što je s emocijom? Mogu li je zamijeniti tehnička dostignuća? Mislim da ne mogu. Čarolija se može postići i „golim“glasom, gestom ili jednim starinskim, primitivnim reflektorom. Drugo je pitanje što današnji čovjek više voli i u kojem se okruženju bolje osjeća – onom virtualnom ili „pravom“. Da se vratimo na knjigu i čitanje. U odnosu na čitanje, sve ovo zahtijeva puno manji napor u pogledu recepcije. Kad gledaš film, sve ti je servirano, pasivan si, ne moraš se truditi. Kad čitaš, sam moraš stvarati slike, upošljavati maštu, razmišljati, kreirati stvarnost koju ti je pisac samo nagovijestio i koja se vjerojatno razlikuje od njegove.