Prije dvadesetak godina putovi su im se isprepleli u Oskarima ovjenčanom povijesnom spektaklu ‘Gladijator‘: jedan ga je režirao, a drugi u njemu glumio psihotičnog rimskog cara Komoda. Sad je britanski kultni redatelj Ridley Scott (Alien, Blade Runner, Black Hawk Down) svom glumačkom pouzdaniku Joaquinu Phoenixu ponovno nataknuo imperijalni lovorov vijenac, ovaj put na glavi francuskog cara Napoleona Bonapartea.
Epski film o velikom vojskovođi i političkom predatoru Scott je planirao godinama, no pošto poto je želio izbjeći suhi biografski prikaz ili ponavljati prethodna uprizorenja života korzikanskog fantasta. Zbog toga se odlučio Napoleonove znamenite vojne kampanje razlomiti fragmentima iz privatnog života čovjeka gonjenog opsesijama i obilježenog snažnim utjecajem žena. A upravo na tom polju ‘Napoleon‘ kroči po ledu tanjem od onog u bitci kod Austerlitza, gdje moćni prizori junakove pobjede nad austrijsko-ruskim trupama zamrzavaju dah.
Uvođenje ‘otelovskog‘ motiva briljantnog ratnika koji u ložnici postaje slabić izjeden ljubomorom legitiman je Scottov odabir za portretiranje lika, no ovdje je on ipak odviše naglašen i na momente dekoncentrira. Šteta, jer je ‘militaristički‘ ostatak ovog dvo i pol satnog epa mnogo interesantniji iako ne uključuje sve ključne epizode ratnog puta vođe koji je u osvajačkim pohodima potrošio 3 milijuna života sunarodnjaka.
Opsada Toulona, već spomenuti ledeni sraz kod Austerlitza i kobni Napoleonov poraz kod Waterlooa vizualni su snažan doživljaj. Osvajačkim pohodima u Egiptu i Moskvi pak nedostaje grandioznosti, ali i takvi nadvisuju scene burne romanse provincijalca i francuske plemenitašice Josephine koja zahvaljujući suptilnoj izvedbi Vanesse Kirby nijednom ne otkliže prema trivijalnosti. Engleskinja Kirby izvedbom i pojavom intrigira, pokazujući da je sposobna i za uloge mnogo kompleksnije od Bijele udovice, dilerice oružja iz Cruiseove ‘Nemoguće misije‘.
Što se Joaquina Phoenixa tiče, glavna uloga ovog tipa pristaje mu kao salivena. Kompleksna, psihološki izazovna i izvedbeno zahtjevna iz interpreta izvlači velike zalihe kreativne energije, no to nije nešto s čime se ovaj oskarovac ne može nositi. Napoleon se u Phoenixovu šinjelu osjeća sasvim komotno. Da povremeno iz glumca ne izbijaju ostaci pomaknute osobnosti iz prethodne role Jokera, Batmanova neprijatelja koji mu je donio Akademijin zlatni kipić, bila bi ovo jedna savršena izvedba.
Appleov ‘Napoleon‘ od povjesničara je zaradio više packi na račun faktografskih omaški i forsiranje nepostojećih događaja. Ubrzana tura kroz doba jakobinske revolucionarne vlasti slabije upućenoj publici može djelovati zbunjujuće, baš kao i cijela regimenta uzgredno spomenutih stvarnih povijesnih figura koje se redaju u prvoj trećini filma i potom iščezavaju. Na više mjesta uočljivo je kraćenje scena zbog minutaže primjerene kino distribuciji, što je okljaštrilo neke važne prizore poput povlačenja francuskih trupa kroz rusku zimu ili okolnosti Napoleonova dvostrukog izgnanstva.
Stari lisac Scott procijenio je valjda da gledateljstvo ne treba previše zamarati činjenicama s bojnog polja ako već postoji ono manje egzaktno, ljubavno. Odatle izviru i povijesne krivotvorine poput granatiranja egipatskih piramida, u vojnim analima nezabilježenom kulturocidu.
No, unatoč nesavršenostima, Scottova Bonapartea nikako ne treba propustiti jer grandiozni povijesni spektakli nisu baš često na filmskom jelovniku.