Antonia Selak iz Makarske trebala je, po preporuci liječnika, živjeti pod staklenim zvonom, no odlučila je suprotno. Rođena je s dijagnozom osteogenesis imperfecta (bolest staklenih kostiju) zbog čega su njenoj majci prije 35 godina liječnici kazali da je teško prognozirati hoće li Antonia doživjeti prvi rođendan, a kamoli govoriti ili hodati, piše Slobodna Dalmacija.
- Ne doživljavam svoje stanje kao bolest, već kao hendikep. To je genetski poremećaj kolagena koji uzrokuje abnormalnu krhkost kostiju pa se može dogoditi da napukne rebro kad kihneš. Netko s tom dijagnozom doživi tri loma u životu, a netko tristo. Moja prijateljica iz "udruge staklara", kako ih ja nazivam, kaže da više i ne broji lomove, a ja sam imala samo dva, i to "svojom zaslugom". Kad mi je bilo 4 godine, slomila sam ruku, a kad mi je bilo 14, pala sam s bicikla i slomila bedrenu kost.
Jurila sam na brzinki prije negoli sam pala s nje, pa bih slomila kost i bez dijagnoze koju imam. Roditelji su me uvijek poticali na aktivan život i radila sam sve što rade moji vršnjaci. Iako imam začetke osteoporoze u lumbalnom dijelu kralježnice, a osjećam i trnce u bedru pri promjeni vremena, obećala sam sebi da me moje stanje neće spriječiti u ostvarivanju planova jer život je kratak, a zemalja i kultura koje još želim upoznati mnogo.
Antonia se nedavno baš vratila s velikog putovanja.
- Nedavno sam se vratila iz New Yorka. Od svoje desete godine želim vidjeti NY pa iako je sve pošlo krivo na način da je moja suputnica uganula nogu tjedan dana prije puta, a dok smo bili na check-inu otkazan nam je let, gdje su nam usput izgubili i prtljagu, vrijedilo je ne odustati od putovanja. NY me oduševio iako me, bivajući tamo, zabolio i vrat i novčanik. Stalno gledaš uvis, a cijene su im astronomske.
Dnevno smo pješačili oko 10-15 km, a prijateljica, naravno, na štakama. Vidjela sam većinu onog što sam željela, planiramo ići opet, a nisam isključila ni mogućnost preseljenja u NY, iskreno će Antonia koja jako voli putovati.
A još jedna stvar joj je velika ljubav.
- Bila sam u Parizu, Amsterdamu, po Italiji i Češkoj, a za nekoliko dana idem na Maltu. Volim adrenalinske sportove, pa sam s ocem išla na moto utrke u Brno i San Marino. Jedna od opasnosti mog genetskog poremećaja je i gubitak sluha, no na moto-stazi nisam htjela kupiti čepiće za uši. Željela sam doživjeti utrku svim osjetilima. Tata je veliki zaljubljenik u motore i proputovao je veliki dio svijeta. Kad sam bila dijete, "pomagala" bih mu u sastavljanju motora. Jako volim moto sport i vozila sam se na većini trkaćih motora; Honda, BMW, Suzuki..., dodaje.
Već pet godina radi kao koordinator u call-dostavnom centru Strada.
- Prije godinu ipol sam odselila od roditelja i sad samostalno funkcioniram. Imam svoje male hobije, a najdraže mi je šminkati. Završila sam tečaj za kozmetičarku i tečaj za manikuru, no sve je ostalo na razini hobija. Upisala sam svojedobno i ekonomski fakultet, ali ekonomija i ja smo kao političar i poštenje, naprosto ne idemo zajedno, pa sam prekinula studij nakon druge godine. Nisam štreber, volim raditi nešto kreativno, a šminkanje je za mene upravo to. Čim vidim nečije lice, znam što trebam učiniti da bi ljepše izgledalo.
Koja je, po tvom mišljenju, najveća razlika između života ovdje i u Americi?
- Razlika je mnogo, no jedna od većih je u načinu na koji se čovjek odnosi sam sa sobom. Kod nas je važno da izvana sjajiš, a kod njih je naglasak na održavanju i njezi. Više pažnje posvećuju onome što dolazi iznutra, a kod nas je u prvom planu dekorativna kozmetika. Osmijeh je najbolja dekorativna kozmetika, i sama ga često koristim. Nažalost, ljudima ovdje kao da je prioritet naglasiti koliko se ima i što se ima.
Osim toga, generalno uzevši, nisu otvoreni za različitosti. Na sve novo se gleda preko oka i dočekuje na nož. Strah od drugačijeg i nepoznatog je sveprisutan. Kad prođem ulicom za mnom se okreću podsmješljivo, najčešće oni koji niti su posebniji niti bolji od mene.
Smeta li te to?
- Smetalo je i naravno da nije ugodno. Međutim, prekretnicu sam doživjela sa 14 godina. S mamom sam bila u Splitu i vozili smo se pokretnim stepenicama, a u susret nam je dolazila grupa tinejdžera koji su se hihotali gledajući u mene.
Ja sam prošla ne obraćajući pažnju na njih, i ne bih se posebno ni osvrnula na to da mama nije zaplakala jer ju je iznenadilo kako ih nisam doživjela. Te pokretne stepenice su, čini se, pokrenule nešto u meni i otad hihotanje ne doživljavam. Bilo je, naravno, i mnogo upiranja prstom u mom smjeru, no mladi ljudi su danas najčešće s glavom u ekranu, pa im prsti uglavnom služe za skrolanje po mobitelu.
Naravno da, kao i svatko, i ja imam boljih i manje boljih dana, ali isplačem se te, kao i svatko, nastavim dalje. Mogu potonuti i do samog dna, no to biva samo trenutno jer, cjelovito gledano, moj život je za mene dobar i pruža širok spektar mogućnosti. Moje stanje nije takvo da moram strepiti od skraćenog životnog vijeka, osim ako ne napravim neku glupost. Međutim, i mnogi zdravi ljudi također čine gluposti, a ja sam u tome umjerena
Htjela sam skakati s padobranom, ali mi je doktorica zabranila. Eto, zasad neću!
Postoji li neka vježba kojom održavaš snagu mišića i kostiju?
- Kući vježbam jogu, a ponekad odem i u teretanu gdje radim vježbe jačanja. Održavajući mišiće aktivnima i snažnima štitim i kosti. Bila sam na raznim terapijama, poput terapije bisfosfonatima kojoj je zadatak povećati gustoću kostiju, no meni je to bilo kontraproduktivno. Pojavili su se problemi s bubrezima i prekinula sam. Mislim da je ovo podneblje samo po sebi ljekovito. More i sunce uistinu pomažu.
Međutim, mentalne vježbe su ponekad kudikamo zahtjevnije. Ja sam po prirodi optimist i sve je ili super, ili ako nije-bit će! Utoliko mi je lakše negoli drugima. Prihvatila sam sebe takvom kakva jesam, a zadnjih pet godina sam postala odlučnija u ostvarivanju svojih planova.
Kad se čovjek ne plaši sebe i poznaje svoje dobre i loše strane te ih prihvaća, onda nema potrebe glumiti. Kad mi netko kaže da nešto ne mogu, ja čujem tri, četiri, sad! No, to je više motivacija negoli ishitrenost. Onog trenutka kad sam postala svjesna što sve mogu-to i hoću!
Antonia Selak čini najviše što može da svoj život učini kvalitetnijim i ljepšim, a sve to radi s osmijehom na licu. Ako se okrenete za njom, neka njen osmijeh bude razlog zašto ste se okrenuli!