Mlađima od četrdesete ne znače previše, dok su za one nešto starije bili i ostali simbol varljivog svijeta estrade koja se radi profita poigrava prividima. Milli Vanilli, francusko-njemački dvojac upečatljive pojave i frizura potkraj 1980-ih vinuo se u glazbenu orbitu i stvorio rijetko viđenu euforiju koja je zahvatila čak i najveće onodobne hatere.
Film ‘Girl you know it‘s true‘, nazvan po najvećem hitu Roba Pilatusa i Faba Morvana, dvojice šarmantnih prevaranata za mikrofonom, priča je o strelovitom usponu i kolosalnom padu idola generacije. Mnogi su ovu filmsku biografiju unaprijed otpisali kao još jednu trivijalnost, no premijera je pokazala da se jedan od najvećih skandala pop industrije ikad s vremenskim odmakom može smisleno rekreirati u drugom mediju.
Simon Verhoeven, sin poznatog redatelja iz 1990-ih Paula Verhoevena (Basic Instinct, Total Recall, Showgirls) dokumentarističkim je pristupom režiji uspio oživjeti duh epohe predinternetske diskografije i oslikati njegove protagoniste tako da djeluju prirodno, na momente krhko, a nerijetko i zastrašujuće. Verhoevenov ‘biopic‘ baca novo svjetlo na optužbe protiv pop dueta koji, kako nam sugerira priča, nipošto nije bio jedini krivac za ‘pjevanje‘ pukim otvaranjem usta.
‘Girl you know it‘s true‘ pravi je insiderski pogled u način djelovanja pop industrije gdje se sve vrti oko pohlepe. U tom je svjetlu glavni antagonist njemački producent Frank Farian koji je prije Milli Vanilli otkrio Boney M i No Mercy, disco i latino izvođače koji su se uspjeli otrgnuti iz njegova opasnog stiska. Pilatusu i Morvanu to nije pošlo za rukom, pristali su na dogovor s Nečastivim pa doživjeli strmoglavi pad koji je prvog koštao zdravlja, a u konačnici i života. Pokušaj Roba&Faba da kasnije stvarno propjevaju nije prošao, izvođači su bili toliko osramoćeni da su jedini u povijesti morali vratiti Grammya.
Ovaj film zapravo ide kontra struje, upadljivo odudara od trenda filmskih biografija koje minoriziraju ili potpuno izbjegavaju spominjati neugodne momente u životu i karijerama glazbenih ikona (Whitney Houston, Freddy Mercury). Milli Vanilli ovdje su, unatoč laganoj naklonosti Verhoevena kao scenarista, prikazani kao parveni u svijetu showbizza kojima skrupule baš i nisu jača strana, no ispada da su oni anđeli u usporedbi s onima koji ih uvlače u igru koju dugoročno moraju izgubiti.
Za dojam uvjerljivosti svakako su zaslužni glavni glumci, Francuz Elan Ben Ali kao Fab Morvan i Nijemac Tijan Njie kao Rob Pilatus. Osim fizičke sličnosti i dobro pogođenih naglasaka, i po dobro odrađenom glumačkom zadatku dosta su blizu originalu. Mattiasu Schweighöferu idu pohvale za interpretaciju dijaboličnog glazbenog managera Fariana. Sve u svemu, film je ovo s niskim očekivanjima koja se nisu potvrdila, prijemčiv svim uzrastima, a posebno znakovit generaciji X koja je uz (pseudo)hitove Milli Vanilli odrastala, htjela to priznati ili ne.
Budući da u to doba nije bilo skandala koje ‘ubijaju‘ celebrities po društvenim mrežama, mnogi od pripadnika ‘offline‘ naraštaja tek sad su doznali pikanterije stare gotovo tri i pol desetljeća. Malo nostalgije ne škodi, ali i podsjećanja da nije zlato sve što sja.