MILI KLEČAK Živim život na stotinu kolosijeka, ali kad padne mrak, uhvatim se svoje najveće ljubavi - metala...

-Još kao dijete vazda sam nešto izmišljao, danas bi rekli filozofirao, uglavnom oko struje i toga svega, zato sam i završio za inženjera struje. A sve ovo ostalo, što mogu od čega izmislit', kako nešto popraviti ili napraviti, eto to mi je ostalo do danas, i to me vazda intrigira" – priča nam konavoski Ironman Mili Klečak, umjetnik skulpture napravljene od svakakvih dijelova metala. Svojim rukama stvara prekrasne skulpture, prizore koji iznenađuju one koje ih pogledaju. Bilo za na zid, za nasred prostorije, funkcionalno ili čisto umjetničko djelo, nije mu bitno. Najviše polaže u to da je neobično, lijepo i da ima dovoljno materijala.
„Ma to mi je najteže, kako stvari stoje, stvarno ću morat' nabaviti pravi transportni kamion, ne mogu ja kupiti jedan djelić nekog metala, kad me ljudi zovu, a najčešće tako nabavljam dijelove, stvarno moram naći načina za to dovesti sebi u radionicu, nekad su to zaista ogromni komadi koji smetaju svima, osim meni – smije se Mili, kojega već svi zafrkavaju kako je vrijeme da malo stane, odmori, fokusira se na samo jednu stvar. A njemu upravo to najteže i pada.



-Ma kakvi jedna, pa ne mogu se ja ograničit' na to! Imam poljoprivredu, pjevam u klapi, imam stotinu nekih drugih stvari i plus još imam i regularni posao. A onda kad sve to finem, uhiti mrak, a ja se uhitim onoga što najviše volim – metala. I tako odvalim noć vareći, režući i slažući, u 7 idem na posao, i tako sve u krug... - kaže ovaj simpatični mladić koji je oduvijek volio crtati, pa je, logično, spojio nekoliko velikih ljubavi u metalne skulpture.

Na stotinu kolosijeka

-Zapravo sam nešto raduckao sa skulpturama dok sam radio u kafiću Amor. Onda sam odlučio urediti taj kafić svojim nekim instalacijama, vlasnici su objeručke to prihvatili i zato im hvala, i ustvari, tako je sve počelo. Od kafića pa dalje, nakon čega su mi oko izložbe izašli ususret još jednom, zajedno s Franom Perišinom i Stanom Đivanović, svi oni pmogli su mi nekako startati ovaj svoj put" -, priča Mili koji je najsretniji kad ljudi vide, pa razjape usta od oduševljenja.

-To je to, tko god prođe, stranci i domaći, ugleda te moje instalacije, stane i komentira. E tad se ja 'infiltriram' među publiku kao da sam i ja tu samo prolaznik, i slušam komentare. Kad čujem koliko im se sviđa, to ti mi je plaća, ne treba mi drugo!”, tvrdi Mili, koji jednostavno ne želi prodavati svoje skulpture. Zašto, pitamo ga?



-Pa ne mogu! Jednostavno, ja nikad nisam gotov s njima! Evo, imam ih toliko na nekoliko mjesta, i svako toliko mi padne na pamet nova ideja, kako bih je mogao popraviti, izmijeniti... I što ću kad prodam nekome, onda je više nemam! Ne mogu tako. Upita ima, ali draže mi je pokazivati. A i trebaju mi, jer nikad više ne mogu napraviti identičnu skulpturu, sve su unikati, stoput dorađivani. Eto, zato ne prodavam" – odlučno će Mili koji ima brata blizanca i od kojega, kao i od ostatka obitelji, dobiva podršku za ono što radi.

-Ma kad sam mu pokaz'o prvi put, zgrozio se, rek'o mi je, ma daj nemoj se sramotit'... Onda su mi rekli da je došao u kafić i poslikao sve moje radove i poš'o ća. Eto, tako me prihvatio – priča Mili, jednako brzo i na sto kolosijeka, baš kao što i živi. Izlagao je nešto malo u Sponzi, nije mogao više što zbog veličine radova, što zbog teškog posla organizacije i transporta, ali i u svom Cavtatu na izložbi naziva „Kako ću joj reć da varim”. I zato ga već svi zezaju, jer je, dodaje, to i istina.


 

A možda se nađe neka koja voli rezat'!

-Ma svi me već peglaju ajde kad ćeš se više oženit', prolazi ti vrijeme, a ti se baviš metalom... Vazda im odgovorim, a što ću se s time opterećivat'?! Ako mi ima bit bit će, a ako ne, onda neće. Uostalom, ja se neću mijenjati, radim to što volim, i ako se nekome ne sviđa, što ću im ja!” - odlučno odbacuje tvrdnje da mu 'kuca sat'. Zato u kafiću kuca i to uredno, sat u obliku cvijeta, manja, ali funkcionalna skulptura koja pored svega ostaloga jasno pokazuje sliku ovog svestranog, talentiranog Konavljanina. Baš kao što golema ribetina savršeno opisuje Ludo More, restoran čija je ekipa ponosna što ovakva neman stoji upravo na njihovom zidu. Nama se čini da je sve izrađeno s posebnom pažnjom za detalje, on nas demantira.



-Ono što jedino izbjegavam to je fina obrada. Nisam ja za suvenire, niti za 'finjake', jer onda se gubi taj sirovi, poluukroćeni efekt”. Navegavao je šest godina na brodu Neational Geographic, i tamo je neprekidno nešto radio od instalacija i skuptura, a nije prošao nezamijećen ni u Parizu. Nudili su mu radionu i izložbeni prostor, korona je zaustavila pregovore, ali ne opterećuje se s time ni upola koliko s nabavkom materijala i vremenom koje mu treba za razradu ideje. Trenutno je na pauzi od skulptura, crta za svoj gust i kaže kako sad mora dovršavati druge stvari koje su dosad bile na čekanju, a i pripremat će seriju 'nečega', što nam nije htio otkriti, i za što će mu trebati onaj transportni kamion s početka priče, jer je plan odmaknuti se od ovih prostora.

-Da je sezona kao lanjska, sigurno bih organizirao nešto u Gradu i Cavtatu, ovako, to zaista nema smisla. Ali – što će sutra bit', pojma nemam, samo znam da će me ova ljubav držati još dugo!”