MATIJA VUICA Metković je moje utočište, grad koji mi je dao snagu za sve moje početke, a prijatelji iz djetinjstva i Ibrica Jusić zovu me ‘Francika‘

Unatoč svim poslovnim izazovima prouzročenim pandemijom i lanjskim potresom u Zagrebu, modnadizajnerica Matija Vuica nizom revija obilježava četiri desetljeća karijere te otkriva tajnu uspjeha veze sa životnim partnerom Juricom Popovićem, s kojim se u mirovini vidi u rodnom Metkoviću - piše Diana Šetka za magazin Gloria.

"Metković je moje utočište, tu su moji korijeni, to je grad koji mi je dao snagu za sve moje početke, pa tako i da krajem sedamdesetih odem u Zagreb na studij. Tu su moji prijatelji iz djetinjstva s kojima se ne čujem svaki dan, ali smo si pri ruci kad god kome što zatreba. Jedino me još oni, i Ibrica Jusić, zovu gotovo zaboravljenim nadimkom Francika. To je moj svijet na jugu, moja ljubav, moja duša. Tu je naša obiteljska kuća koja nikad neće biti prodana jer me kao čarobna nit veže za djetinjstvo, i ako ikada prestanem raditi meni i Juri bit će divan dom", govori Matija Vuica (63), modna kreatorica, pjevačica i kostimografkinja koja tijekom cijele godine obilježava četiri desetljeća karijere atraktivnim modnim revijama, zaključno sa zagrebačkom krajem prosinca.

Stoga joj ljeto u rodnom gradu nije samo odmor, nego i inspiracija za nove projekte. Dizajnerica čije se haljine nose i na dodjelama Oscara vrijeme najradije provodi u vrtu koji krasi pergola od ruža, grozdova glicinija i cvjetova jasmina, ili pak u voćnjaku među mandarinama, limunima i šipcima, a njezin balkon, sav u vinovoj lozi, ljeti postaje ugodan dnevni boravak u koji stižu padele pršuta ili naručena riba ili pak Matija ondje priprema brudet.

Nerijetko ona i njezin životni partner Jurica Popović odu na Neretvu, gdje uživaju u njenom plavetnilu i bujnom raslinju jer ta čudesna rijeka daje život cijeloj dolini. Posebno ih raduje druženje s prijateljima koje ne vide u ostatku godine. Matija odmor iskoristi i da bi dodala još koju sitnicu u svoj modni fundus smješten u desetak ormara, a ima i posebnu prostoriju za cipele. Toliko se toga nakupilo u 40 godina da bi mogla otvoriti vlastiti muzej.

"Počela sam šivati još u srednjoj školi, na staroj Bagatici. Prekrajala sam stare haljine i šlafroke... Pronašla sam gomilu rashodovanih plahti u đačkom domu pa sam ih bojila i pretvarala u haljine, dugačke suknje s volanima, košulje za svoj bend. Tako su nastajali naši prvi stajlinzi. Sjećam se dotjeranih zagrebačkih cura koje su imale divnu garderobu, dok sam ja bila skromno odjevena, ali to me je potaknulo da se još više posvetim talentu koji sam otkrila u sebi", govori kreatorica prisjećajući se dolaska na studij vanjske trgovine u Zagreb.

Gradsko sivilo, kiša i hladnoća nisu joj odgovarali pa se čak poželjela prebaciti na studij u Dubrovnik. No nakon pola godine se priviknula i otada je i Zagreb postao njezin grad. A posebno inspirativan bio joj je sajam Hrelić.

"Zagrebačke gospođe donosile su tamo na prodaju krznene kapute, brokatne haljine, svilene kreacije i zapravo ne znam bi li uopće završila u modnom svijetu da nije bilo Hrelića. Buvljaci su tako postali moja strast. Kao i second hand dućani. Otkrila sam da sve što je vintage odgovara mojoj duši. Puno toga što sam tada u euforiji nakupovala, kao i sve tekstove iz Studentskog lista, Poleta i Džuboksa, koji su pisali o nama, čuvam u jednom golemom kovčegu. Ukratko, sve je arhivirano", kaže Matija Vuica.

Prve čizme kupila je u Trstu početkom osamdesetih, kad joj je stigla stipendija Titovog fonda, jer nije si mogla priuštiti komociju studiranja bez stipendije, a kad je kupovala prvi kaput, koji je ugledala u izlogu butika na uglu Ilice i Frankopanske, njezina je majka “potegnula” iz Metkovića u Zagreb da provjeri na što će potrošiti novac. Ostatak stipendije otišao je na put s prijateljicom od Bara do Barija.

To cjelonoćno putovanje trajektom ponovila je i poslije sa svojim Jurom. Sjeća ga se i po tome što ih je u Crnoj Gori jedan čovjek izgrdio zato što su se zagrlili na ulici.

"Jure je već u srednjoj školi za nas bio modni guru. Jedini je od nas išao u školu u Splitu i odlazio u Trst po garderobu pa je uvijek bio lijepo dotjeran i poseban. Moram priznati da sam ga primijetila, a naša ljubav rodila se na metkovskoj rivi - korzu ispred hotela gdje smo se svi sastajali - i eto, traje više od četiri desetljeća", govori Matija.

Uz gitarista i skladatelja Juricu Popovića je propjevala - osamdesetih u Trotakt projektu, a devedesetih u Graciji - ali i pronašla životnu stabilnost i sigurnost. Jedan su od rijetkih domaćih estradnih parova koji je ostao zajedno od mladenačkih dana. Ali nikada nije poželjela službeno reći “da” ili sebi sašiti jednu od čarobnih vjenčanica kakve za svoj najsretniji dan naručuju njezine klijentice.

"Nikad nisam pomislila da bih možda mogla biti s nekim drugim. Jer Jure mi po svemu odgovara: intelektu, afinitetima prema glazbi, umjetnosti i modi, a imamo i iste životne stavove. On je stvarao glazbu, a ja modu na krilima te glazbe. Tako je i danas, kad su njegovi instrumentali zvučna kulisa mojih revija. Naravno, ima i stvari u kojima se razlikujemo. Primjerice, ja sam impulzivna, reagiram na prvu, znam biti rastresena, dok je Jure smiren.

On je za mene poput lijeka, uz njega sam pronašla način kako se malo stišati, obuzdati. Brak nas kao institucija nikad nije privlačio, a s druge strane, oduvijek smo zajedno. Živimo uz divnu toleranciju, slobodu i uzajamno poštovanje. Potpuno smo usredotočeni jedno na drugo, i to nas razlikuje od ljudi koji imaju djecu, koji su, sasvim razumljivo, usredotočeni na njih. Mi nismo imali sreću postati roditelji, ali vjerujem da je naša međusobna posvećenost jedan od razloga dugo vječnosti naše veze", govori Matija koja se Juri prepustila čak i kad je riječ o liječenju.

"Jure već tridesetak godina proučava alternativnu medicinu: liječio mi je koljeno i ruku kad sam se polomila na skijanju i za dva i pol mjeseca, bez operacije, stajala sam na štiklama. Jednako tako već godinama radimo na svom imunitetu - crni kim, oljuštena opna jezgre marelice, omega masne kiseline, sok od đumbira, razni minerali i suplementi… Sve je to u ladicama i na policama nadohvat ruke i cijeli dan ih lagano pijuckam", govori dizajnerica koja kuha samo navečer, a tada i krevet posprema - prije nego što u njega ponovno legne.

"Naučila sam jesti samo navečer kad dođem kući s posla, tada često pečem i kruh.Također ne marim jesam li zimi navukla dvije iste čarape. Znam proći po središtu Zagreba u naopako okrenutoj majici ili da mi etiketa viri s odjeće… Ponekad sam ležerna jer ne želim robovati nevažnim stvarima", govori Matija koja je, s druge strane, jako principijelna kad se radi o materijalima koje koristi za svoje haljine.

Oni moraju biti vrhunske kvalitete, a ostala je vjerna brokatima, svilama, čipkama. Od prvog šnajderaja u unajmljenom stanu u četvrti Maksimir stigla je ne samo do atelijera na glavnom zagrebačkom trgu, nego i do crvenog tepiha na dodjeli Oscara.

Njezine haljine nosile su domaće snage javne scene kao što su Severina, Zrinka Cvitešić i Danijela Trbović, ali i holivudske zvijezde poput Carmen Electre te Rummer Willis, kćeri Demi Moore i Brucea Willisa. Kreirala je i haljine koje su na svjetskim natjecanjima ljepote nosile missice, poput Anice Kovač. Ostvarila je i značajnu suradnju s kazališnim redateljima Vladom Štefančićem, Vlatkom Habunekom, Petrom Faragom, Joškom Juvančićem i Damirom Zlatarom Freyem.

No uspjeh je nije promijenio. Samo je postao nadahnuće da radi još više, smionije, razigranije.

"Za mene je sve to ponajprije velika radost. Materijalna korist nikada mi nije osobito značila. Kroz život sam išla korak po korak. Nije bilo naglih uspona pa možda baš zbog toga ni naglih padova. Željela sam ostati u modi, polako napredovati i vječno biti konkurencija samoj sebi. Naravno da su svi ti lijepi trenuci i crveni tepisi velika čast, ali kod mene to traje jedan dan", govori Matija.

Korona je neminovno utjecala na njezine poslovne aspiracije: zastala je australska modna priča koju je započela 2019. u Sydneyu, a zatvorio se i dućan vjenčanica u Međugorju. No uspjela je urediti potresom uništen butik u Zagrebu, a odnedavno se njezine vjenčanice i večernje haljine mogu kupiti i u Beču, gdje ima svoj kutak u novom, 300 četvornih metara velikom prostoru s luksuznim haljinama i dodacima za vjenčanja.

Ne plaši se promjena, kaže, jer negdje se svjetlo ugasi da bi na drugom mjestu još jače zasjalo. A na još jedan neostvareni san će malo pričekati.

"Svaki dan dobivam pozive za sudjelovanje na revijama od New Yorka do Dubaija, ali voljela bih imati reviju na nekom velikom inozemnom couture događaju i pokazati svoju kolekciju visoke mode u društvu najvećih dizajnera današnjice. Ali za to se želim baš jako dobro pripremiti", zaključuje dizajnerica.