Eto nas na putu. Započeli smo našu "šetnju" dugačku 1.100 km Jugozapadnom obalom Velike Britanije na kojoj je vođa puta Toto, naš pas. Kad kažem vođa puta, to doslovno i mislim. Gledajući fotografije koje nastaju u hodu dok prolazimo nestvarno lijepim krajolicima, Toto je uvijek naprijed, u vodstvu. Ponekad ga povuče pseći instikt pa se izgubi za jelenom u šumi, na što mi premremo od straha.
U trenucima dok nas oblijevaju valovi najcrnjih misli, on se nonšalatno pojavi gledajući nas kao da smo poludili. Za svaki slučaj dali smo izraditi pločicu s njegovim imenom i našim brojevima telefona koja mu je zakačena za oprsnicu. Hoće li Toto biti zapisan u hrvatsku povijest kao prvi hrvatski ovčar koji je prešao ovoliko dug put pronoseći pritom ime svoje domovine? Naime, Toto je mješanac hrvatskog ovčara i labradora, ali u većini prevladavaju geni i obilježja hrvatskog ovčara. Tijekom prvih dana hodanja, jer za nama nas je tek nekoliko dana, susreli smo doslovno stotine pasa različitih pasmina. Velika Britanija je zemlja čiji stanovnici gaje doista veliku ljubav prema psima i to se vidi doslovno na svakom koraku.
Od natpisa ispred kafića i restorana koji pozivaju ljude da slobodno uđu sa svojim ljubimcima pri čemu ih tretiraju kao rado viđene goste pa sve do dostupnosti mnogih mjesta na koje mogu ići. U velikoj većini ljudi koji također hodaju "našim" putem u pratnji su svojih četveronožnih ljubimaca. Međutim, Toto privlači jako veliku pažnju gdjegod da se pojavimo. "Pa stvarno nismo znali da i Hrvatska ima svog psa ovčara," reakcije su nepoznatih ljudi kojima Toto sretno trči u susret i skače u zagrljaj (kod toga nema pomoći).
Čuli smo da je Dubrovnik jako skup
Nakon takvog srdačnog uvoda obično slijedi pitanje "Odkud ste i koja je svrha vašeg hodanja?" Prvo, jako puno ljudi hoda ovom stazom, međutim, samo rijetki, doduše dosad ni te rijetke nismo sreli (osim nas luđaka), cijelu rutu prolaze u komadu, bez stajanja.
Kad im objasnimo da planiramo u naredna dva mjeseca (tomu se nadamo) prijeći cijelu stazu ljudi u čuđenju podignu obrve uz komentar "pa svaka čast". A zatim kreću pitanja i tvrdnje o Hrvatskoj. I doslovno ima svega, npr. "pretpostavljam da mrzite Putina", ili, "a, bio sam tamo na momačkoj večeri", zatim, "čuli smo da je Dubrovnik jako skup" (e, toga smo se doslovno naslušali) pa sve do "došli smo s kruzerom u Dubrovnik, nismo se mogli kretati od gužve". Od svih gore navedenih impresija u vezi s Hrvatskom i Dubrovnikom, jedna nas je stvarno šokirala. Hodajući tako po danu, jer se tad najčešće i krećemo, usred ničega, usred divljine, zaustavio nas je neki čovjek da se malo poćakulamo. I kaže: "A, da, da, Dubrovnik. Čuo sam da vi idete preko granice u Bosnu, u restorane i šoping, jer vam je to jeftinije!" Bogati! Potpuni stranac i paf! Ravno u glavu. Čudno, ali i istinito.
Pijemo vodu iz potoka
Hodanje nam svakodnevno donosi nove lekcije, stalno nas uči novim stvarima. Uglavnom onima o nama samima. Debelo smo izašli iz vlastitih zona komfora, doslovno smo pronašli neke nove zone. Pijemo vodu iz potoka, peremo se u jezerima (ajmo reć‘ da ne bi bilo ugodno stajat uz nas ovakve negdje u autobusu), kampiramo na divljim vrhovima planina, prolazimo nestvarno lijepim krajolicima, obalnim putevima, gledamo prizore za koje nismo slutili da postoje. Izbjegavamo divlje konje, kuhamo na minijaturnom plinskom kuhalu i podvrgavamo tijelo, noge posebno, ekstremnim naporima.
Ali, cijelo vrijeme učimo. Učimo o tome koliko je priroda i njeno očuvanje važno, koliko zapanjujuće može biti lijepa. Učimo o tome kako prekoračenjem vlastitih granica otkrivano cijeli novi svijet. Učimo o tome kako su dnevne brige zapravo nevažne i kako se brinuti da ostaneš živ i zdrav. Je li sve ovo jednostavno i lako? Nimalo! Daleko od toga. Prije nekoliko danas smo, vjerojatno malo presigurni i euforični, pretjerali i to žestoko. Zamislite da se s ruksakom od 15 kg na leđima penjete od Banja pa do vrha Srđa. Teško? A mi smo taj put drugog dana putovanja prošli četiri puta! I na kraju završili sa slaganjem šatora po mrklom mraku, samo s baterijama na glavi. Bilo je tu svega, tankih živaca, prigodnih psovki, ali smo uspjeli. Šator je bio sastavljen, madraci, vreće za spavanje posloženi, Totova pozicija složena. U jednom trenutku, usred tog mraka začulo se prilično glasno mljackanje. "Kakav je to zvuk," upitala je supruga. "Ma sve je u redu, to su divlji konji, jedu travu," rekao sam. Taj zvuk konjskih zuba koji čupaju travu otpratio nas je u duboki san.
Ranojutarnje buđenje donijelo nam je spektakularan pogled s vrha planine na izlazak sunca i najljepše zelene padine koje sam ikad u životu vidio. Iskustvo poput ovog pomaže nam da na svijet gledamo na sasvim drugi način. Wi-Fi i mobilne veze vrlo su ograničene, na pojedinim mjestima ni ne postoje, a tako je u većini vremena. Kad se "dočepamo" neke veze javimo se obitelji i prijateljima gdje smo i kako smo. I to je u principu sve. Na društvenim mrežama na kojima se nalazi stranicaTravel with Toto objavljujemo fotografije i pokoji video kako bismo svima pokazali da smo živi i zdravi i kako bismo djelomično prenijeli dio ove avanture. Svakako se moramo zahvaliti svima koji nas prate i koju su donirali sredstva za humanitarnu stranu našeg putovanja, sredstva koja prikupljamo za dva plemenita cilja. Ljude koje srećemo putem vrlo su srdačni i otvoreni.
Pišite nam!
Što se tiče vijesti pojma nemam što se događa u svijetu (u mene žena to ne zna ni kad smo u Župi). Da posvuda ne nailazimo na zastave spuštene na pola koplja i Kraljičine slike s crnim florom, ne bih ni znao da je Kraljica, nažalost preminula. Nalazimo se u svojevrsnoj crnoj medijskoj rupi. Vjerojatno najbolje mjesto gdje se može biti. Naše dugo putovanje na samom je početku. Još uvijek smo u samom "podnožju planine" zvane putovanje života. S obzirom kako je započelo jasno je da će nas ono zauvijek promijeniti. Pratite nas i dalje i pišite nam.