Pogledom na obrađena polja u kotlini, na vinograde, zelene šume, ponosne čemprese, na vrhove osunčanih brda te raštrkane kamene kuće kao svjedoke života. Vjerojatno fetivi Dubrovčani znaju o čemu pričamo. Riječ je o Gornjim selima koja se sastoje od Riđice, Gromače, Kliševa, Mrčeva, Mravinjca te Ljupača. A baš u ovom posljednjem, na svom seoskom domaćinstvu, ugostio nas je dugogodišnji ugostitelj Luko Musladin (52). On je prije tri godine odlučio uz dva poznata restorana, Ankoru i Orhan, pokrenuti u svom rodnom kraju i seosko domaćinstvo gdje bi gostima ponudio jedinstveni ambijent dubrovačkog zaleđa te provjerene okuse tog ruralnog kraja.
- Moj je otac iz Ljupča i cijeli me život vukla želja za povratkom u to naše selo. I tako sam 2017. godine uspio od svojih rođaka otkupiti jedno malo imanje i pokrenuti ekološku proizvodnju na šest tisuća kvadrata koja bi, osim potrebe domaćinstva, pokrivala i dva restorana. Cilj mi je imati manje grupe ljudi kojima bih predstavio vlastite proizvode, ali i tradiciju dubrovačkog primorja koja ne pripada samo starom gradu - ističe Musladin te dodaje kako su dubrovačka sela neopravdano zapostavljena posljednjih 20-ak godina.
- Tek je nedavno otvorena dvotračna cesta, a prije samo četiri godine priključeni smo na vodovod. Upravo su to razlozi zbog kojih su se mnogi ljudi odavno odselili i jednostavno odustali od života na selu. Veseli me vidjeti da se ipak, malo po malo, u zadnjih nekoliko godina, odlučuju za povratak. Pojedinci su ti koji mijenjaju stvari ovdje u brdima, koji se ne daju i tvrdoglavo guraju svoje pa su uspjeli nešto i napraviti. Ali, nažalost, mi koji imamo inicijativu, nemamo podršku vlasti. I zato je sve duplo teže. I skuplje - iskreno priznaje Musladin koji također ističe kako prije svega ljudi iz grada moraju promijeniti mentalitet i predložiti svojim gostima odlazak izvan stare jezgre, u brda, u prekrasna i mirna sela.
- Tako bi se zasigurno rasteretio centar, koji inače puca po šavovima, a goste bi se upoznalo s ovdašnjim načinom života te bi im se mogle organizirati i brojne jedinstvene ture. Da se nije dogodila ova situacija s pandemijom koronavirusa, mi bismo već ove godine ponudili obilazak s električnim biciklima gdje bi se išlo kroz sva sela, a uz to bi se posjetilo Arboretum Trsteno, vidikovac iznad Dubravice, kuća meda Majkovi te lokva gdje obitava endemska kornjača. Tura bi bila duga nekih desetak kilometara i za kraj bi ih odveli na domaćinstvo gdje bi se okrijepili lokalnom, friškom spizom, i naravno domaćom rakijom - uz osmijeh nam objašnjava, ističući kako je to zasigurno budućnost turizma.
- Trebala bi nas sve ova situacija malo probuditi kako bi se konačno promijenio kurs turizma, odnosno kako bi se orijentirao isključivo na kvalitetu, a ne kvantitetu. Moje dosadašnje iskustvo to potvrđuje, ljudi uživaju u svemu što stavite pred njih na stol. Jer vide odakle je došla ta poma i di je ubrana balančana, a još kad sve to prati ovakav pogled, uz ovu tišinu, nitko ne ostaje ravnodušan - govori nam Musladin pokazujući u daljinu, na polja svih nijansi, preko ograde kamene terase ovog malog imanja.
On, njegova obitelj i nekoliko zaposlenika, svojim gostima nude sezonsko povrće, razne domaće rakije i likere, svoje maslinovo ulje, kao i pršut i pancetu, kobasice, kruh, ali i domaći sir koji proizvodi prva susjeda.
- Ništa novo nisam izmislio, radimo po recepturi naših starih koji su oduvijek tako jeli tu u ovim područjima, a koristimo isključivo lokalne namirnice. Pripremamo jela ispod peke ili s roštilja, a uz sve to možemo organizirati i obilazak kovačnice i demonstraciju rada u njoj, obilazak mlinice te uživanje u folklornom nastupu. S obzirom na sve proizvode koje nudimo, možemo organizirati različite degustacije, poput degustacije domaćih likera i rakija uz suhe smokve i sezonsko voće - nabraja nam Musladin, nudeći nas ukusnim, tek ubranim smokvama i ulijevajući rakiju od rogača.
Žao mu je jedino što nitko više po selima ne drži životinje što je, tvrdi, još jedna posljedica turistifikacije gotovo svih područja Lijepe naše.- Ispada da krave, koze, ovce i svinje najviše smrde u Hrvatskoj. A kad odete u Austriju, one slobodno šeću ispred hotela, a vrlo blizu se događa i cijela proizvodnja! To je velika šteta, jer zapravo većina ljudi koja dođe iz velikih razvijenih gradova, voli vidjeti domaću životinju na seoskom domaćinstvu. Preklani sam imao jednu kravu, baš tu u blizini terase, i više su se ljudi slikali s njom nego sa mnom! Moje je iskustvo da je ta krava više značila kao atrakcija, kao simbol jednog domaćinstva, nego sva spiza koju ja stavim na stol. Nije dobro što su nestale životinje iz sela. Evo recimo, koze su sve puteve čistile pa ste svugdje mogli proći, a da ne govorim da je to prevencija od požara... - pojašnjava Musladin kojemu ideje za budućnosti ne fali, no sve će ovisiti hoće li naći vodu na svojim parcelama.
- Baš sad kad završim razgovor s vama, dolazi mi stručnjak za pronalazak izvora i nadam se da će se nešto naći, jer iskreno ne znam koliko ću dugo izdržati plaćajući ekstremno visoke račune za vodu. A kao što vidite, kad uprži ovdje u kotlini, zemlja puca i sve trune. Nije lako, no ljubav prema ovome je ono što me gura naprijed. Bez toga, ničeg ne bi ni bilo - zaključio je Musladin u reportaži objavljenoj u Dobroj hrani.