Što zavist govori o nama?
Zavist je ljudska emocija koju karakterizira negativan stav prema tuđim postignućima ili posjedovanjima. Manifestira se u neprijateljskom stavu i osjećanju prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama.
Sjećam se situacija kada sam bila jako zavidna na osobu koja je pokrenula privatni posao. Zanimljiva je činjenica kako tu osobu nisa poznavala osobno, nego sam je znala iz viđenja. Svaki put kada bih ugledala obavijest o njenom privatnom poslu, mene bi štrecnulo u srcu. Čudila me moja unutarnja reakcija i moram priznati kako mi nije bila ugodna. Bila sam uvjerena kako u meni takvi osjećaji ne postoje.
Ispričavši kolegici kako se osjećam, dobila sam odgovor kako je to moja sjena i kako sve što je u meni projiciram na druge ljude.
Što je sjena?
Jezikom psihologije sjena bi bila dio naše osobnosti koji je neprihvaćen, zabranjen, poreknut, potisnut ili zabranjen. Ona može biti sastavljena od naših pozitivnih (marljivost) i negativnih osobina (lijenost). Nepriznate dijelove naše osobnosti projiciramo na van, točnije na druge ljude i u pravilu na njih snažno reagiramo.
U mojoj sjeni bila je potreba za pokretanjem vlastitog posla. Druga osoba koja je pokrenula vlastiti posao za mene je bila projekcijsko platno na kojem sam vidjela svoje potisnute želje i potrebe. To me je trigeriralo, a i plašilo. Bila sam zavidna, jer sam svoje potisnute želje projicirala na osobu koja je imala ono što ja duboko želim, ali se ne usudim imati zbog straha od neuspjeha.
Zašto je dio stvarne osobnosti otišao u sjenu?
Da bi u potpunosti shvatila odakle zavist dolazi i da bih došla do potpunog odgovora, bilo mi je važno osvijestiti zašto je dio moje stvarne osobnosti morao biti potisnut u sjenu. Kroz odrastanje mnogi od nas će odustati od sebe kako bi zadržali pozitivan odnos s roditeljima. Ako smo na naki način smatrali da se neka naša osobina ili ponašanje ne sviđa roditeljima mi smo ga duboko potisnuli u našu podsvijest u nadi i želji da zadržimo odnos. Tako se razvilo skriveno ja, izgubljeno ja i zanijekano ja.
Skriveno Ja (od drugih) je dio nas za koji znamo, ali ne želimo to pokazati drugima, jer su nas naučili da je taj dio nas neprihvatljiv. (Volim pisati pjesme.)
Izgubljeno Ja (od nas) je dio nas za koji više ne znamo da ga imamo. Zaboravili smo da je to što preziremo na drugima, ili im se divimo zbog toga, nekada bio dio nas i da smo to voljeli. (Divim se osobama koje su autentične.)
Zanijekano Ja (dio koji smo porekli) - naši vlastiti, nama neprihvatljivi i prezreni “feleri” koje osuđujemo kod drugih, a ne vidimo ih kod sebe, ali za koje drugi znaju. Niječemo te dijelove sebe jer bi prihvaćanje bilo previše bolno i obično odbijamo kritike. (Ne volim škrte osobe. Možda sam i sam ponekad škrt pa se time branim od unutarnjeg srama da ne vrijedim.)
Ono što vidim u drugima je u meni?
Nije jednostavno spoznati kako su neke osobine koje primjećujemo kod drugih zapravo dio nas. No, ne trebamo se zbog toga osuđivati već ih kroz svjesnost polagano prihvaćati.
Prihvaćanjem neželjenih osobina kao dio nas, mi dolazimo u kontakt s bolnim dijelom u sebi koji još nismo realizirali. (Zavidim na pokretanju privatnog posla jer u biti i sama to želim no još uvijek nisam svjesna da to želim).
Svjedok vlastitih reakcija
Prema sebi trebamo biti nježni. Spoznajom da tuđe osobine govore o nama i o onome što nosimo unutar nas, pomaže nam da postanemo svjedokom vlastitih reakcija. Na taj način preuzimamo kontrolu nad svojim ponašanjem i postajemo manje afektirani, što u konačnici dovodi do boljeg mentalnog zdravlja i blagostanja.